Biskup Jure Bogdan u Macelju je ustvrdio: Istina se ne može zauvijek zatrpati.
Na komemoraciji za žrtve Bleiburške tragedije i križnih puteva hrvatskog naroda u Macelju vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj mons. Jure Bogdan održao je snažnu propovijed u kojoj je pozvao na otkrivanje istine o poslijeratnim zločinima, otvaranje arhiva i dostojanstven pokop svih žrtava.
Misu za žrtve Bleiburga i Križnog puta predvodio je ispred crkve Muke Isusove, a u propovijedi je više puta naglasio kako se “istina ne može ušutkati niti zauvijek sakriti”.
Istina uvijek pronađe put do svjetla
Bogdan je povezao kršćansku poruku uskrsnuća s povijesnim stradanjima hrvatskog naroda nakon Drugog svjetskog rata, ističući kako su kroz povijest često bili progonjeni oni koji su svjedočili istinu.
“Namjera zla bila je Kristovu istinu zauvijek sakriti, ali pokazalo se da se istina ne može zatvoriti u grob. Tako je i s istinom o stradanju čovjeka i naroda”, poručio je biskup.
Naglasio je kako su upravo svjedoci, dokumenti i povijesni tragovi ključni za razumijevanje prošlosti te dodao da “čak i kada su zaborav i strah pokušali prekriti istinu, ona je uvijek nalazila put do svjetla”.
Bleiburg i križni put nazvao marševima smrti
Govoreći o svibnju 1945., Bogdan je rekao da za mnoge Hrvate kraj rata nije donio slobodu ni mir, nego “novi totalitarizam i stradanje”.
“Oni koji su stigli na Bleiburško polje izručeni su Titovim partizanima, nakon čega su uslijedili marševi smrti, logori, jame i stratišta od Teznog i Kočevskog Roga do Macelja”, rekao je.
Posebno je istaknuo stradanja civila, žena, djece i staraca te naveo da su mnogi ubijani bez suđenja i dostojanstva.
Komunizam treba osuditi
U jednom od najsnažnijih dijelova propovijedi vojni ordinarij poručio je da su totalitarne ideologije 20. stoljeća iza sebe ostavile “krv i razorene živote”, posebno izdvojivši komunizam.
“Ondje gdje čovjek sebi prisvaja pravo odlučivati o životu i smrti drugoga, ruši se Božja zapovijed “Ne ubij”. Totalitarne ideologije, napose bezbožni komunizam, ostavile su iza sebe brojna stradanja”, rekao je Bogdan.
Dodao je kako su Bleiburg, Macelj i brojna druga stratišta desetljećima bili zabranjena tema, dok su svjedoci i obitelji žrtava bili ušutkivani.
Poziv na otvaranje arhiva i otkrivanje grobišta
Biskup je pozvao sve koji imaju informacije o prikrivenim grobištima da progovore.
“Otvorite arhive i skrivene spise. Recite gdje su oni koji još čekaju ime, grob i molitvu”, poručio je.
Istaknuo je kako nijedna žrtva ne smije ostati bez groba i bez prava na istinu te podržao aktivnosti državnih institucija na istraživanju masovnih grobnica i ekshumacijama.
Podsjetio je i na nedavni prijenos posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava iz Slovenije u Hrvatsku, ocijenivši to važnim korakom prema rasvjetljavanju povijesnih događaja.
Bez mržnje i osvete
Na kraju propovijedi Bogdan je pozvao na čuvanje istine “bez mržnje i osvete”, naglasivši da mržnja razara i čovjeka i narod.
“Žrtve križnog puta obvezuju nas na istinu, pijetet i odgovornost prema domovini. Hrvatsku trebamo graditi kao zemlju mira, dostojanstva i nade za nove generacije”, zaključio je vojni ordinarij.
Cijela propovijed:
Propovijed vojnog ordinarija u Republici Hrvatskoj Jure Bogdana, koju je izgovorio na misnom slavlju za žrtve Bleiburške tragedije i križnih puteva hrvatskoga naroda u subotu 16. svibnja ispred crkve Muke Isusove u Maclju, Ika je prenijela u cijelosti.
