Američke tajne službe analizirale su govor iz 1977. godine bivšeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita i zaključile da mu je materinji jezik ruski ili poljski. S obzirom kada je nastala analiza, Amerikanci jezik kojim pokušava govoriti Tito nazivaju srpsko-hrvatski.
Jugoslavenski predsjednik Josip Tito, čini se, govori srpsko-hrvatski, navodno njegov materinji jezik, sa stranim naglaskom, stoji u tajnom dokumentu koji je u međuvremenu Amerika deklasificirala.
U ovom će se članku analizirati određene fonološke 1 i morfološke 2 značajke njegova govora 3 koje upućuju na takav zaključak, a koje se ne mogu objasniti njegovom poodmaklom životnom dobi i posljedičnim mogućim gubitkom sposobnosti.
Prije svega, moglo bi biti korisno definirati što se točno podrazumijeva pod “stranim naglaskom”. Dok gotovo svatko može prepoznati ovaj fenomen nakon susreta s njim, većini nas je obično teško definirati ga izvan opće impresionističke izjave, poput “on smiješno priča”.
To, naravno, znači da osoba nije uspjela u potpunosti ovladati fonologijom ciljanog jezika.
Općenito, lingvisti tvrde da svaki jezik ima svoju jedinstvenu fonologiju, konačan broj fonema 4 odabranih iz teoretski beskonačnog broja glasova koje je ljudski glasovni aparat sposoban proizvesti.
To znači da zvuk koji je artikuliran na potpuno isti način u dva ili više jezika nije tako uobičajen kao što mislimo. Nekoliko primjera bit će dovoljno za ilustraciju ove točke.
U engleskom jeziku, bezvučni prekidi (p, t i k) su aspirirani (praćeni zvučnim dahom zraka) u početnom položaju riječi. Drugdje nisu. Ovo je, naravno, alofonska izmjena i kao takva govornici je uglavnom ne percipiraju. Međutim, kada izvorni govornik jezika koji nema ovaj fenomen pokušava govoriti engleski, on često neće uspjeti aspirirati početni bezvučni prekid.
Ovo će biti jedna od brojnih značajki koje će karakterizirati tog govornika kao govornika “stranog naglaska”. Slična situacija postoji u slučaju dentalnih naspram alveolarnih graničnika 5 (ortografski prikazani kao t i d).
Izvorni govornici engleskog artikuliraju ih na alveolarnom grebenu 6.
Izvorni govornici ruskog artikuliraju ih na stražnjoj strani gornjih sjekutića. Iako je razlika neznatna, ona je ipak zamjetna i predstavlja još jednu značajku stranog naglaska. 7
S obzirom na gore navedeno, strani naglasak može se definirati kao pokušaj zamjene fonologije svog materinjeg jezika onom ciljnog jezika ili, drugim riječima, kao prisutnost značajki koje se inače ne pojavljuju u izgovoru izvornih govornika.
Izvan okvira ovog članka bilo bi prikazati cjelovit pregled srpskohrvatske fonologije. Međutim, kratka rasprava o nekim njegovim fonološkim pravilima i njegovom odnosu prema nekim drugim slavenskim jezicima nužna je da bi se opravdala tvrdnja da Tito ne govori srpskohrvatski kao materinji. Brojni slavenski jezici imaju značajku koja se zove palatalizacija, 8 termin koji se koristi za opisivanje “mekih” suglasnika u jezicima poput ruskog i poljskog.
Kada se takav suglasnik artikulira, dio jezika se podiže prema tvrdom nepcu da bi se proizveo istovremeni zvuk nalik na yod zvuk (kao u yes, yellow i yesterday) , sličan početnom klizanju u engleskoj riječi yet.
Povijesno gledano, suglasnici su bili palatalizirani kada su iza njih slijedili prednji samoglasnici, iako sinkronijski to više nije slučaj.
