Ustavna stručnjakinja upozorava na produbljivanje sukoba unutar Ustavnog suda i političko odugovlačenje izbora nedostajućih sudaca. Umjesto traženja rješenja, prevladavaju međusobno nepovjerenje, optužbe i odbijanje kompromisa.
Ustavni sud Republike Hrvatske suočava se s ozbiljnom krizom funkcioniranja, a odgovornost za njezino rješavanje snose i sami suci i Hrvatski sabor, koji ni nakon višemjesečnih pokušaja nije popunio sva sudačka mjesta. Na to upozorava ustavna stručnjakinja Sanja Barić, koja aktualno stanje ocjenjuje kao zabrinjavajući odmak od onoga što bi trebala biti temeljna zadaća najviše ustavne institucije, odgovorno i neometano obavljanje njezinih ovlasti.
Povod njezinoj analizi sukobi su među ustavnim sucima, nesuglasice oko načina rada i vjerodostojnosti dogovora sa sjednica te zastoj u izboru troje novih sudaca. Prema njezinoj ocjeni, problem više nije samo u različitim pravnim stajalištima, koja su u radu sudskog tijela očekivana, nego u načinu na koji se nesuglasice pretvaraju u prepreku institucionalnom funkcioniranju.
Barić upozorava da se u takvim okolnostima ustavnopravna pitanja povlače pred osobnim i političkim sukobima, dok javnost sve više svjedoči raspravama o tome tko je što rekao, što je dogovoreno i zašto se dogovoreno naknadno osporava.
Tri upražnjena mjesta i odgovornost Sabora
Poseban dio njezine kritike odnosi se na Hrvatski sabor, koji je odgovoran za izbor ustavnih sudaca. Prema Ustavu, Ustavni sud ima 13 sudaca, koje Sabor bira dvotrećinskom većinom ukupnog broja zastupnika.
Barić smatra da politički akteri ne mogu neograničeno odgađati ispunjavanje te obveze, pozivajući se na međusobno nepovjerenje ili nedostatke izbornog postupka. Ako je postojeći model izbora loš, potrebno ga je mijenjati, a ne dopustiti da institucija zbog političkih nesuglasica ostane nepotpuna.
Ustavni sud u takvim okolnostima ne može biti samo promatrač političkog nadmetanja. Njegov predsjednik može upozoravati na posljedice nepopunjenosti, ali konačna odluka o izboru sudaca ostaje na zastupnicima.
Prema Barić, izbor novih sudaca ne bi trebalo promatrati isključivo kroz političku pripadnost kandidata, nego kroz njihovu stručnost, profesionalni integritet i sposobnost samostalnog odlučivanja.
Snimanje sjednica postalo novo žarište sukoba
Dodatno zaoštravanje odnosa unutar Suda izazvale su nesuglasice oko tonskog snimanja sjednica i sastanaka. Snimanje je trebalo omogućiti pouzdanije utvrđivanje sadržaja rasprava i dogovora, no umjesto da bude tehničko rješenje problema vjerodostojnosti zapisnika, postalo je predmet novog sukoba.
Prema priopćenju Ustavnog suda od 28. listopada, troje sudaca odbilo je sudjelovati u radu sudskih tijela dok se ne obustavi tonsko snimanje. Predsjednik Suda Frane Staničić pozvao je Sabor da bez daljnjeg odgađanja izabere nedostajuće suce te upozorio na posljedice nesudjelovanja dijela sudaca u radu.
Upravo takav razvoj događaja otvara pitanje granice između legitimnog neslaganja s načinom organizacije rada i postupanja koje može otežati ili onemogućiti obavljanje ustavnih zadaća.
Suci imaju pravo na neovisnost u odlučivanju i na jasno uređene procedure. No svaka nesuglasica trebala bi se rješavati unutar institucije, u skladu s pravilima, a ne pretvarati u dugotrajan sukob koji se odražava na njezin rad.
Neovisnost sudaca ne znači odsutnost odgovornosti
Barić pritom ističe važnost razlikovanja pravne zaštite ustavnih sudaca od pitanja njihove profesionalne odgovornosti. Imunitet i druga jamstva neovisnosti nužni su kako bi suci mogli odlučivati bez političkih pritisaka. Međutim, ta jamstva ne bi smjela biti razlog da se izbjegne rasprava o ponašanju koje utječe na funkcioniranje Suda.
To ne znači da se suce može tretirati kao obične zaposlenike niti da se svako neslaganje može proglasiti povredom dužnosti. Ustavnosudska neovisnost zahtijeva poseban pristup, utemeljen na Ustavu i zakonu.
Ipak, kada nesuglasice prerastu u odbijanje sudjelovanja u radu, potrebno je otvoriti pitanje institucionalnih posljedica takvog postupanja. Ključno je pritom utvrditi konkretne činjenice i razlikovati opravdano protivljenje određenoj proceduri od postupaka koji ugrožavaju rad institucije.
