Američki profesor psihologije James Bedford preminuo je 1967. godine i postao prva osoba podvrgnuta krioprezervaciji s nadom u buduće oživljavanje. Njegovo se tijelo i danas čuva u tekućem dušiku, ali znanost još nema tehnologiju kojom bi ga mogla vratiti u život.
Što ako smrt jednog dana prestane biti konačna? Tom se nadom vodio James Bedford, američki profesor psihologije koji je nakon smrti od raka 12. siječnja 1967. postao prva osoba čije je tijelo podvrgnuto krioprezervaciji radi mogućeg oživljavanja u budućnosti.
Gotovo šest desetljeća poslije njegovo se tijelo i dalje čuva na temperaturi od približno minus 196 Celzijevih stupnjeva. Njegova priča otvara pitanja o granicama medicine, mogućnostima buduće tehnologije i ljudskoj želji da pobijedi smrt.
Tko je bio James Bedford i zašto je odlučio sačuvati svoje tijelo?
James Hiram Bedford rođen je 20. travnja 1893. godine, a radio je kao profesor psihologije. Kada mu je dijagnosticiran rak, suočio se s bolešću koja je naposljetku dovela do njegove smrti u 73. godini života.
Bedford je odlučio svoje tijelo prepustiti eksperimentalnom postupku očuvanja pri ekstremno niskim temperaturama. Temeljna ideja bila je da bi medicina budućnosti jednog dana mogla izliječiti bolest od koje je preminuo te popraviti oštećenja nastala tijekom procesa umiranja i očuvanja tijela.
U vrijeme njegova zahvata takva mogućnost nije bila znanstveno dokazana. Nije postojala ni tehnologija koja bi mogla jamčiti očuvanje svih bioloških struktura potrebnih za eventualni povratak životnih funkcija.
Unatoč tome, Bedford je postao povijesni pionir krioprezervacije. Njegov slučaj i danas se navodi kao jedan od najpoznatijih pokušaja primjene ideje da bi budući medicinski napredak mogao promijeniti način na koji razumijemo smrt.
Kako funkcionira krioprezervacija? Tijelo se čuva na minus 196 °C
Krioprezervacija je postupak očuvanja biološkog materijala pri vrlo niskim temperaturama. U takvim uvjetima kemijski i biološki procesi izrazito se usporavaju, što omogućuje dugotrajno čuvanje tkiva.
Bedfordovo tijelo pohranjeno je u posebnom kriogenom spremniku, poznatom kao Dewarov spremnik, u kojem se upotrebljava tekući dušik na temperaturi od približno minus 196 Celzijevih stupnjeva.
Postupak je znatno složeniji od običnog zamrzavanja. Stvaranje kristala leda može oštetiti stanice, njihove membrane i osjetljiva tkiva. Suvremene metode zato nastoje ograničiti takva oštećenja primjenom zaštitnih tvari i postupaka koji smanjuju nastanak leda ili omogućuju staklasto očuvanje tkiva.
Važno je razlikovati krioprezervaciju od hibernacije. Bedford nije živ organizam čije su vitalne funkcije samo privremeno usporene. Njegovo je tijelo sačuvano nakon smrti, a mogućnost ponovnog pokretanja životnih funkcija zasad ostaje nedokazana.
Što se dogodilo kada su njegovo tijelo pregledali nakon 24 godine?
Jedan od najzanimljivijih događaja u Bedfordovoj priči zbio se 25. svibnja 1991., kada je njegovo tijelo premješteno iz starog spremnika u noviji kriogeni sustav.
Tijekom premještanja obavljen je vanjski pregled, a rezultati su opisani u izvješću objavljenom u časopisu Cryonics u kolovozu 1991. godine. Prema izvješću, Bedfordovo je tijelo nakon više od 24 godine pohrane na ekstremno niskim temperaturama izvana djelovalo relativno dobro očuvano.
Taj podatak ipak treba tumačiti oprezno. Očuvan vanjski izgled ne dokazuje da su mozak i njegove osjetljive stanične strukture sačuvani u stanju koje bi omogućilo obnovu svijesti, pamćenja i osobnosti.
Još manje potvrđuje da bi se tijelo moglo vratiti u život.
Pregled iz 1991. godine važan je povijesni dokument o dugotrajnom čuvanju Bedfordova tijela, ali nije dokaz da je krioprezervacijom moguće oživjeti čovjeka.
Njegovo tijelo tijekom desetljeća nekoliko je puta premještano
Očuvanje Bedfordova tijela nije se odvijalo na jednoj lokaciji. Tijekom desetljeća mijenjali su se spremnici i organizacije odgovorne za njegovu pohranu.
U početku je skrb bila povezana s organizacijom Cryonics Society of California, a tijekom godina tijelo je prelazilo pod nadzor drugih pružatelja usluga. Organizacija Alcor Life Extension Foundation preuzela je skrb o Bedfordu 1987. godine.
Nakon pregleda i premještanja 1991. godine, Bedford je 1994. premješten u Scottsdale u Arizoni, gdje se nalazi sjedište Alcora.
Ova povijest pokazuje da krioprezervacija zahtijeva dugoročnu infrastrukturu, redovitu kontrolu spremnika, opskrbu tekućim dušikom i stabilno financiranje. Sam postupak hlađenja tek je početak višedesetljetnog procesa očuvanja.