Kada govornici jako palataliziranih jezika uče strani jezik koji nema palatalizaciju, oni i dalje imaju tendenciju palatalizirati barem neke od suglasnika koji se nalaze ispred prednjih samoglasnika.
Ševelov 9 dijeli slavenske jezike u tri skupine, prema stupnju palatalizacije:
A. jezici s aktivnom palatalizacijom.
1. ruski 2. bjeloruski 3. poljski 4. donjolužički srpski (donji lužički) 5. gornjolužički srpski (gornjolužički) 6. istočni dijalekti bugarskog
B. Jezici koji gube palatalizaciju
1. ukrajinski 2. češki 3. slovački 4. bugarski (osim istočnih dijalekata)
C. jezici bez palatalizacije
1. srpskohrvatski 2. slovenski 3. makedonski
Mora se imati na umu da su palatalizirani jezici oni koji održavaju gotovo potpunu suprotnost između palataliziranih i nepalataliziranih suglasnika.
Palatalizirani suglasnici utječu na sljedeće samoglasnike, koji su “‘suženi’ kako bi se uskladili 11. “12 Posljedično, izvorni govornik takvog jezika automatski palatalizira suglasnike koji se pojavljuju ispred “uskih” samoglasnika, tj. visokih i srednjih prednjih samoglasnika.
Kao što je ranije spomenuto, ovi govornici imaju tendenciju prenijeti ovu asocijaciju na jezike koji nemaju palatalizaciju.
Drugim riječima, u palatalizirajućim jezicima na djelu je snažno načelo unutarsložne harmonije. Palatalizirani suglasnici uvjetuju sljedeće samoglasnike, a određene vrste samoglasnika uvijek su povezane s palataliziranim suglasnicima.
Srpskohrvatski spada u jezike koji nemaju suglasničku opoziciju palatalizirani/nepalatalizirani.
Četiri su prava meka nepčana 11, koja se ortografski prikazuju ovako: c df nj lj.
Konsonantski i vokalni fonem slobodno su raspoređeni jedan u odnosu na drugi i ne postoji princip unutarsložnog sklada. S izuzetkom pravih palatala, niti jedan suglasnik nije palataliziran.
Posljedično, sljedeći minimalni par, koji bi bio nemoguć u jeziku kao što je ruski (govorimo o fonološkim, a ne leksičkim razlikama), može se pojaviti i događa se: mani ‘zanemari’ (imperativ od manuti) manji ‘manji’
Ovdje je samoglasnička kvaliteta i potpuno ista nakon palatalnih i nepalatalnih suglasnika.
S druge strane, izvorni govornik ruskog (ili poljskog) vjerojatno bi obje riječi izgovorio s palataliziranim n, jer bi automatski povezao palatalizirani suglasnik s visokim prednjim samoglasnikom.
Ovo je Titov izgovor srpskohrvatskog, a najbolje ga je opisati kao strani naglasak.
Titovi obrasci palatalizacije su sljedeći 14 :
A. Ispred i
1. l je palatalizirano dosljedno, i u početnom i u srednjem položaju riječi:
a) l’ičnost 15 ‘osobnost’
b) u repub’lici ‘u republici’
2. n se često palatalizira u srednjem položaju riječi:
a) o mnogim aktueln’im pitanjima ‘koja se tiču mnogih aktualnih pitanja’
b) gradjan’ima ‘građanima’
3. Ostali suglasnici palatalizirani su sporadično u srednjem položaju riječi:
a) najv’isim rukovodiocima ‘najvišim rukovodiocima’
b) prošle god’ine ‘prošle godine’
B. Ispred e
1. l je često palatalizirano u početnom položaju riječi i dosljedno u srednjem položaju riječi:
a) gl’edista ‘gledišta’
b) da svoje pogl’ede ‘imati svoje stavove’
2. n je često palatalizirano u početnom i srednjem položaju riječi:
a) naše n’esvrstane pol’itike ‘naše politike nesvrstanih’
b) pedest pete godin’e ‘u 1955’
3. Ostali suglasnici su palatalizirani sporadično u srednjim pozicijama riječi:
a) sm’etnja ‘smetati’
b) kr’etanje ‘kretanje’
Kao što je gore istaknuto, ova vrsta palatalizacije potpuno je strana srpskohrvatskom, ali je prilično česta među govornicima ruskog i poljskog koji su srpskohrvatski naučili kao strani jezik.