Post 2, 7-9; 3,1-7; 9-15.20; Otp.ps: Ps 47, 2-3.8-10; Ev: Lk 12, 1-7;
1. Bijeg od svjetla i prisila na zaborav
Draga braćo i sestre,
razdoblje od Uskrsa do svetkovine Duhova stavlja u središte života Crkve temeljnu istinu naše vjere: Kristovo uskrsnuće. Od prvotne uznemirenosti Marije Magdalene koja govori: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše“ (Iv 20,2), pa sve do Isusova uzašašća na nebo, ključnu ulogu imaju svjedoci – oni koji su vidjeli, čuli i dotaknuli Uskrsloga, Krista pobjednika nad grijehom i smrću.
Namjera Zla bila je Kristovu istinu zauvijek sakriti: nepravednom osudom, križem, kamenom na grobu, lažima i ušutkavanjem svjedoka. No već u prvu vazmenu zoru pokazalo se da se Istina ne može zatvoriti u grob, da se istinu ne može ušutkati. Uskrsli Krist zato treba ljude – očevidce i svjedoke – koji će kroz svu povijest naviještati da je Bog pobijedio smrt i ostao prisutan uz čovjeka, osobito uz one koji prolaze svoje križne puteve.
Tako se istina o uskrsnuću prenosila od apostola, preko naših otaca u vjeri, naših predaka, pa sve do nas danas. A kao što su kroz povijest bili progonjeni svjedoci Kristova uskrsnuća, tako su često bili progonjeni i svi oni koji su svjedočili istinu o stradanju čovjeka i cijelih naroda.
2. Svjedoci događaja
Tako, kad razmišljamo o ljudskoj povijesti, vidimo da su za važne i presudne događaje uvijek bili ključni upravo svjedoci. Usmenom predajom, zapisima, ispravama i spomenicima, dokumentima, oni su nam sačuvali spomen na ono što se doista dogodilo. Na takvim svjedočanstvima gradimo svoje razumijevanje prošlosti, ali i odgovornost za sadašnjost i za budućnost.
Čak i onda kada su zaborav, strah ili namjerno skrivanje pokušali prekriti istinu, ona je nalazila put do svjetla. Onda kada bi se činilo da su ljudi ušutkani, progovorilo bi i nijemo kamenje. Zato nam za povijest hrvatskoga naroda toliko znače Bašćanska ploča, Višeslavova krstionica, natpisi kneza Branimira i Trpimira, i onaj kraljice Jelene, i druga brojna svjedočanstva naše davnine. Doista, kako reče Isus: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Lk 19,40).
U tom svjetlu i tragični događaji Drugoga svjetskog rata i poraća, kojih se danas spominjemo, traže istinito poznavanje činjenica – po svjedocima, ispravama, dokumentima i autentičnim tragovima. Na sličnom svjedočkom temelju počiva i naša kršćanska vjera: na apostolima i drugim svjedocima koji su prenijeli što su vidjeli i čuli, te na Svetom pismu kao zapisanom svjedočanstvu Božjega djelovanja u povijesti.
3. Krvavi svibanj 1945.
Godine 1945. Uskrs se slavio 1. travnja, a Vazmeno vrijeme trajalo je sve do svetkovine Duhova 20. svibnja. Premda su pred očima svijeta nestajali fašizam i nacizam, za mnoge narode nije nastupilo vrijeme ni mira, ni slobode, ni radosti. Iz ratnoga pepela u pojedinim se državama učvršćivala jedna druga totalitarna ideologija – bezbožni komunizam, čije su posljedice teško pogodile i hrvatski narod.
U strahu i neizvjesnosti tisuće ljudi krenule su prema Zapadu, prema austrijskoj Koruškoj, nadajući se da će pred zapadnim Saveznicima pronaći zaštitu i pravdu: da će im se priznati dostojanstvo ljudi i pravo na pravedno postupanje. Međutim, pravda im je bila zabranjena, uskraćena. Oni koji su u svibnju 1945. uspjeli živi stići na Bleiburško polje, 15. svibnja 1945. izručeni su, na milost i nemilost, Titovim partizanima.
Veliki petak te 1945. godine za mnogobrojne izbjeglice – među kojima su bile i civili – cijele obitelji, žene, djeca, starci, i vojnici – bio je početak križnog puta: marševi smrti, poniženja, logori, jame i stratišta od Teznog i Kočevskog Roga, pa do Hude jame, Macelja i drugih stratišta… Tek su rijetki, poput evanđeoskih Veronika i Šimuna, imali hrabrosti pokazati samilost prema pojedincima u mnoštvu iscrpljenih ljudi u dugim kolonama smrti.
