Ustavna stručnjakinja prof. Sanja Barić upozorava da se slučaj opasnog otpada u Gospiću ne smije pretvoriti u još jednu političku raspravu. Prioritet, smatra, mora biti hitna sanacija i ograničavanje štete, a zatim utvrđivanje višeslojne odgovornosti svih koji su eventualno sudjelovali u sustavu koji je omogućio nastanak ekološkog problema. Posebno upozorava na ono što naziva intergeneracijskom štetom, posljedice koje današnje generacije ostavljaju ljudima koji još nisu ni rođeni.
“Vezano za gospićki/hrvatski ekocid, nema dvojbe oko redoslijeda važnosti koraka“, poručuje Barić.
Na prvom mjestu, ističe, mora biti sanacija i ograničavanje štete, odnosno sve potrebne stručne i konkretne radnje na terenu.
To se, prema njezinu stajalištu, mora učiniti odmah.
Tek nakon toga, ali bez odgađanja, slijedi pitanje odgovornosti.
Odgovornost u roku od šest mjeseci
Barić smatra da u sljedećem razdoblju treba utvrditi višeslojnu i višerazinsku odgovornost, i to u roku od najviše šest mjeseci.
Istodobno bi, smatra, Hrvatska trebala uspostaviti učinkovite pravne i institucionalne mehanizme koji bi spriječili ponavljanje sličnih slučajeva.
Temeljne promjene, prema njezinoj procjeni, trebale bi biti provedene u roku od godinu dana, a sustav bi u potpunosti trebao funkcionirati najkasnije za dvije godine.
Pritom upozorava da se nadležnosti institucija dobro znaju.
“Što tko treba i može, Hrvatski sabor, PRH, Vlada, DORH itd., jako se dobro zna i nemam namjeru trošiti vrijeme na to“, navodi Barić, kritizirajući političke reakcije i međusobna prebacivanja odgovornosti.
Posebno joj je neprihvatljivo da se slučaj promatra kroz prizmu godišnjih odmora ili dnevnog političkog nadmetanja.
“Kakvi godišnji odmori, kakvo politikantstvo, kakve su to reakcije pozicije i opozicije!“, poručuje.
Ovo je hrvatski Novi Sad
Barić situaciju uspoređuje s tragedijom u Novom Sadu, ali uz važnu ogradu.
“Realno, ovo je ‘hrvatski Novi Sad’ situacija“, kaže, odmah dodajući da time ni približno ne izjednačava stanje u Srbiji i Hrvatskoj, već želi naglasiti da za hrvatske prilike slučaj predstavlja usporedivo upozorenje na sustavni problem odgovornosti i funkcioniranja institucija.
U središte svojeg upozorenja stavlja pojam intergeneracijske štete.
Riječ je o konceptu koji se odnosi na situacije u kojima današnje djelovanje ili propust dugoročno naruši kvalitetu prirodnih dobara, tla, vode, zraka i biološke raznolikosti, tako da posljedice mogu snositi ljudi koji u trenutku nastanka štete još nisu ni rođeni.
Takva šteta, objašnjava Barić, ima posebnu pravnu dimenziju jer se uzrok događa danas, posljedice mogu nastupiti u budućnosti, a osobe koje će biti pogođene nije moguće unaprijed odrediti.
Zbog toga klasični model naknade štete nije dovoljan.
Potrebna je, naglašava, prevencija.
Otpad kao trošak budućih generacija
Upravo se u gospodarenju otpadom, smatra Barić, ovaj problem vidi vrlo jasno.
Ako se otpad ne zbrine na odgovarajući način, rizik i trošak njegova uklanjanja ne nestaju. Oni se samo prenose na budućnost.
Današnja odluka tako može značiti da će buduće generacije plaćati sanaciju, živjeti s posljedicama onečišćenja ili snositi rizik zbog narušavanja tla, vode i prirodnih sustava.
Barić pritom podsjeća na ustavni okvir zaštite okoliša.
Članak 3. Ustava Republike Hrvatske zaštitu prirode i čovjekova okoliša određuje kao jednu od najviših vrednota ustavnog poretka, dok članci 52. i 70. daju dodatnu osnovu za posebnu zaštitu prirodnih dobara i prava na zdrav okoliš.
U tom kontekstu ističe i načelo „onečišćivač plaća“, prema kojem trošak posljedica onečišćenja ne bi trebao automatski pasti na državu, odnosno porezne obveznike.
Hrvatska već ima upozorenja institucija
Barić upozorava i na činjenicu da problem ilegalnog otpada nije nastao s Gospićem.
Poziva se na Izvješće pučke pravobraniteljice za 2025. godinu, prema kojem sanacija traje samo na dijelu evidentiranih „crnih točaka“ iz Plana gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2023.–2028.
Istodobno problem ilegalnih odlagališta i dalje postoji.
