CIA je objavila deklasificirani dokument po kojem je 1951. godine na području tadašnje Jugoslavije bilo 39 koncentracijskih logora.
Naime, čovjek koji je pobjegao iz područja iza željezne zavjese, razvio je mrežu doušnika u cijeloj Europi. Taj izvor ima velike sabirne točke u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Jugoslaviji, Turskoj i Velikoj Britaniji, a kroz te točke informacije se kanaliziraju do njega. Te informacije je CIA označila kako vjerojatno istinite i držala ih tajnima sve do nedavno.
U Jugoslaviji trenutno postoji 39 koncentracijskih logora, prema izravnom izvješću iz Beograda.
Slijedi opis logora Nova Gradiska. Ovo sabirište se nalazi na istom mjestu gdje su ustaše masakrirale oko 30.000 ljudi tijekom prošlog rata, piše u dokumentu CIA-e.
Zatvorenici logora, ukupno oko 5.000 osoba, bili su zatvorenici koji služe kaznu od 20 godina robije do doživotnog zatvora. Angažirani su u okolici Lonjskog polja na iskopinama, a na posao i s posla odvođeni su pod stražom do zuba naoružanih konjanika. Oni moraju izvršiti dnevnu normu iskopavanja 4 kubika zemlje i prijevoza ručnim guračima na udaljenosti od 200-300 metara. Među zatočenim je i 20 svećenika.
Gređani. U ovom logoru ima 6000 zatvorenika koji rade kao drvosječe u šumama koje se nalaze 8 kilometara od logora; Sastoje se od neproduktivne buržoazije, intelektualaca, bivših industrijalaca, komercijalista itd. Organizirani su u bataljone discipline. Većina zatvorenika su muslimani iz Bosne.
Bela Crkva. Ovaj logor je rezerviran samo za političke zatvorenike. Dnevno im daju 150 grama kruha od kukuruznog brašna i 350 grama graška kuhanog u vodi.
Botovo. Ovaj logor, smješten u blizini granice s Mađarskom, sadrži kao zatvorenike seljake osuđene zbog kršenja propisa o ishrani ili neuspjeha u isporuci kvota isporuke koje je nametnula vlada. Oni rade na utvrđivanju granice s Mađarskom, kopaju rovove i protutenkovske jarke.
Jezero Scutari. Ovaj logor sadrži više od 10.000 zatvorenika. Uglavnom su to kominformisti (informbiroovci) iz Crne Gore i južne Srbije. Rade na drenaži. Žive pod šatorima, loše su odjeveni i stalno rade u vodi. Stopa smrtnosti je izuzetno visoka. U pokušaju bijega u Albaniju strijeljano je 65 zarobljenika.
Jasenovac. Logor sadrži 3.000 zatvorenika.
Logor kod Mostara. Ukupan broj zatvorenika 2.200.
Smederevska Palanke. Broj zatvorenika 3.000.
Osim gore nabrojanih velikih koncentracijskih logora, postoji još 31 manji logor kojim upravljaju vlade različitih jugoslavenskih republika. Procjenjuje se da je trenutno više od 200.000 ljudi zatočenih u koncentracijskim logorima u Jugoslaviji. Broj zatvorenika u zatvorima procjenjuje se na oko 85.000, dok broj logoraša u “dobrovoljačkim radnim brigadama” iznosi 100-150 tisuća, stoji u dokumentu CIA-e.
U drugom dokumentu CIA-e također se govori o Titovim koncentracijskim logorima, s primjerom organizacije.
Koncentracijski logori u socijalističkoj Jugoslaviji – organizacija, uvjeti i nadzor
Nakon Drugog svjetskog rata, vlasti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije uspostavile su mrežu koncentracijskih logora na teritoriju svih njenih konstitutivnih republika. Cilj ovih logora bio je zadržavanje političkih zatvorenika, pripadnika opozicije, ali i onih koji su se smatrali opasnima po režim, uključujući članove Informbiroa, odnosno pristalice prosovjetske linije nakon Titovog raskida sa Staljinom 1948. godine.
Svaki logor imao je svog upravnika (upravnika logora), koji je bio oficir UDBA-e (Uprave državne bezbjednosti) – tajne policije odgovorne za unutarnju sigurnost zemlje. Upravnici su izravno odgovarali ministarstvima unutarnjih poslova svojih republika. Na području Srbije, primjerice, nadzor nad logorima imao je pukovnik Voja Popović, dok je oko 12.000 zatvorenika bilo smješteno u više logora u okolici Beograda, pod neposrednim nadzorom majora Todora Rankovića, također pripadnika UDBA-e.