Mnogi su bili i gladni, i žedni, zlostavljani i likvidirani, bez ikakva ljudskog dostojanstva bacani u jame i prikrivene grobnice. Tražili su sigurnost i bolju budućnost a bili su predani umiranju i smrti. U toj teškoj tami beznađa jedina je nada mogla ostati riječ Kristova: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo…“ „Bojte se onoga koji ima moć baciti u pakao“ (Lk 12,4. 5b). Prema nekim očevidcima – svjedocima, godinama nakon te tragedije i zločina, lokalni seljaci nisu obrađivali svoja polja, jer su znali što se krije iza tamne kore zemlje – ljudske, masovne grobnice.[1]
4. „Bit ćete kao bogovi“
Draga braćo i sestre, svjesni smo da Zlo postoji u ljudskoj povijesti i da će postojati do dana kada će ga Uskrsli Krist jednom zauvijek pobijediti. Ipak, čovjek se uvijek iznova pita, kako je moguće da Božje stvorenje iz mržnje čini strašna djela nad drugim čovjekom?
Odgovor na ovo pitanje nalazimo već na prvim stranicama Svetoga pisma. Zmijino obećanje: „Otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi“ (Post 3,5) ostalo je trajna napast ljudskoj oholosti i svim ideologijama koje čovjeka stavljaju na mjesto samoga Boga. Ondje gdje čovjek sam sebi prisvaja pravo odlučivati o životu i smrti drugoga, ruši se Božja zapovijed: „Ne ubij“ (Izl 20,13).
Tako su i totalitarne ideologije 20. stoljeća, napose bezbožni komunizam, iza sebe ostavile krv, stradanja i razorene ljudske živote – na Bleiburgu, ovdje u Maceljskoj šumi i na cijelom Križnom putu… Onaj koji muči, progoni i ubija čovjeka, povjerovao je laži da može biti gospodar dobra i zla.
No Biblija i povijest uče nas da se zločin ne može sakriti pred Bogom. A ne može zauvijek ni pred čovjekom. Nakon prvoga grijeha čovjek se skriva „među stabla u vrtu“ (usp. Post 3,8), dok ga Bog pita: „Gdje si?“ Danas stojimo na proplanku jedne druge šume koja desetljećima skriva tragove jednoga drugog ljudskog zločina.
5. Čovječe, gdje si? Što si učinio?
Fenomen i dodatna težina, bol i zlo Maceljske šume, Bleiburškog polja i cijeloga Križnog puta leži u činjenici da je bila desetljećima od strane „čuvara smrti“ prikrivena i brižno čuvana, a njezini očevidci i svjedoci ušutkivani do mjere da je postala najstrože zabranjenom temom bivšeg političkog sustava. Danas smo ovdje zajedno tek na jednoj stanici gdje se nalaze „tajna grobišta i gubilišta – prikrivena, zabranjena, prešućena i posebnim, UDBA-inim protokolom, čuvana kao državna tajna.“[2]
Tko se usudio proteklih desetljeća spomenuti Bleiburg? Ali, nisu se bojali samo svjedoci. Strah je bio i u mislima i snovima „čuvara smrti“, koji su u svibnju 1945. htjeli „biti kao bogovi“, a bojali su se istine Bleiburškog polja, Teznog, Hude jame, Kočevskog Roga, Maceljske šume i brojnih drugih stratišta – bojali su se jednako mrtvih i živih svjedoka i tragova zločina! Brojni krvnici koji su pobili i sakrili tijela svojih žrtava, postali su žrtvama vlastite savjesti. A baš je savjest osobito mjesto Božjeg pohoda, glas istine i trag Božjeg bitka u čovjeku. U savjesti odjekuje ono pitanje Boga upućena čovjeku u Edenskom vrtu, nakon njegovog pada: „Gdje si?“ „Što si učinio? (Usp. Post 3,9.13).
6. Istina će vas osloboditi
Božja zapovijed „Ne ubij“ (Izl 20,13) nije samo zabrana zločina, nego izraz Božje brige za svakoga čovjeka, osobito za žrtve. To je prepoznao i papa Pio XI. koji je trima enciklikama nedvosmisleno osudio fašistički totalitarizam 1931.[3], te njemački nacizam[4] i ateistički komunizam[5] enciklikama iz 1937. Zato zemni ostaci ljudi ovdje u Macelju, oni dostojanstveno pokopani i oni koji još čekaju da budu pronađeni, govore svakome od nas. Nismo ovdje kao suci, niti smo ovamo došli s političkim motivima. Došli smo kao vjernici, civilizirani ljudi, svjesni da je zadaća živih mrtve dostojanstveno pokopati.