Za Barić je upravo to pokazatelj zbog čega pitanje nije moguće svesti samo na odgovornost pojedinaca koji su eventualno nezakonito odlagali otpad.
Ako sustav godinama ne uspijeva pravodobno otkriti, spriječiti i sanirati takve pojave, postavlja se i pitanje institucionalne odgovornosti i učinkovitosti nadzora.
Pučka pravobraniteljica, među ostalim, preporučuje strože novčane kazne za nezakonito odbacivanje otpada, kao i dodatne oblike praćenja mogućih posljedica onečišćenja.
Njemački ustavni sud otvorio pitanje budućih generacija
Barić pritom ukazuje i na jednu od najvažnijih europskih ustavnopravnih odluka kada je riječ o odgovornosti prema budućim generacijama.
Riječ je o presudi njemačkog Saveznog ustavnog suda iz 2021. godine u predmetu Neubauer i drugi protiv Njemačke.
Njemački sud tada je razvio koncept takozvanih intertemporalnih jamstava slobode.
Bit ideje jest da sadašnja generacija ne smije svojim odlukama potrošiti toliko prirodnih resursa ili ekološkog prostora da budućim generacijama ostavi nerazmjerno velik teret.
U konkretnom slučaju radilo se o klimatskoj politici i raspodjeli tereta smanjenja emisija, ali Barić smatra da je pravna logika važna i za druge oblike zaštite okoliša.
Jedna generacija ne bi smjela ostvarivati korist tako da budućim generacijama ostavlja nesrazmjeran teret sanacije i ograničavanja posljedica.
Preventivni, a ne samo reparacijski odgovor
Upravo tu vidi jednu od ključnih pouka slučaja Gospić.
Ako se ekološka šteta jednom dogodi, naknadno obeštećenje često ne može vratiti ono što je nepovratno izgubljeno.
Zagađeno tlo može se sanirati, ali ne nužno u potpunosti. Podzemne vode i prirodni sustavi mogu biti dugoročno izloženi riziku. Uništena biološka raznolikost ne može se jednostavno vratiti novčanom naknadom.
Zato Barić naglašava da pravni sustav mora biti usmjeren prije svega na sprječavanje štete, a tek potom na kažnjavanje i naknadu posljedica.
U hrvatskom ustavnom okviru, smatra, već postoji dovoljno temelja za takvo tumačenje.
Ustavni sud Republike Hrvatske dosad nije izrijekom razvio koncept intergeneracijske štete u vezi s ilegalnim odlaganjem otpada, no ustavne odredbe o zaštiti prirode, okoliša i općih dobara mogu predstavljati osnovu za njegov daljnji razvoj.
Što bi sada trebala napraviti država?
Za Barić odgovor nije u još jednoj političkoj svađi.
Prvi korak mora biti hitna zaštita ljudi i okoliša te sanacija.
Drugi je utvrđivanje odgovornosti, ne samo onih koji su eventualno izravno počinili kaznena djela, nego i pitanje jesu li institucije na različitim razinama pravodobno obavljale svoje zakonske obveze.
Treći je promjena sustava kako se sličan slučaj ne bi pojavio na nekoj drugoj lokaciji.
Jer ako se danas samo ukloni otpad, a ne utvrdi zašto je sustav omogućio da problem nastane i godinama traje, problem zapravo nije riješen.
Ostaje otvoreno i pitanje budućih generacija, onih koje danas nemaju nikakav utjecaj na odluke koje se donose, ali bi sutra mogle naslijediti njihove posljedice.
Upravo zato Sanja Barić slučaj Gospića ne promatra samo kao pitanje jednog odlagališta otpada, nego kao test sposobnosti hrvatske države da zaštitu okoliša shvati kao ustavnu obvezu, a ne kao još jednu dnevno-političku temu.
Sanja Barić:
Vezano za gospićki/hrvatski ekocid, nema dvojbe oko redoslijeda važnosti koraka:
1. Sanacija i ograničavanje štete, sve potrebne stručne konkretne radnje i akcije na terenu (ASAP).
2. Pitanje višeslojne i višerazinske odgovornosti (unutar max 6 mjeseci) te uspostava učinkovitih pravnih i institucionalnih, stvarno djelujućih mehanizama za ubuduće (unutar max 1 godine temeljno izmijenjeno, unutar max 2 godine potpuno funkcionirajuće).
Što tko treba i može (Hrvatski sabor, PRH, Vlada, DORH itd.) jako se dobro zna i nemam namjeru trošiti vrijeme na to. Kakvi godišnji odmori, kakvo politikantstvo, kakve su to reakcije pozicije i opozicije!
Realno, ovo je “hrvatski Novi Sad” situacija. (Ni približno ne izjednačavam stanje u Srbiji i Hrvatskoj, no za hrvatske prilike, ovo jest taj pandan.)
