Vječni Titoizam

Ad

Piše: prof. Slaven Letica, fb

Ovaj sam esej o JBT objavio prije pet godina. Mislim da mu vrijeme nije oduzelo smisao.

Vječni titoizam

Prije točno 20 godina slavni je talijanski pisac Umberto Eco napisao i danas vrlo aktualni esej „Vječni fašizam“ (Ur-Fascism, New York Review of Books, 22 June 1995, pp.12-15.) u kojem opisuje osobne, dječačke, predodžbe i iskustva s talijanskim fašistima i fašizmom, ali i iznosi cjelovitu teoriju o sličnostima i razlikama između fašizma, nacizma, falangizma, staljinizma i drugih lijevih i desnih totalitarnih i zločinačkih pokreta i poredaka XX. stoljeća .

Esej započinje ovim ispovjednim odlomkom: „Kada sam imao deset godina, 1942., osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu (natjecanje mladih): dobrovoljnom i obvezujućem natjecanju mladih talijanskih fašista, što će reći. svakog mladog Talijana. Retorički sam vješto elaborirao temu ‘Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije’. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak“.

U analitičkom dijelu eseja, Eco kratko opisuje i talijanski antifašistički pokret otpora, zapravo partizanski pokret, kojeg su tamošnji komunisti, kao i hrvatski i „jugoslavenski“, poslije Drugog svjetskog rata pokušali i uspjeli politički privatizirati, proglašavajući se ekskluzivnim vođama, organizatorima i jedinim borcima antifašističkog, partizanskog pokreta.
Eco vrlo precizno opisuje razlike između Musollinijeva (talijanskog) fašizma na jednoj strani i „istinskih totalitarizama“: Hitlerovog (njemačkog) nacizma i Staljinovog (sovjetskog) komunizma.

Evo te usporedbe:

„Mein Kampf je proglas/manifest cjelovitog političkog programa. Nacizam je sadržavao rasističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise nakazne (degenerirane) umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moći i filozofiju Nadčovjeka/Übermenscha.

Nacizam je bio striktno anti-kršćanski i neopoganski pokret, dok je Staljinov Diamat (službena verzija sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalistički i ateistički.

Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki režim koji svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njenoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi.

Talijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali u potpunosti nije bio totalitarizam; ne zbog svoje blagosti već zbog filozofijske slabosti svoje ideologije. Nasuprot općem mišljenju, talijanski fašizam nije imao posebnu filozofiju. Članak o fašizmu kojeg potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani, u osnovi je nadahnut Giovannijem Gentileem, i zrcalio je kasno-hegelijansko razmatranje o apsolutnoj etičkoj državi, što Mussolini nikada nije realizirao. Mussolini nije imao nikakvu filozofiju, imao je samo retoriku. Na početku je bio borbeni ateist, a kasnije je ipak potpisao konvenciju s Crkvom i tolerirao biskupe koji su blagoslivljali fašističke zastavice. U svojim ranijim antiklerikalnim godinama, govori, po svemu sudeći, ova legenda: jednom je zatražio od Boga da ga udari ravno u lice ukoliko postoji. Kasnije je Mussolini često spominjao ime Božje u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju Čovjekom Providnosti.“

Nakon toga nam objašnjava zašto je zapravo talijanski fašizam postao generičkim pojmom-arhetipom za različite oblike ljudožderskih totalitarnih pokreta koji su se javili 30-tih godina prošlog stoljeća: „Talijanski fašizam bio je prva desničarska diktatura koja je zavladala jednom europskom zemljom, a svi kasniji slični pokreti pronalazili su neku vrstu arhetipa u Mussolinijevom režimu. Talijanski je fašizam prvi zasnovao vojnu liturgiju i folklor, pa čak i način odijevanja sa svojim crnim košuljama, , daleko utjecajniji nego li će Armani, Benetton ili Versace ikada biti. Upravo u tridesetim godinama pojavili su se fašistički režimi, s Mosleyem (Oswald Mosley) u Velikoj Britanij, pa u Latviji, Estoniji, Litvi, Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Jugoslaviji, Španjolskoj, Portugalu, Norveškoj, pa čak i u Južnoj Americi.
Upravo je talijanski fašizam uvjerio mnoge europske liberalne vođe da novi režim donosi zanimljivu socijalnu reformu i da osigurava ugodnu revolucionarnu alternativu komunističkoj prijetnji.“

Preostali dio eseja Eco posvećuje objašnjenu, po njegovom sudu, trajnih ili vječnih karakteristika svakog totalitarizma koji za njega uključuje i onaj desni (nacistički, fašistički, falangistički, ustaški, četnički) i lijevi (staljinistički, maoistički, titoistički, pol-potovski).