Zato danas zahvaljujemo svima koji su čuvali spomen na žrtve: obiteljima, svjedocima, istraživačima, svećenicima, povjesničarima i svima koji su, često uz cijenu osobna stradanja, probijali zid šutnje. Hvala svima koji su pokazivali mjesta stradanja, istraživali, zapisivali, ekshumirali i gradili spomen-obilježja. Njihova je hrabrost vraćala dostojanstvo žrtvama i njihovim obiteljima.
Današnje Evanđelje jasno govori: „Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati“ (Lk 12,2). Te se riječi ovdje, pred kostima ubijenih i skrivenih ljudi, osobito snažno čuju. Istina može biti potiskivana desetljećima, ali ne može biti zauvijek zatrpana, pokrivena velom šutnje i zabrana. Jer svaka je žrtva, kojega god podrijetla, naroda, staleža ili životnoga puta i političkog uvjerenja bila, u smrti jednaka pred Bogom. Smrt skida sa čovjeka sve zemaljske oznake i ostavlja ono najdublje: njegovo ljudsko dostojanstvo i besmrtnu dušu. Zato nijedno tijelo ne smije ostati bez groba, nijedno ime bez spomena, nijedna obitelj bez prava na istinu i molitvu.
Zato s poštovanjem treba prepoznati svaki iskreni napor države i njezinih institucija da pronađu skrivene grobove, preuzmu posmrtne ostatke, omoguće dostojanstven ukop i vrate ime onima koji su desetljećima bili bez glasa. Nedavni povratak posmrtnih ostataka pet stotina hrvatskih žrtava iz Slovenije u Hrvatsku, preko Macelja, govori da istina, premda dugo zatrpana, ipak izlazi na svjetlo.
Stoga s ovoga mjesta, kao čovjek i vjernik, svećenik i biskup, molim sve koji nešto znaju: otvorite srca i usta, odriješite jezike, progovorite! Otvorite arhive i skrivene spise! Recite gdje su oni koji još čekaju ime, grob i molitvu! U ime žrtava koje više nemaju glasa i u ime njihovih obitelji koje još nose bol u tišini svojih domova, molim vas: progovorite i oslobodite naš narod, sebe same i sve one koji desetljećima čekaju istinu!
7. Istina u ljubavi obvezuje, a mržnja razara
Draga braćo i sestre, žrtve stratišta i Križnog puta hrvatskog naroda obvezuju nas na istinu, na pijetet i odgovornost prema domovini. Njihova patnja nije samo duboka, još ne zacijeljena rana prošlosti, nego snažan poziv da svoju zemaljsku domovinu Hrvatsku gradimo kao zemlju mira, dostojanstva i nade za nove naraštaje.
Želimo da se više nikada ne bježi iz domovine putem straha i neizvjesnosti, nego da na hrvatskom tlu naša djeca i mladi imaju sigurnost, budućnost i razlog za ostanak u svom domu. Istinu o ovoj tragediji pamtimo i čuvamo bez mržnje i bez osvete, jer mržnja ne oslobađa, nego razara i čovjeka i narod.
Uskrsli Krist i danas treba svjedoke pobjede nad smrću, zlom i grijehom. A domovina treba ljude koji će pokazati da nijedna žrtva podnesena u istini, vjeri i ljubavi nije uzaludna, nego može postati sjeme novoga života. Tako neka bude. Amen.
[1] Bleiburg, povijesni dokumentirani film 1991. https://www.youtube.com/watch?v=VEczN7cgo6E
[2] Mitja Ferenc, Uroš Kosir, Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji, Školska knjiga, Zagreb 2025, 11.
[3] Pio XI., Non abbiamo bisogno, enciklika o Katoličkoj akciji u Italiji, 29. lipnja 1931., br. 44 i 62.
[4] Pio XI., Mit brennender Sorge, enciklika o položaju Crkve u Njemačkom Reichu, 14. ožujka 1937., br. 8.
[5] Pio XI., Divini Redemptoris, enciklika o ateističkom komunizmu, 19. ožujka 1937., br. 3.
