Ljudi su složena bića koja žive u kompleksnom okruženju. Svakodnevno naš mozak donosi tisuće odluka, pomažući nam da upravljamo socijalnim izazovima. Jednom činimo ono što će nama donijeti korist, a drugi put se odlučujemo djelovati u korist drugih. Ljudi su se razvili kao društvena bića; unutar društvenih grupa ne mogu napredovati oni koji vode računa samo o svojim interesima. Pojedinac mora djelovati na način da drugima omogući opstanak, ali također treba biti velikodušan.
Biti velikodušan uključuje razumijevanje za potrebe drugih, a za to je potrebna empatija – sposobnost da se stavite u cipele nekog drugog. Empatija i djelovanje sukladno tom osjećaju, važan je dio ljudskosti. Pojedinci s poremećajima ličnosti kao što je psihopatija, odnosno sociopatija, nemaju tu sposobnost, niti želju da pomognu drugima.
Nedavno su britanski znanstvenici s University of Oxford odlučili dodati trenutnom razumijevanju empatije i takozvana prosocijalna ponašanja te istražiti neurološko podrijetlo empatije i velikodušnosti. Dr. Patricia Lockwood objavila je rezultate svog istraživanja u novom izdanju stručnog časopisa Proceedings of the National Academy of Sciences.
Za potrebe istraživanja, ispitanike se snimalo uređajem za magnetnu rezonanciju dok su izvršavali zadatke. Znanstvenike nije iznenadila činjenica da je mozak brže učio lekcije o tome kako izvršiti zadatak na osobnu korist, no ujedno su na snimkama uočili koje područje u mozgu se aktivira dok su ispitanici izvršavali radnje koje će pomoći drugima.
Prednji cingularni korteks je područje mozga koje kontrolira čitav niz automatskih procesa kao što su regulacija krvnog tlaka i brzina otkucaja srca. Također se smatra da je važan u funkcijama viših razina kao što su očekivanje nagrade, kontrola impulzivnosti, donošenje odluka i emocije.
Kod ispitanika koji su učili kako pomoći drugima aktivirao se specifični dio ovog područja mozga, takozvani subgenualni prednji cingularni korteks.
No, tim stručnjaka također je otkrio da ovo područje nije bilo jednako aktivno kod svih – kod ispitanika koji su iskazivali veću razinu empatije ovo je područje bilo aktivnije i obrnuto, kod ljudi s manjom empatijom aktivnost je bila slabija.
Ove spoznaje mogle bi imati značajan utjecaj na buduće nove terapije u psihijatriji – s obzirom na to da kod određenih mentalnih poremećaja izostaje ili je smanjena sposobnost empatije, znanje o području mozga koje je uključeno u ovaj proces, moglo bi dovesti do razvoja ciljanih lijekova.
Izvor: MNT
