Važna povijesna i politička dilema vezana uz odnos Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, prema nasljeđu Drugog svjetskog rata, osobito u kontekstu logora Jasenovac i žrtava ustaškog režima pojavila se još u devedesetim godinama prošlog stoljeća.
U javnosti se često ponavljala tvrdnja da Tuđman nikad nije bio u Jasenovcu kako bi odao počast žrtvama, što se uzimalo kao dokaz relativizacije ustaških zločina ili izbjegavanja otvorene osude tog dijela povijesti. Međutim, činjenica da je 15. lipnja 1996. položio vijenac ispod Kamenog cvijeta u Jasenovcu pokazuje da je taj čin ipak učinio, premda ne u sklopu tadašnjih službenih državnih komemoracija koje se tradicionalno održavaju u svibnju.
Večernji list pisao je o tome što je prvi predsjednik izjavio 1996. u Jasenovcu.
Rekavši kako polaže vijenac “svim žrtvama palim u Jasenovcu, žrtvama fašizma i NDH, ali i onima koje je pogubio komunistički režim”, istaknuo je kako “spomen-područje u Jasenovcu treba biti spomen-područje koje će podsjećati hrvatski narod u kakvu je položaju bio”.
“Kako smo riješili sve probleme, tako ćemo riješiti i problem Jasenovca, ne zato da sakrijemo žrtve ustaškog terora, nego da podsjetimo da je hrvatski narod stradavao pod različitim zastavama, ali i da je sada općom pomirbom došlo do hrvatske slobode i hrvatske države.”
Potom je rekao da “Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti i zato što je od 1945. do 1948. godine na tome mjestu bio komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi,” pisao je Večernji list.