U vezi s tim, zanimljivo je primijetiti da je Dragoljub (Draža) Mihailović, srpski gerilski vođa iz Drugog svjetskog rata (vođa četnika pr. prev.), nakon susreta 19. rujna 1941. bio uvjeren da je Tito Rus.
16 Osim svog (za domaćeg) idiosinkratičnog izgovora, Tito je sklon i morfološkim pogreškama. Tijekom predmetnog govora uočene su sljedeće pogreške:
A. Fleksija
1. Deklinacija
a) sa domaćinama umjesto sa domaćinima ‘s domaćinima’
b) između dvije zemalja umjesto između dvije zemlje ‘između dvije zemlje’
c) u razgovorim umjesto u razgovorima ‘u razgovorima’
2. Konjugacija
a) došlo je do izražaja podudarna gledišta umjesto došla su do izrazaja podudarna gledišta ‘naglašena su podudarna stajališta’
B. Izvedenica
1. mogućno umjesto moguće ‘moguće’
2. nebezbednost umjesto sigurnost ‘sigurnost’
Ako Tito, kao što njegov izgovor kaže, nije Jugoslaven, tko je on? Prema službenoj biografiji 17 Josip Broz (Tito je njegovo partijsko ime) rođen je u Kumrovcu, u blizini glavnog grada Hrvatske Zagreba, 25. svibnja 1892.
Školovao se za bravara i radio je kao metalski radnik u Zagrebu, Sloveniji, Čehoslovačkoj, Austriji i Njemačkoj. Tijekom Prvog svjetskog rata borio se s austrougarskom vojskom na karpatskom frontu, gdje je u proljeće 1915. ranjen i zarobljen od Rusa.
Godine 1917. revolucionari su ga oslobodili iz zarobljeničkog logora, te se pridružio i borio s Crvenom gardom. U Jugoslaviju se vratio 1920. i odmah pristupio Komunističkoj partiji.
Broz se nastavio baviti mehaničarskim zanatom, ali ga je revolucionarno djelovanje dovodilo u česte sukobe s vlastima te je nekoliko puta bio zatvaran. Godine 1928. osuđen je na petogodišnju robiju koju je služio u Mariboru i Lepoglavi. Godine 1934., nedugo nakon što je oslobođen, Broz odlazi u ilegalu i tada počinje koristiti pseudonim Tito.
Bio je vrlo aktivan u Komunističkoj partiji te je 1935. sudjelovao kao član jugoslavenske delegacije na 7. kongresu Kominterne.
U Jugoslaviju se ilegalno vratio 1936., a 1937. imenovan je generalnim sekretarom CK KPJ i Saveza komunista Jugoslavije. Pod njegovim vodstvom konsolidirana je Komunistička partija Jugoslavije, što joj je omogućilo vođenje borbe protiv okupatorskih snaga tijekom Drugog svjetskog rata.
Dana 4. srpnja 1941. donesena je odluka o dizanju ustanka. Tito je vodio borbu, a 29. studenoga 1943. izabran je za predsjednika Narodnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i maršala Jugoslavije.
Nakon rata Tito je nastavio voditi državu kao predsjednik Jugoslavije i Saveza komunista Jugoslavije.
S obzirom na navedeno, logično bi bilo objasniti Titov govor da je netko nejugoslaven, možda Rus ili Poljak, preuzeo identitet Josipa Broza.
Zamjena bi se dogodila prije svjetskog rata, jer je Mihailović već 1941. uočio Titov izgovor.
Najvjerojatnije vrijeme za ovu zamjenu bile bi kasne 1930-e, kada je Tito vodio tajni život i još uvijek je bio relativno nepoznat.
