Zahtjev predsjednika DOMiNO-a Marija Radića da Srbija Hrvatskoj preda arhive nekadašnjih vojnih i sigurnosnih službi izazvao je oštru reakciju saborskog zastupnika Josipa Dabre. Dok Radić traži dokumente koji bi mogli pomoći u rasvjetljavanju sudbine nestalih u Domovinskom ratu, Dabro ga optužuje za političko taktiziranje i postavlja pitanje što bi se u tim arhivima moglo otkriti.
Zahtjev za otvaranjem arhiva JNA, Službe državne bezbednosti (SDB) i Kontraobavještajne službe JNA (KOS) izazvao je novi politički sukob između predsjednika stranke DOMiNO Marija Radića i saborskog zastupnika Josipa Dabre.
Radić je, govoreći u ime Vukovarske koalicije, poručio da od buduće vlasti u Srbiji očekuje konkretne poteze u rješavanju pitanja nestalih hrvatskih branitelja i civila. Kao jedan od prvih koraka naveo je predaju dokumentacije koja bi mogla pomoći u utvrđivanju njihove sudbine.
“Svakome treba dati sto dana. Nama su pobjednici izbora u Srbiji još uvijek nepoznanica, ali za početak očekujemo da od nove vlasti dobijemo arhive JNA, SDB-a i KOS-a kako bismo doznali gdje su naši nestali”, izjavio je Radić.
Dabro: Stara politička igra
Na Radićev zahtjev reagirao je Josip Dabro, koji je dao oštar komentar pod naslovom “Agent s Batajnice požurio, ne bi li osujetio”.
Dabro smatra da Radić postavlja zahtjev za koji unaprijed očekuje da neće biti ispunjen, čime se, prema njegovoj interpretaciji, u javnosti pokušava predstaviti kao borac za istinu i pravdu.
“Opet on traži, a upravo zato traži da bi znao da druga strana to neće dati. Stara politička igra: postavi zahtjev za koji unaprijed znaš da će biti odbijen, a onda se pred javnošću predstavi kao borac za istinu i pravdu”, napisao je Dabro.
Pritom je kritizirao i političke aktere koji se, kako tvrdi, pozivaju na domoljublje, ali izbjegavaju suočavanje s pitanjima otvaranja arhiva i objavljivanja popisa.
Pitanje mogućih imena u arhivima
U nastavku Dabro je iznio tvrdnju da bi zahtjev za predajom dokumentacije mogao biti povezan sa strahom od mogućih otkrića o pojedincima iz političkog života.
“Strah ih je da bi se u tim dokumentima moglo pronaći i njihovo ime koje im danas nikako ne bi odgovaralo?”, upitao je saborski zastupnik, ne navodeći konkretne dokaze koji bi potkrijepili takvu sumnju.
Dabro je poručio da javnost zaslužuje odgovore na pitanja o prošlosti te da političke izjave ne mogu zamijeniti objavljivanje relevantne dokumentacije.
“Vrijeme skrivanja istine prolazi. Doći će dan kada će dokumenti govoriti, a političke parole više neće biti dovoljne”, poručio je.
“Zaklela se zemlja raju da se tajne SVE saznaju, čak i ove sa Batajnice!”, zaključuje Dabro.
Arhivi važni za sudbinu nestalih
Otvaranje arhiva bivših jugoslavenskih vojnih i sigurnosnih službi jedno je od pitanja koje se godinama povezuje s utvrđivanjem sudbine osoba nestalih tijekom srbijanske agresije, ali i za vrijeme komunističke vladavine u bivšoj državi. Dokumentacija tih službi mogla bi, ovisno o sadržaju i očuvanosti, pružiti važne informacije o ratnim događajima, zatočenjima, premještanju zarobljenika i lokacijama mogućih grobišta, od 1940- ih nadalje.
Radićev zahtjev odnosi se na očekivanja od buduće vlasti u Srbiji, dok je Dabrina reakcija politička kritika motiva koji stoje iza tog zahtjeva.
Sukob tako ponovno stavlja u fokus pitanje dostupnosti dokumentacije iz ratnog razdoblja, ali i političke odgovornosti u javnom iznošenju tvrdnji o mogućim vezama pojedinaca s nekadašnjim sigurnosnim službama.