Evo tih karakteristika ili, ako vam je draže, znakova-simptoma TOTALITARIZMA po Ecu: 1. kult tradicije, 2. odbacivanje modernizma, 3. Nerazumnost/iracionalnost, 4. neslaganje kao izdaja, 5. strah od razlike, 6. individualna ili socijalna frustracija, 7. opsesija zavjerom, 8. osjećaj poniženja zbog (umišljene) moći neprijatelja, 9. život je stalni rat, 10. prezir prema (moralno, socijalno i fizički) slabijem, 11. kult heroizma i herojska smrt, 12. mačizam, 13. selektivni / kvalitativni populizam i 14. vječni fašizam govori novogovorom.

Začudo, među tih 14 vječnih karakteristika fašizma, Eco je zaboravio navesti najvažniju: kult osobnosti/ličnosti totalitarnog vođe.

Sve sam ovo napisao kako bih ukazao na tragikomičnu javnu i političku reakciju samozvanih hrvatskih antifašista – o toj reakciji već sam kratko pisao u ovom tjedniku – na odluku predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o preseljenju bijelo-mramornog poprsja Josipa Broza Tita iz državne politike u – muzej i povijest.

Prestravljeni zbog moguće i potrebne pozitivno-znanstvene historiografske analize – pozitivne i negativne – ostavštine Josipa Broza Tita, ti su samozvani „antifašisti“, a zapravo vječni titoisti i jugo-nostalgičari, simbolički podigli još jedan zakašnjelo-partizanski ustanak protiv svih i svakoga tko se ne slaže s njihovim pogledima na hrvatsku povijest druge polovice XX. stoljeća.

Ojađeni i bijesni što je nova predsjednica KGK za njih „Najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ i „Ljubičicu bijelu“ nazvala „komunističkim diktatorom“, što je Tito po svim filozofijskim, politologijskim i političko-sociologijskim mjerilima bio (masovne zločine koje je naredio ili nadahnuo zasad ostavimo po strani!), stotinjak samozvanih „antifašista“ okupilo se 21. ožujka 2015.u zagrebačkoj Starogradskoj vijećnici e da bi – 70 godina nakon sloma nacizma i fašizma, pa i ustaškog poretka i NDH – osnovali Antifašističku ligu Republike Hrvatske.

Za „maršala“ te čudačke udruge izabrali su matematičara Zorana Pusića, sina nekad davno mladoga sudca iz doba NDH Eugena Pusića kojeg je poglavnik Ante Pavelić 1944. godine (!) odlikovao za, pretpostaviti je, predani rad i odanost ustaškoj „pravnoj“ državi. Eugen je tajnu o razlozima zbog kojih je primio to odličje, pretpostaviti je ne bez razloga, odnio na onaj svijet.

Skup je pozdravio, a zasad se ne zna i je li postao članom ALRH-a, bivši predsjednik dr. Ivo Josipović.
Javnom objavom rata fantomskom hrvatskom fašizmu i fašistima XXI: stoljeća – metaforičkim „ustaškim gujama“ u politici i medijima, ali i predsjednici koja navodno ništa ne zna i ne razumije pa je zbog toga njihovog heroja bez mane poslala u Muzeje Hrvatskoga zagorja – Zoran Pusić i njegovi „antifašisti“ objavili su zapravo rat elementarnom političkom razumu, snošljivosti i građanskom pluralizmu.

Vraćajući se na Umberta Eca mogu kazati da su zloslutni simptomi i znaci tog – nazovimo ga – VJEČNOG TITOIZMA, odnosno lažnog „antifašizma“, srodni onima koje je Eco naveo za desene totalitarizme, fašizam i nacizam: 1. kult ličnosti Josipa Broza Tita i utopijska iluzija o lažnom komunističkom napretku i svijetloj, besklasnoj budućnosti, 2. mit o zlatnom dobu Jugoslavije i njenog „bratstva i jedinstva“, 3. Vječna ateistička nesnošljivost prema vjeri i vjernicima, 4. prezir prema svakom obliku domoljublja i nacionalizma, 5. plamteća mržnja prema svakoj „desnici“, 6. duboka individualna ili socijalna frustracija koja rađa bijes, 7. opsesija „desničarskom“ i „ustaškom“ zavjerom, 8. osjećaj poniženja zbog umišljene moći neprijatelja („unutrašnjih neprijatelja“, kapitalizma, Zapada), 9. shvaćanje politike i umnog stvaralaštva kao stalnog rata, 10. prezir prema (moralno, poduzetnički, socijalno i fizički) sposobnim i uspješnim ljudima, 11. kult rada i radničke klase, 12. izjednačavanje antifašizma i komunizma, 13. selektivni / kvalitativni populizam i 14. vječni titoizam govori apokaliptičkim (utopijskim) novogovorom „ljudskih prava“.