Politička pripadnost ne smije određivati rad Suda
U svojoj analizi Barić kritizira i pokušaje da se aktualni problemi opravdavaju ranijim sastavima ili političkim okolnostima. Činjenica da su i prijašnji suci ili sastavi bili predmet kritika ne može biti opravdanje za sadašnje probleme.
Jednako tako, politička potpora koju su kandidati imali pri izboru ne bi smjela postati obveza političke lojalnosti nakon imenovanja. Ustavni suci nisu predstavnici stranaka koje su ih podržale, nego nositelji ustavne funkcije.
Barić posebno upozorava na paradoks situacije u kojoj suci izabrani uz potporu oporbe postaju protagonisti sukoba koji dodatno slabe povjerenje u instituciju. Pritom je važno naglasiti da politička potpora sama po sebi ne dokazuje motive ni odgovornost pojedinog suca. Mjerilo moraju biti konkretno ponašanje, stručni rad i poštovanje institucionalnih obveza.
Ustavni sud ne bi smio postati prostor u kojem se politički sukobi nastavljaju drugim sredstvima.
Potrebni su dogovor i promjena izbornog modela
Izlaz iz krize, prema logici koju zagovara Barić, zahtijeva djelovanje na dvije razine. Prvo, Sabor mora preuzeti odgovornost za izbor nedostajućih sudaca. Drugo, potrebno je otvoriti stručnu raspravu o kvaliteti postojećeg izbornog modela i mogućnostima njegova unapređenja.
Ako sadašnja procedura potiče stranačko nadmetanje, nepovjerenje i dugotrajne blokade, potrebno je razmotriti rješenja koja će osigurati transparentniji postupak i veći naglasak na stručnosti kandidata. Takva promjena, međutim, zahtijeva političku volju i spremnost na kompromis.
Ustavni sud ne može sam riješiti politički zastoj oko izbora svojih članova, kao što ni Sabor ne može izbjeći odgovornost za posljedice nepostizanja dogovora.
U konačnici, upozorava Barić, najvažnije je pitanje kakav će trag aktualna situacija ostaviti na instituciji i njezinu ugledu. Ustavni suci u pravnoj se povijesti pamte po kvaliteti svojih odluka i mišljenja, ali i po načinu na koji obavljaju svoju dužnost.
Kada se stručni rad povuče pred osobnim sukobima, a politički interesi postanu važniji od institucionalne odgovornosti, posljedice ne ostaju unutar sudskih prostorija. One se odražavaju na povjerenje građana u ustavni poredak.
Kriza Ustavnog suda zato nije samo sukob među sucima niti još jedan spor između parlamentarne većine i oporbe. Ona je test sposobnosti hrvatskih institucija da vlastite interese podrede odgovornosti prema ustavnom poretku.
Sanja Barić:
“Krenete proučavati ustavno sudovanje. Očaravate se doktrinama (od političkih pitanja do inherentnih ovlasti, od ultra vires do simboličkog narativa, od klasičnog preko transformativnog do planetarnog konstitucionalizma). Utvrđujete margine procjene, analizirate „pravo na nadu“ ili „pravo na sreću“, gledate prekograničnu fertilizaciju, komparirate i harmonizirate. Ukratko, bavite se nekakvom ustavnom znanošću.
I onda pogledate objekt svojeg proučavanja.
Ustavni sud RH, sada, u ovom trenutku. U ovom sastavu, od 2024. godine dalje.
Situacija izgleda ovako:
Rekao sam, nisam rekao. Izmišljaš, ne, ti lažeš. Neću rotaciju, pa ipak hoću rotaciju u Vijećima. Hoću, ali ne ovakvu, hoću onakvu. Onda opet rekao sam, nisam rekao. Pa hajde da nabavimo opremu za snimanje da ne bude problema tko je, što i kada rekao. Hajde može. Pa se nabavi. Pa se to zna. Pa se snima. I svima ok. Onda dođe na red predmet, politički – kao – hot topic, Zakon o obrani. Onda se složimo pa moramo još samo formalno izglasati drugi dan. Pa kada formalno glasamo drugi dan, više se ne slažemo. Zašto se sada ne slažemo? Nije istina, ni prije se nismo slagali. Ali slagali smo se. Nismo! Ajmo poslušati snimku da vidimo jesmo ili nismo. Nećemo, nećemo, fuj, fuj, snimanje, nećemo slušati. Ni raditi dok se snima i može poslije poslušati tko je i što rekao. I kada. I kako. Vidiš jednog suca i nekoliko sutkinja koji naprosto – neće. Jer – neće.