Čak i ako sadašnji Tito nije izvorni Josip Broz, to nije od velike važnosti. Sva glavna Titova postignuća, od uspješne borbe protiv Nijemaca do svjetske istaknutosti kao vođe pokreta nesvrstanih dogodili su se nakon 1941.
Stoga je dvojbeno hoće li daljnje ispitivanje njegova pravog identiteta poslužiti više od čisto akademske svrhe, jer on daje sve naznake da namjerava ući u povijest kao Josip Broz, Jugoslaven.
S druge strane, jednostavna činjenica da Tito vjerojatno nije pravi Josip Broz koji je rođen 1892. ima neko stvarno značenje.
Prvo, Tito bi mogao biti puno mlađi čovjek. Druga, i možda važnija, točka je da Titovo nejugoslavensko podrijetlo može objasniti njegovu nepristranost, i posljedični uspjeh, u odnosima s različitim etničkim skupinama u Jugoslaviji. Hoće li i oni koji ga slijede postići isti uspjeh, ostaje za vidjeti, stoji u tajnom dokumentu američkih službi koji je deklasificiran.
1 Fonologija je proučavanje zvukova koje proizvodi ljudski glasovni aparat u lingvističke svrhe; također, ukupni zbroj govornih zvukova (fonema) određenog jezika u određenom trenutku.
2 Morfologija je proučavanje i opis tvorbe riječi u jeziku uključujući fleksiju, derivaciju i slaganje.
3 Svi podaci potječu iz snimke Titovog javnog govora u jesen 1977.
4 Najmanja govorna jedinica koja nosi razliku u značenju; na primjer, engleske riječi pot i tot imaju različite početne foneme riječi.
5 Fonemi su klasificirani prema mjestu i načinu artikulacije. Stop je potpuna okluzija vokalnog trakta koja se može dogoditi na usnama (labijalni graničnik), na zubima (dentalni graničnik), na koštanom grebenu iza gornjih sjekutića (alveolarni graničnik) ili čak na stražnjoj strani usta, gdje je meko nepce (velarni graničnik). Labijalni stop se izvodi pritiskom usana, dok se ostali rade pritiskom jezika na odgovarajuće područje.
6 Koštani greben iza gornjih sjekutića.
7 Radi sažetosti i jasnoće, ovaj se članak bavi samo segmentalnim fonemima. Rasprava o srpskohrvatskim suprasegmentalcima bila bi preglomazna.
8 Palatalizacija je artikulacija zvuka nalik na jod istovremeno sa suglasnikom. Th is ima učinak prenošenja kakvoće nalik na yod suglasniku bez uništavanja njegove osnovne kvalitete. U slavenskim se jezicima palatalizirani suglasnici fonemski razlikuju od suglasnika koji nisu palatalizirani. Palatalizirani suglasnici nazivaju se i “meki” suglasnici.
9 George Y. Shevelov, A Prehistory of Slavic (New York: Columbia University Press, 1965), str. 489-497.
10 Shevelov također uključuje polapski, mrtvi zapadnoslavenski jezik, u ovu skupinu. Za naše svrhe, mrtvi jezici su irelevantni.
11 Opozicija nije potpuna zbog prisutnosti zajedničkih slavenskih palatala (ponekad zvanih ex-palatali).
12 R.G.A. deBray, Guide to the Slavonic Languages (London and New York: Dent and Dutton, 1969.), str. 2
13 Pravi palatali definiraju se kao oni koji imaju palatalniju artikulaciju od palataliziranih suglasnika.
14 Radi sažetosti navedeni su reprezentativni primjeri, a ne prijepis cijelog govora.
15 označava da je prethodni suglasnik palataliziran.
16 Phyllis Auty, Tito (New York: Ballantine Books, 1972), str.75
17 Jugoslovenski savremenici; ko je ko u Jugoslaviji (Bel” grade: Hronometar, 1970), str. 126-128.