Dakako, ovo što je Eco napisao o desnom totalitarizmu vrijedi i za lijevi totalitarizam: „Nije postojao samo jedan nacizam. Ne možemo Francov hiperkatolički falangizam označiti kao nacizam jer je nacizam u suštini paganski, politeistički i antikršćanski. No, fašistička igra može se igrati na mnogo načina, a naziv igre se ne mijenja. Pojam fašizma ovdje nije drukčiji nego Wittgensteinov pojam igre. Igra može biti natjecateljska ili ne, može zahtijevati neke posebne vještine ili ne, može podrazumijevati novac ali i ne mora. Igre su različite aktivnosti koje pokazuju jednu istu ‘obiteljsku sličnost’, kako kaže Wittgenstein.“

TITOIZAM je jedna od totalitarnih – boljševičkih, lenjinističkih, staljinističkih i samoupravnih – IGARA.

Zavodljivost te političke igre i ovisnost brojnih hrvatskih političkih i umnih „igrača“ o njoj posljedica je okolnosti što je TITOIZAM u nekim svojim određenjima doista bio jedinstveni, unikatni, totalitarni poredak koji je uspio stvoriti privid o svojoj superiornosti, posebnosti i neponovljivosti zasnovanim na – povijest je to uvjerljivo pokazala – utopijskim iluzijama: jugoslavenstvo („bratstvo i jedinstvo“), nesvrstanost, vladavina radničke klase (izravno ili posredstvom njene „avangarde“ KPJ), izgradnja besklasnog društva i, najvažnije, genijalnost, junaštvo i nepogrešivost VELIKOGA VOĐE Josipa Broza Tita.
Nakon što je svakome iole upućenom postalo bjelodano da je Tito bio nalogodavac masovnih poratnih zločina i nakon novih zločina počinjenih u ime Tita i „spasa“ Jugoslavije u novim velikosrpskim osvajačkim ratovima 1990-tih, „vječni titoisti“ pronalaze nove „argumente“ kojim pokušavaju braniti svog junaka.

Paradigmatski je u tom pogledu članak poznatog književnog kritičara, enciklopediste, pisca i javnog umnika Velimira Viskovića „Da nije bilo Tita, ne bi bilo Hrvatske“.

Pozivajući se na davne osobne razgovore s dr. Franjom Tuđmanom i uzimajući Tuđmana kao svog jedinoga, krunskoga svjedoka, Visković pokušava Tita prikazati kao mudrog, samozatajnog, konspirativnoga hrvatskog domoljuba koji je itekako zaslužan za stvaranje Republike Hrvatske: “Da nije bilo njegove antifašističke borbe, Jugoslavija bi bila obnovljena kao monarhija s jakim pročetničkim elementima, jer bi četnici i Izbjeglička vlada bili prihvaćeni kao dio Savezničke koalicije, a Hrvati bi bili podčinjeni kao nacistički kolaboracionisti!”

Kako sam osobno s dr. Franjom Tuđmanom često, vrlo ozbiljno i dugo, razgovarao o Titu, „hulji svih hulja“, kako ga je nazivao, mogu kazati kako je Tuđman – kao Zagorac, partizan, Titov najmlađi general, ali i politički sužanj koji je vjerovao Miroslavu Krleži kad mu je, nakon sastanka s Titom u Beogradu, rekao da ga je Tito poštedio dugogodišnje robije, a možda i spasio od smrti izjavom „Tuđmanu ne pakovati“ – na neki čudan način poštovao i volio Tita.

Bez obzira na sve te sentimentalne razloge Tita je Tuđman kao partizana branio i zbog – samoga sebe. U tom pogledu u pravu je povjesničar i diplomat dr. Darko Bekić koji kaže kako je Tuđman „Tita držao pred sobom“ kao svojevrsni obrambeni štit protiv brojnih i raznolikih Titovih mrzitelja-osvetnika koji su u emigraciji idealizirali i njegovali mit o NHD-a, a koji su i njega, Tuđmana, smatrali nepoželjnim „Titovim/partizanskim generalom“ na položaju njihova voljenog „poglavnika“. Te „vječne ustaše“, neke sam i osobno upoznao, do kraja života nisu mogle i ne mogu prihvatiti neospornu istinu da su ustaški pokret i, još i više, NDH bili zločinački, genocidni pokreti i poreci.

Ipak, za razliku od Miroslava Krleže koji je zbog političkog i životnog konformizma do kraja života, kao bivši uvjereni marksist, pa i staljinist, živio i umro kao „vječni titoist“, Franjo Tuđman je bio vrlo skeptični i kritični titoist.

Da je Krleža bio vječni titoist možda najbolje pokazuje prigodni nekrolog kojeg je napisao povodom titove smrti pod naslovom Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Nekrolog započinje ovim riječima: „Kad je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek. Ni jednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima. Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.

Nije naš svijet toliko neuk te ne bi umio razlikovati vulkansku slijepu i surovu stvarnost kojom smo okruženi od vlastitog toplog krova nad glavom. Da je taj naš krov Titovo djelo, to se objasnilo svima, te nije bilo čovjeka koji u mislima nije probdio noći i noći za njegove ljubljanske agonije.“

Tuđman je Tita uvijek smatrao neizlječivim KOMUNISTOM I JUGOSLAVESNKIM NACIONALISTOM koji, kako mi je govorio: „ipak nikada nije sasvim zaboravio da je bio i Hrvat“.