Slijedi izvadak iz mojih bilježaka za nekoliko znanstvenih radova u pripremi o *intergeneracijskog šteti/šteti budućim naraštajima u kontekstu zaštite prirode*, a koje mogu poslužiti za osnovno informiranje o pojmovima. Stravično je žalosno da je postalo toliko akutno relevantno:
“Intergeneracijska šteta prirodi i okolišu u pravnom je smislu svako trajno ili teško nadoknadivo umanjenje kvalitete prirodnih dobara (tla, voda, zraka i biološke raznolikosti) koje sadašnja generacija prouzroči svojim djelovanjem ili propuštanjem, a čije posljedice snose osobe koje u trenutku nastanka štete još ne postoje kao pravni subjekti. Dogmatski, riječ je o šteti kod koje su vremenska, kauzalna i osobna dimenzija razdvojene: uzrok nastaje danas, posljedica se ostvaruje u budućnosti, a oštećenik nije odrediv u trenutku štetne radnje, što onemogućuje primjenu klasičnog obveznopravnog mehanizma naknade štete te zahtijeva *preventivni*, a ne reparacijski pravni odgovor.”
“U gospodarenju otpadom ovaj se koncept izravno materijalizira: neadekvatno odlaganje prenosi rizik i trošak sanacije na buduće generacije. Ustavni temelj nalazi se u čl. 3. Ustava RH, koji zaštitu prirode uzdiže u najvišu vrednotu i temelj tumačenja Ustava, dok čl. 52. i 70. nameću državi i pojedincu obvezu osobite skrbi za tlo, vode i biološku raznolikost.”
“Zakon o gospodarenju otpadom propisuje red prvenstva (sprječavanje, ponovna uporaba, recikliranje, zbrinjavanje) i načelo ‘onečišćivač plaća’, čime internalizira troškove unutar generacije koja je otpad proizvela. Ova hijerarhija razrađuje čl. 50. st. 2. Ustava RH, koji dopušta ograničenje vlasničkih prava radi zaštite prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.”
“Izvješće pučke pravobraniteljice za 2025. godinu potvrđuje da sanacija i dalje traje samo na četiri od osam evidentiranih ‘crnih točaka’ iz Plana gospodarenja otpadom RH 2023.–2028., dok se problem ilegalnih odlagališta otpada nastavlja, čime se rizik i trošak *sustavno* prenose na buduće generacije.”
“Pučka pravobraniteljica u istom Izvješću preporučuje Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije izmjenu Zakona o gospodarenju otpadom radi propisivanja strožih novčanih kazni za nezakonito odbacivanje otpada, a Primorsko-goranskoj županiji provedbu biološkog monitoringa stanovništva u blizini Centra za gospodarenje otpadom Marišćina. Iako postoje i kvalitetniji dodatni mehanizmi koje RH treba uvesti, već i ove preporuke potvrđuju da postojeći nadzorni i sanacijski mehanizmi ne osiguravaju dosljednu primjenu ustavne obveze iz čl. 70., a time i zaštitu interesa budućih naraštaja od nepovratne ekološke štete.”
“Savezni ustavni sud Njemačke (Bundesverfassungsgericht) u presudi Neubauer i dr. protiv Savezne Republike Njemačke od 24. ožujka 2021. (BVerfGE 157, 30) razvio je doktrinu ‘intertemporalnih jamstava slobode’, presudivši da Savezni zakon o zaštiti klime (Klimaschutzgesetz) nije u skladu s čl. 20a Temeljnog zakona jer nedostatno regulira razdoblje nakon 2030. godine, čime nerazmjeran teret smanjenja emisija prebacuje na buduće generacije. Sud je izrijekom naveo da jedna generacija ne smije potrošiti velik dio CO₂ budžeta uz razmjerno malen vlastiti doprinos smanjenju, ako to sljedećim generacijama nameće drastičan teret redukcije i ozbiljno ugrožava njihovu slobodu. Ova presuda, temeljena na čl. 20a Temeljnog zakona koji državu obvezuje na zaštitu prirodnih osnova života ‘imajući u vidu odgovornost prema budućim generacijama’, ostaje dosad najrazvijenija ustavnosudska artikulacija koncepta intergeneracijske štete u europskom pravnom prostoru i nema izravnog pandana u praksi Ustavnog suda RH.”
“Ustavni sud RH nije izravno povezao otpad s pravima budućih naraštaja, no praksa o općim dobrima (čl. 52.) i dvostrukoj naravi prava na zdravi okoliš (čl. 70.) pruža dogmatsku osnovu za takvo tumačenje.”
Na Rabu strah od otrova iz otpada u Lici: Vodovod ne može ukloniti PFAS-e. Manji su od filtera…
Opasni spojevi iz otpada u Gospiću mogli bi završiti u vodovodima Senja i otoka Paga i Raba