Čak i kada bi buduća medicina pronašla način za oživljavanje krioprezerviranih ljudi, jedan od preduvjeta bio bi da njihova tijela do tada ostanu dovoljno dobro očuvana.
Može li se čovjek doista vratiti iz mrtvih?
To je središnje pitanje zbog kojeg krioprezervacija izaziva toliko zanimanja, ali i znanstvenih rasprava.
Zagovornici ove metode smatraju da bi budući napredak medicine, biotehnologije i molekularnih istraživanja mogao omogućiti popravak oštećenih stanica, liječenje bolesti koje su uzrokovale smrt i obnovu funkcija mozga.
U futurističkim scenarijima spominju se i nanotehnologija te mikroskopski uređaji koji bi jednog dana mogli popravljati oštećenja na staničnoj razini. Takve su mogućnosti zasad spekulativne i nisu potvrđene kao izvedivi medicinski postupci.
Jedan od najvećih izazova jest složenost samog procesa umiranja. Nakon prestanka cirkulacije mozak ostaje bez kisika, a u tkivima se razvijaju procesi koji mogu izazvati nepovratna oštećenja. Naknadno hlađenje ne može jednostavno poništiti sve promjene koje su se već dogodile.
Znanstvenici dosad nisu pokazali da se čovjek nakon dugotrajne krioprezervacije može oživjeti i vratiti normalnom životu. Nije dokazana ni metoda kojom bi se ljudski mozak nakon takvog postupka vratio u funkcionalno stanje uz očuvanje pamćenja i osobnosti.
Zato je važno razlikovati teorijske mogućnosti budućeg razvoja od onoga što medicina danas doista može ostvariti.
Ideja o očuvanju tijela za budućnost postojala je i prije Bedforda
Iako je Bedford postao najpoznatije ime u povijesti krioprezervacije, ideja o očuvanju tijela radi budućeg oživljavanja razvijala se i prije njegova zahvata.
Važnu ulogu imao je američki fizičar i nastavnik Robert Ettinger, koji je 1964. objavio knjigu The Prospect of Immortality. U njoj je široj javnosti predstavio zamisao da bi budući medicinski napredak mogao omogućiti liječenje bolesti koje se u sadašnjosti smatraju neizlječivima.
Ettinger je vjerovao da bi tehnološki razvoj jednog dana mogao omogućiti popravak oštećenja nastalih tijekom zamrzavanja i dugotrajnog čuvanja tijela. Njegove su ideje pridonijele razvoju pokreta za krioprezervaciju i potaknule rasprave o granicama ljudske dugovječnosti.
Bedfordov slučaj bio je jedan od prvih javno poznatih pokušaja pretvaranja tih ideja u praksu.
Koliko je još ljudi podvrgnuto krioprezervaciji?
James Bedford nije jedina osoba čije se tijelo čuva u nadi da će buduća medicina jednog dana omogućiti oživljavanje.
Organizacije specijalizirane za krioprezervaciju nude očuvanje cijelog tijela ili samo glave i mozga. Zagovornici očuvanja mozga polaze od pretpostavke da bi buduća tehnologija mogla omogućiti obnovu ostatka tijela ili neku drugu metodu povratka u život.
Jedna od najpoznatijih organizacija u tom području jest Alcor Life Extension Foundation u Arizoni, koja skrbi i o Bedfordu. Takve ustanove održavaju posebne spremnike i organiziraju dugoročnu pohranu svojih pacijenata.
Riječ je o postupcima koji zahtijevaju znatna financijska sredstva i dugoročnu organizacijsku stabilnost. Njihova se svrha temelji na pretpostavci da će buduća medicina možda pronaći način za obnovu očuvanih bioloških struktura.
Za takav ishod, međutim, ne postoji jamstvo. Nije poznato ni kada bi takva tehnologija mogla postati dostupna, ako je uopće bude moguće razviti.
Gotovo 60 godina kasnije: nada i dalje postoji, ali dokaza nema
Od 12. siječnja 1967. prošlo je gotovo šest desetljeća. Medicina je u međuvremenu ostvarila velike pomake u transplantaciji organa, liječenju raka, genetici i razumijevanju ljudskog mozga.
Unatoč tome, nijedan od tih napredaka nije omogućio oživljavanje čovjeka nakon krioprezervacije.
Bedfordov slučaj zato ostaje spoj povijesnog eksperimenta, znanstvene ambicije i nade da bi buduće generacije mogle riješiti probleme koji su danas izvan dosega medicine.
Njegovo se tijelo i dalje čuva na temperaturi tekućeg dušika, ali nije poznato hoće li ikada biti moguće obnoviti njegove životne funkcije. Čak i kada bi medicina uspjela ponovno pokrenuti rad tijela, ostalo bi pitanje bi li bilo moguće očuvati ili obnoviti pamćenje, svijest i osobnost.
James Bedford nije dokaz da je čovjek pronašao način da pobijedi smrt. Njegova priča pokazuje koliko daleko pojedinci mogu otići u nadi da će buduća znanost pronaći odgovore na pitanja koja današnja medicina još ne može riješiti.
Nakon gotovo 60 godina pitanje ostaje isto: može li čovječanstvo jednog dana prijeći granicu između očuvanja tijela i stvarnog povratka čovjeka u život?