U tom pogledu nemalo je smiješno kad Velimir Visković (radi to redovito i Slavko Goldstein) Tuđmana uzima kao krunskog svjedoka za VLASTITE prosudbe o Titu, Jugoslaviji i Hrvatskoj.

Vlastito viđenje opravdanosti pokretanja antifašističkog pokreta u Hrvata 70 godina nakon poraza fašizma, nacizma i njegovih derivata, pa i ustaštva i četništva, u Drugom svjetskom ratu i 25 godina nakon uspostave Republike Hrvatske, osnivačima je iznio i bivši predsjednik RH dr. Ivo Josipović: „U političkoj praksi sam se susreo s kritikama zbog govora o antifašističkim vrijednostima i prisutnosti ‘ustaške guje’. Nažalost, nisam bio u krivu jer nam povijest pokazuje da se fašističke ideje pojavljuju periodično, uporno i tamo gdje to ne bi smo mogli očekivati.“

Svoje viđenje dvojne – ratne i poratne – povijesne uloge Josipa Broza Tita „ligaškim antifašistima“ lapidarno je iznio i nakladnik, pisac i politikant Slavko Goldstein, čija bi knjiga „Tito“ (ima preko 1.300 stranica i potpisuje je sa sinom dr. Ivom Goldsteinom) trebala biti tiskana prije 70. obljetnice pobjede nad fašizmom u nakladi „Profila“: „Tito bio najuspješniji vođa protiv fašizma u Europi i više je nego bilo koji drugi europski državnik upravo on obilježio otpor prema Hitleru. Takvog poput Tita u tom trenutku nije bilo. No, uz dužno poštovanje prema Titu, moramo postaviti i određene rezerve. Iako je najpoznatiji čovjek koji je rođen u ovoj zemlji te mu se pripisuju ogromne zasluge u svjetskoj politici i povijesti, antifašizam danas ne možemo braniti njegovim imenom. Ispravno je reći da je on bio antifašisti četiri ratne godine, ali i da je već 1945. zastupao staljinizam koji je u suprotnosti s antifašističkim vrijednostima. Stoga je ispravno reći da smo mi ovdje okupljeni zastupamo antifašizam, a da Tita poštujemo.“

Jedna od malih teorija koje su često koriste u medicinskoj sociologiji i pri analizama drugih vidova ne/normalnosti, devijantnosti, naziva se „teorijom označavanja/etiketiranja“.

Teoriju etiketiranja je 1960. osmislio sociolog Howard Saul Becker u knjizi „Autsajderi“ (Outsiders), a ona nas uči tome da su predodžbe pojedinca prema samome sebi i odnosi drugih ljudi prema njemu u velikoj mjeri određeni oznakom/etiketom koju kvalificirani „označivači“ na njega „nalijepe“.

Ako, primjerice, psihijatar etiketu „shizofrenija“ prilijepi nekoj sasvim normalnoj osobi, ona sama, a još i više ljudi koji s njom dolaze u kontakt, predočavat će i odnosi se prema njoj kao prema „luđaku“.

Sličan se odnos uspostavlja i s osobama – živim i odavno mrtvima – koje se označavaju kao, primjerice: „antifašist“ ili „neo/fašist“, „komunist“ ili „demokrat“, „nacionalist“ ili „domoljub“, „zločinac“ ili „heroj“, „lopov/kriminal“ ili „pošten čovjek“, „zdrav čovjek“ ili „smrtno bolestan čovjek“, „glupan“ ili „mudar čovjek“, „ugledni znanstvenik“ ili „bezveznjak/šarlatan“, „ekstremni desničar“ ili „konzervativac“ itd., itd.

Iza ideologija „bratstva i jedinstva“ i „komunizma“ skrivena velikosrpska propaganda punih je pola stoljeća cijeli hrvatski narod – eksplicitno ili implicitno – etiketirala kao zločinački, genocidni, služeći se Jasenovačkim mitom o milijun i više Srba, Židova, Roma i Hrvata tamo navodno ubijenih.

Vrsta i broj oznaka/etiketa koje se u današnjoj hrvatskoj, „regionalnom“ i svjetskoj javnosti „lijepe“ na Josipa Broza Tita bitno se razlikuju kad su u pitanju pojedinci-označivači, ali i obitelji i društvene skupine koje imaju različita iskustva s državnim i političkim poretkom koji je Tito uspostavio i njime vladao 40-tak godina.