Onda gledaš i ovog predsjednika Ustavnog suda koji podsjeća na ustavnu obvezu izbora svih 13 sudaca Ustavnog suda. Na što je podsjećao i prošli predsjednik. Ozbiljan dopis, sve stoji. Ali gledaš i Hrvatski sabor koji „se češlja“. Gdje gori, kaže oporba, imaš ih 10, organiziraj se! Što će ti još 3? A i mi znamo koji su dobri kandidati. Nema veze što ima barem još dva druga odlična kandidata, oni znaju. Da neće izabrati nikoga. Jer, kao, postupak ne valja.
I onda te pitaju, kao ustavnog stručnjaka, što sada, imamo li krizu itd, itsl.
Kao prvo, Hrvatski sabor ima obvezu izabrati suce Ustavnog suda RH. Može izabrati i samo jednog, samo dva, bar kao prijelazno rješenje, ili sva tri. Ali da ne bi! Izbor nekog dodatnog suca značio bi jedan GLAS RAZUMA više. Ne lijevo, ne desno, RAZUM. A to ne može, mora biti nerazumno! Možda ih ipak prosvijetli?!
Drugo, ako ne vjerujete u kvalitetu postupka izbora (koji je objektivno nedobar jer ga je politika takvim učinila!), promijeni praksu. A to ne može, kao, neće ona druga strana. Nećemo mi biti ok, kada su oni drugi lopovi u zloj vjeri. I obrnuto. Dobro, nećete mijenati praksu, ne vjeruje nitko nikome, onda idemo otvoriti pitanje načina izbora. Otvorimo stručnu raspravu, ima x modela, stvorimo model koji bi svima bio prihvatljiv. Ma kakvi, ne dao Bog, ni to se neće. To bi bilo KONSTRUKTIVNO. A to ne može, mora biti destruktivno!
Treće, pitaju za položaj ustavnih sudaca. Naravno da imaju imunitet, i naravno da je to prevažan institut. I moramo ga se sjetiti… jer dobro znamo da bi na bilo kojem radnom mjestu odavno bilo opomena, pa pisana pred otkaz, pa izvanredni otkaz zbog nerada i opstrukcije. Zato, imunitet je važan. Pa dobro, pitaju, i što sada? Sada smo izvan sfere prava i u sferi psihološke profesionalne djelatnosti (premda pomalo i psihijatrijske). Vještina komuniciranja. Plus, evidentne političke instrukcije kod promjena stajališta. Plus, sfera procjene štete za osobni čast i ugled.
Onda slušaš, e, ali što se radilo prije, bili su ovakvi, bili su onakvi, to je zato što su oni prije ovo ili ono. Neistina, naravno, sadašnje stanje je rezultat gašenja vatre polijevanjem benzinom. Jer, gle, uz sve mane i opravdane kritike (u čiju ozbiljnu analizu nema smisla ulaziti jer ovdje nije riječ o tome), dakle, uz sve što je bilo (a bilo je i puno dobroga), NIKADA, ni jedan sastav do sada nije pao na ove grane nerazumnosti funkcioniranja.
U ovom, naime, trenutku (od 2024. dalje) imamo jednog suca i nekoliko sutkinja Ustavnog suda, poznatih imenom i prezimenom, koji će ostati zapamćeni po destrukciji, mesijanskom sindromu i nerazumnosti. I da, svi su (o, sudbo kleta!) izabrani „u kvoti” oporbe. Doista bi bilo dobro da shvate kako ustavnopravna (znanstvena, stručna i opća) povijest pamti suce ustavnih sudova samo po dvije stvari. Ili po onome što su napisali u svojim mišljenjima. Ergo, po dobrom, slagali se ili ne sa sadržajem mišljenja, ali su radili. Ili po skandalima. Ergo, po nedobrom, ma koliko političko zaleđe plješće (ili nešto obećava) dok se to radi, a vlastiti um zavarava da je to tvoja hrabrost. (Ok, neke suce pamtimo i po oboje, nije da u komparativnoj praksi nema/nije bilo i skandaloznih znalaca/radoholičara u ustavnim sudovima. Ali nije o tome riječ ovdje.)
Protiv gluposti i bogovi sami uzalud se bore, napisao davno Asimov. Zašto bi ustavno-pravni stručnjak imao lakšu zadaću? Posebno kada nije riječ o gluposti, već o namjeri.
I da, ovo se sve moglo napisati uglađenim, stručnim, biranim izrazima i sintagmama. Ali čemu, kada je stvarnost koja se opisuje kristalno jasna. I neprihvatljiva.
Samo što je “češljanje” politička taktika kontinuiteta nadolijevanja daljeg goriva za ono što slijedi iza ugla. Kao, ne vidi se koji plameni uragan stoji tamo. I kao, odgovorni su oni drugi.
“Optičari” međutim nisu “popularni”. Kao ni razumijevanje osobne odgovornosti”