Svaki od tih logora u prosjeku je držao između 2.000 i 2.500 zatvorenika, uglavnom osuđenih na kazne teškog rada u trajanju od 12 do 20 godina.
Posebnu skupinu činili su zatvorenici povezani s Informbiroom. Njihovi logori bili su smješteni daleko od urbanih središta, često u blizini rudnika, i podlijegali su izuzetno strogom režimu nadzora. Stražu u svim logorima držala je specijalna milicija, a unutar samih logora vlast je infiltrirala tzv. provokatore – zatvorenike koji su radili za UDBA-u i pokušavali isprovocirati druge zatvorenike na izjave protiv tadašnjeg režima. Takve izjave često su korištene kao povod za dodatne kazne.
Zatvorenicima je bilo dopušteno slati pisma obitelji jedanput mjesečno, ali su sva pisma bila podvrgnuta strogoj cenzuri. U pismima nije smjelo biti nikakvog spomena o točnoj lokaciji logora. Kako bi se dodatno prikrila stvarna mjesta zatočenja, svaka republika koristila je jedinstveni poštanski pretinac za slanje i primanje pošte:
Srbija – poštanski pretinac u Beogradu
Makedonija – pretinac 65 u Skoplju
Slovenija – pretinac 98 u Ljubljani
Hrvatska – pretinac 72 u Zagrebu
Bosna i Hercegovina – pretinac 32 u Sarajevu
Zatvorenicima koji su se primjereno ponašali povremeno je bilo dopušteno da na nekoliko sati, pod strogom pratnjom, napuste logor – primjerice za odlazak u kino. S druge strane, pokušaji bijega u pravilu su završavali pogubno – stražari su imali zapovijed da pucaju bez upozorenja.
Jedan od poznatijih logora nalazio se u blizini Zemuna, otprilike dva kilometra jugozapadno od tog beogradskog predgrađa. Zapovijedao mu je major Dane Lapčević. Logor je bio podijeljen u tri odvojene jedinice – dvije su bile rezervirane za jugoslavenske državljane, dok je treća bila namijenjena stranim zatvorenicima, uključujući Austrijance i Nijemce. Ipak, prava zatvorenika bila su strogo ograničena – na primjer, poznat je slučaj austrijskog raseljenika kojem nije bilo dopušteno dopisivanje s obitelji, što potvrđuje da su povlastice bile rezervirane prvenstveno za jugoslavenske građane.
Ovaj sustav logora predstavljao je jedan od mehanizama političkog nadzora i represije unutar socijalističke Jugoslavije, osobito u godinama nakon raskida sa Sovjetskim Savezom, kada je unutarnja sigurnost postala prioritet vlasti pod Titovim vodstvom.
Političke i društvene prilike i logori u Jugoslaviji 1954. godine
(Na temelju deklasificiranog izvještaja CIA-e)
Početkom 1950-ih godina život u Jugoslaviji bio je snažno oblikovan unutarnjim političkim okolnostima, ali i vanjskim pritiscima, posebice iz zemalja sovjetskog bloka. Nakon Titovog raskida sa Staljinom 1948. godine, jugoslavenski režim usmjerio je znatan dio svoje represivne mašinerije protiv tzv. informbiroovaca — osoba osumnjičenih za lojalnost Sovjetskom Savezu. Tijekom najintenzivnijeg razdoblja progona, mnogi su građani zatvarani ili internirani u koncentracijske logore samo zbog kritiziranja gospodarstva ili životnog standarda.
Jedan od najpoznatijih logora tog vremena bio je Mermer (Goli Otok), smješten na pustom otoku južno od Raba. Uvjeti rada u logoru bili su iznimno teški, a zatvorenici su gradili čitavo naselje uključujući i moderni hotel za administraciju i stražu. Mnogi su internirci tamo umrli zbog iznimno loših uvjeta. Prema izvješćima, logor je bio organiziran po uzoru na nacističke koncentracijske logore. Također, logor u Bileći, koji je ranije služio za internaciju predvojnih komunista, ponovno je stavljen u funkciju.
U posljednje vrijeme, režim je pokušao ublažiti uvjete u logorima, naglašavajući političku „preodgojnu“ komponentu, vjerojatno iz želje da pred međunarodnom zajednicom Jugoslaviju prikažu kao demokratsku zemlju. No, prema izvješću, ti su pokušaji bili simbolični i površni.