U doba dok je bio živ, svemoćan, ovjenčan titulom „predsjednika SFRJ bez ograničenja mandata“ (u Ustavnu SFRJ iz 1974.), trostrukog „narodnog heroja“ i nedodirljivog komunističkog sveca (!), Josip Broz Tito je bio „najveći sin naših naroda i narodnosti“, „revolucionar“, „maršal“, „čuvar bratstva i jedinstva“, „vođa radničke klase“, „vođa nesvrstanih“, „vrhovni komandant JNA“, ali i „vrhunski mačevalac“, „izvrstan pijanist“, „briljantni lovac“, „poliglot“ itd.

Kult njegove ličnosti bio je središnja točka titoizma kao svjetovne vjere koja je u različitim razdobljima nosila različite „etikete“: prijelazni period, socijalizam, radničko samoupravljanje, socijalističko samoupravljanje itd.

Slom komunizma, krvavi raspad SFRJ i stvaranje Republike Hrvatske kao demokratske države republikanskog tipa, bitno su izmijenili državni, politički, povijesni i društveni kontekst u kojem je potrebno i moguće Josipa Broza Tita drukčije, razumnije, objektivnije „označavati/etiketirati“.

Kad su u pitanju Srbi i Srbija, zanimljivi niz etiketa Titu je ne tako davno dodijelio autor dokumentarno-obrazovne serije, emitirana u 24 nastavka, „Tito: Crveno i crno“ Mića Milošević. On Tita označava mnoštvom etiketa: „gospodar druge Jugoslavije koji je Srbima dulje vladao od cara Dušana, knjaza Miloša i kralja Aleksandra“, „žovijalni diktator“, „komunistički heretik“, „sirotinjska majka“, „magnat za jat set“, „opsjenar ili protagonist epohe“, „nesalomljivi partizan“, „povjerenik kominterne“, „prekaljeni revolucionar“, „crveno zlo“, „robijaš“, „pasionirani lovac“, „bonvivan“, „posljednji gigant ovog vijeka“ i „rođeni makijavelist“.

Za Tita između ostalog kaže: „Ništa u njegovoj blizini nije bilo od malog formata: ni sreća, ni nesreća, ni pravda, ni zanos, ni stvarnost.“

U tekstu koji slijedi čitatelju ću ponuditi niz „etiketa“ kojima bi se, po mom mišljenju, moglo pravilno označiti Josipa Broza Tita i titoizam.

Oko jedne činjenice postoji opća suglasnost: Tito je bio partizan!

Međutim, nakon što se upotrijebi ta „etiketa“ nastaju veliki problemi, jer „vječni titoisti“ inzistiraju na tezi kako su pojmovi „partizan“ i „partizanski pokret“ istoznačni s izrazima „antifašista“ i „antifašistički pokret“.

Onoga časa kad je – tijekom predizborne kampanje – Kolinda Grabar Kitarović počela inzistirati na razlici između antifašizma i antifašističkog pokreta i komunizma i komunističkog pokreta, ona je zapravo postala latentnom neprijateljicom vječnih titoista koji su joj nakon uklanjanja mramornog poprsja njihova „vrhovnog komandanta“ iz Ureda PR čak „zabranili“ pokroviteljstvo nad obilježavanjem Dana antifašističke borbe, novog državnog blagdana koji se slavi u spomen na osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda u šumi Brezovica kod Siska, prve anti-hitlerovske postrojbe u tadašnjoj okupiranoj Europi: 22. lipnja 1941.
Možda treba spomenuti da je i taj odred bio osnovan na dan kada je napadom nacističke Njemačke na SSSR (vojna operacija Barbarossa započela je upravo toga dana) prestao vrijediti Pakt o nenapadanju između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika (Pakt Hitler – Staljin) kojeg su 23. kolovoza 1939. god. u Moskvi potpisali Vjačeslava Molotova i Joachima von Ribbentropa.

Partizanski ustanak u Hrvatskoj, kao i bivši „Dan ustanka naroda Jugoslavije“ – koji se slavio 7. srpnja kao spomen na ubojstvo dvojice žandara u srbijanskoj Beloj Crkvi (nalog za njihovo ubojstvo došao je od KPJ, a ubojica je bio bivši jugoslavenski narodni heroj Žikica Jovanović Španac) – bili su izravna posljedica rata nacističke Njemačke protiv „bratskog“ SSSR-a, a ne, primjerice, napada Hitlera na Kraljevinu Jugoslaviju u tzv. Travanjskom ratu od 6. do 17. travnja 1941.
Upravo zbog toga, kako ću kasnije i dokazati, Josip Broz Tito nije bio samo i primarno antifašist, već i boljševik, staljinist, jugoslavenski nacionalist, masovni zločinac i bezobzirni makijavelist koji nije dopustio nastanak i opstanak antifašističkih pokreta koji bi imali demokratski, zapadno-europski i nacionalni predznak.

Etiketa „diktator“ (mogla je iskoristiti i neku od istoznačnica i suznačnica: moćnik, silnik, samodržac, apsolutist, autokrat) za koju se u nizu javnih istupa odlučila predsjednica KGK ne govori nam puno, zapravo vrlo malo, o političkoj biografiji Josipa Broza Tita, prirodi poretka kojim je upravljao i položaju nas, njegovih podanika, jer, povijesno promatrano, ta oznaka nije izvorno imala negativni smisao.

Naime, izvorno, u starom Rimu, latinski pojmom „diktator“ (kao i grčki pojam srodnog značenja „tiranin“), nije imao negativno značenje koje ima danas, jer je označavao osobu – velikodostojnika, magistrata (magistratus), pretora, pa i konzula – kojem je Senat zbog neposredne ratne opasnosti ili drugih razloga koji su bili pogubni za provinciju ili Carstvo tu titulu, i apsolutne ovlasti koje su uz nju išle, dodjeljivao na određeno vrijeme, najčešće na šest mjeseci ili godinu dana.

Imajući na umu upravo to izvorno značenje pojma „diktator“, uz trunčicu ironije, prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana često sam nazivao „pokojni diktator“: imajući na umu činjenicu da ga je prvi put za predsjednika RH izabrao Hrvatski sabor u skladu s Ustavom RH koji mu je davao velike, polu-predsjedničke ili super-predsjedničke, da ne kažem apsolutističke ovlasti, toliko važne u vremenu stalnih prijetnji JNA i Srbije vojnim udarom i ratom. Dakako, kasnije je dr. Franjo Tuđman na izravnim izborima dobio puni demokratski legitimitet i legalitet.

Dakle, Josip Broz Tito ne može se precizno odrediti pojmom „diktator“, jer bi, u najmanju ruku, trebalo bi uz imenicu pridodati pridjev. Dakle:: „komunistički diktator“.

Ta bi sintagma onda upućivala na poseban oblik diktature koji se doktrinarno nazivao „diktaturom proletarijata“, dok je u suštini bila diktatura jednog čovjeka (Josipa Broza Tita) i uske komunističke klike koja mu je bila podređena, ali i svemoćna u okviru „socijalističkih republika“ bivše države.

Dakako, ni oznaka/etiketa „komunistički diktator“ nije prikladna i dostatna za određivanje oblika vladavine Josipa Broza Tita u dugom razdoblju od 1945. do 1980.

S obzirom na politički poredak kojem je bio na čelu, kao apsolutni i doživotni, pa i vječni (tome je služila borbena parola „I poslije Tita Tito“ i zavjetna pjesma „Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo.“) gospodar i stil vladavine, izrazi „tiranin“ i „tiranija“ bolje izražavaju srž titoizma od izraza „diktator“ i „diktatura“.

Naime, tiranija ili despocija je oblik vladavine kod koje autokratski vladar-tiranin-despot ili uska skupina autokratskih vlastodržaca-oligarha-despota-tirana ima apsolutnu moć i vlada u skladu s vlastitim interesima i voljom: bez zakona ili uz zakone koji su mrtva slova na papiru ili, kako je često govorio Tito: „Ne treba se držati zakona kao pijan plota.“
Prastare istočnjačke tiranije/despocije – egipatske s faraonima, perzijske, bizantijske, otomanske, kineske i ine – pretvarale su vlastite tirane/despote u bogove i božanstva čije su riječi i odluke bile iznad svakog zakona.

„Titoizam“ se u tom smislu može smatrati nekom vrstom „komunističke tiranije/despocije“, jer je Josip Broz Tito tijekom višedecenijske vladavine stekao status nepogrešivog vizionara, genijalnog državnika i besmrtnika čija je fizička smrt izazvala masovnu histeriju, satkanu od osjećaja nenadoknadivog gubitka, beskrajne tuge, straha od budućnosti i potpune izgubljenosti. Dakle, teza po kojoj je JBT bio „komunistički tiranin/despot“ znatno bolje definira bit i stil njegove vladavine, nego ona o „komunističkom diktatoru.

U traženju prikladnih oznaka-etiketa za Josipa Broza Tita tijekom i, posebice, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, nikako ne bi trebalo propustiti pomalo zaboravljeni pojam „satrap“.

Satrap u staro-perzijskoj državnoj tradiciji označava, prema Bratoljubu Klaiću, „punovlasnog carskog namjesnika u provinciji“ te „okrutnog, samovoljnog i oholog tiranina“ koji je okrutno i samovoljno vladao provincijama koje su mu carskom voljom dodijeljene na milost i nemilost.

U Staljinovom ili Sovjetskom ideološkom, ali i imperijalnom, „carstvu“, Josip Broz Tito je bio – nazovimo ga tako – Staljinov satrap zadužen za bivšu Jugoslaviju, Albaniju i Bugarsku.

Tu ulogu vjerno je i pokorno ispunjavao tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, sve do Rezolucije informbiroa (28. lipnja 1948.) i razlaza, a zatim i sukoba sa Staljinom.

Brojni partizansko-komunistički zločini počinjeni za vrijeme, potkraj i nakon Drugog svjetskog rata „teorijsko“ su uporište i nadahnuće imali u „revolucionarnom teroru“ i „diktaturi proletarijata“ i borbi protiv „klasnih neprijatelja“ kao nužnoj pretpostavci izgradnje budućeg sovjetsko-komunističkog društva.

Ako bismo željeli pronaći neku paradigmatsku razliku između zločinačke naravi desnih i lijevih totalitarnih pokreta i poredaka XX. stoljeća svedenih na generičke pojmove „fašizam“ i „komunizam/staljinizam“, onda bismo mogli kazati da su desni totalitarizmi bili genocidni, a lijevi sociocidni.

Kako moj čitatelj zasigurno zna da je genocid najteži zločin protiv čovječnosti (pokušaj potpunog i djelomičnog uništenja neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine), dužan sam ukratko objasniti u čemu se sastoji sociocid.

Za razliku od genocida, sociocid ne teži uništavanju ljudi po nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerske skupine, već zbog pripadnosti određenoj klasi, društvenoj, kulturnoj ili socijalnoj skupini.

Staljinistički soiciocidi tamanili su svu „reakciju“ i „ostatke kapitalističkog i građanskog društva“, onemogućujući time društvenu reprodukciju i razvoj: poduzetnički, ekonomski, znanstveni, umni, umjetnički.

Lenjin i Staljin, a zatim i svi njihovi sljedbenici-satrapi, među koje pripada i Tito, izvršili su sociocid ubijajući ili progoneći pripadnike različitih društvenih skupina: kapitaliste, poduzetnike, građansku inteligenciju, zagovornike višestranačkog poretka, kulake, „ostatke starog poretka“ općenito.

Time su počinili masovne zločine sociocida koji još uvijek nisu prepoznati kao zločini-blizanci genocida i – etničkog/socijalnog čišćenja.

Paradigmatičan je za Titove zločine sociocida masovni komunističko-partizanski zločin, zapravo pokolj 53 istaknuta građana grada Dubrovnika 1944. i 1945. na otočiću Daksi.

Nakana vječnih titoista da spriječe istraživanja i javnu raspravu o komunističko-partizanskim pojedinačnim i masovnim zločinima koji imaju karakter sociocida naprosto ne može uspjeti, jer su ključne institucije Europske Unije, ali i Hrvatski Sabor usvojile brojne dokumente koji zahtijevaju istraživanja i osudu genocidnih i sociocidnih zločina.

Masovni sociocid u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji okončan je u ranim 1950-tim godinama nakon neuspješnog projekta osnivanja seljačkih radnih zadruga i velike gladi koja je zaprijetila zemlji.

Oko još jedne „etikete“ kad je Tito u pitanju ne bi trebalo biti nepotrebnih teorijskih i političkih sporova: Tito je bio je ređeni, „prevejani“ (prepredeni) i beskrupulozni makijavelist!

Dakako, pod pojmom „makijavelist“ ovdje mislim na njegovo popularno-znanstveno shvaćanje, a ne na izvorni sadržaj rasprave „Vladar“ (Niccolò Machiavelli).

Makijavelizam se u toj popularno-znanstvenoj interpretaciji svodi na izreku “Cilj opravdava sredstvo”, a polazi od pretpostavke da su ljudi, većina ljudi, po prirodi kukavice, sebičnjaci, lažovi i nemoralni prevaranti.

Dosljedno tome, pretendent na položaj vladara i već ustoličeni vladar ima puno pravo koristiti sva sredstva kako bi postigao cilj kojem teži: može biti beskrupulozni nasilnik i tiranin, podlac i potkazivač, manipulator i lukavac, laskavac i lažljivac, tiranin, pa i ubojica.

Kao izvrsno plaćeni agent Kominterne Tito je učinio sve kako bi u doba Staljinovih velikih čistki (započele su 1934., a trajale su do njegove smrti) ostvario dva ključna cilja: preživjeti i pasivno ili aktivno sudjelovati u procesu likvidacije pretendenata na položaj predsjednika Komunističke partije Jugoslavije.

Srbijanski novinar Pero Simić, autor sedam knjiga o Titu, u knjizi “Svetac i magle” iznosi niz dokaza da je autor potkazivačkog pisma namijenjenom NKVD-u i Komunističkoj partiji SSSR-a “Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije” Valter, tj. Tito. U tom pismu koje je „Valter“ vlastoručno napisao na ruskom jeziku 23. rujna 1938., mjesec dana nakon dolaska u Moskvu, Tito negativno piše od sedam članova KPJ koji su u trenutku kad piše pismo već bili, po nalogu Staljina, ubijeni (Kamilo Horvatin, Đuro i Stjepan Cvijić, Ivan Gržetić, Milan Gorkić, Filip Filipović i Antun Mavrak) i dvojici koja su u zatvoru iščekivala istu, smrtnu sudbinu (Sima Marković i Simo Miljuš). Kad ih je nekoliko mjeseci kasnije (u ožujku 1939.), piše Simić, Tito – kojeg je Staljin za generalnog sekretara KPJ imenovao 5. siječnja 1939. – isključio iz KPJ, revno obavijestivši o tome Kominternu, Marković i Miljuš su strijeljani po kratkom postupku: 19. travnja 1939. Istog su dana strijeljani i drugi zatočeni članovi KPJ: Kosta Novaković, Vladimir Ćopić, Akip Šeremet, Jovan Mališić i Radomir Vujović.

Međutim, krajnji domet makijavelističke beskrupuloznosti i ljudske bezosjećajnosti Tita vidi se iz njegove spremnosti na žrtvovanje bivše i u to doba aktualne supruge. O tom bezočnom makijavelizmu piše – citirajući Arkadija Vaksberga i njegovu knjigu „Hôtel Lux“ – Jasper Ridley u svojoj knjizi „Tito“ (hrvatski prijevod: Prometej, Zagreb, 2000.).

Nekoliko dana po dolasku u Moskvu 24. kolovoza 1938. Tito doznaje da su da su uhićene i optužene kao „imperijalistički špijuni“ njegova bivša supruga Pelagija Belousova (Polka) i tadašnja supruga Lucija Bauer. Nakon tog saznanja, piše Ridley, pozivajući se na istraživanja Vaksberga: „Tito je 27. rujna 1938. Dimitrovu i Manuilskom napisao da se osjeća krivim što zbog nedostatka budnosti nije primijetio izdajničke postupke svojih supruga.« (Ridley, str. 151).

U težnji da ostvari svoj OSNOVNI CILJ – osvojiti vlast pod svaku cijenu i vladati doživotno uz apsolutističke ovlasti i KRALJEVSKU kvalitetu života i obožavanje masa – Tito doista nije birao sredstva.

Od moskovskih dana i promišljenog prokazivanja partijskih „drugova“, konkurenata na crveno partijsko prijestolje i prokazivanja bivše i tadašnje supruge do ratnih partizanskih i poratnih staljinističkih obračuna sa svima koji su pokazali vlastodržačku ambiciju (kralj Petar, Ivan Šubašić, Draža Mihajlović, Andrija Hebrang, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Mika Tripalo, Savka Dabčević Kučar, Marko Nikezić, Latinka Perović i drugi) Tito doista nije birao sredstva: likvidacije političkih protivnika, proglašenje i osuda svetaca kao ratnih zločinaca (Slučaj blaženoga, uskoro svetoga Alojzija Stepinca), čistke, Goli Otok, progoni, ozakonjenje verbalnog delikta, kazamati, ubojstva emigranata, slamanje Hrvatskog proljeća i srbijanskog liberalizma itd. itd.

Kad su njegove žene u pitanju, od prokazivanja i osude „izdajničkih postupaka svojih supruga“ u Moskvi 1938. do „progona iz komunističkog raja“ njegove zadnje supruge Jovanke Broz u travnju 1975. (Tito se, zbog dvorskih spletki i spekulacija koje je pokrenuo „prasac“ Stane Dolanc – tako ga je nazvao fotograf Ivo Eterović – da mu žena radi o glavi i o vlasti u dosluhu s pučistički raspoloženim generalima i admiralima na čelu s Nikolom Ljubičićem, iselio iz Užičke 15 i trajno preselio i uselio u Bijeli dvor) ništa se bitno nije promijenilo u svijesti i savjesti – rođenog makijaveliste.

Velika moralna i politička panika koju su vječni titoisti stvorili zbog sasvim razumne i u zadnji čas donesene odluke predsjednice KGK da bijelu mramornu bistu njihova junaka, božanstva bez mane, pošalje u muzej, a simbolički u povijest, rezultirala je nečim dobrim: javnim raspravama o tome kako bi trebalo gledati na povijesnu ulogu i nasljeđe Josipa Broza Tita iz današnje hrvatsko-europske perspektive.

Ta rasprava neće zasigurno utjecati na svijest i savjest vječnih titoista, ali će pružiti priliku ozbiljnim hrvatskim i zapadnim povjesničarima da dođu, vjerujem, do odnosa koji sam nedavno u ovom tjedniku predložio kao polazište za mjerenje i vaganje Titove povijesne poputbine koju je ostavio nama Hrvatima: 42 % dobro i pozitivno, 58% zlo i negativno.
Josip Broz Tito punih je 45 godina (od 1945. do 1990.) bio miljenik povijesnih prilika i neprilika. U doba Hladnoga rata u zapadnoj javnosti – političkoj, medijskoj, publicističkoj, pa i enciklopedijskoj – bio je višestruko pozitivni simbol.
Za većinu zapadnih političara i umnika, on je bio jedan od malih-velikih antifašističkih pobjednika.

Za Engleze je bi dvostruki „dobri dečko“: kao osobni prijatelj i ratni saveznik njihova kultnog ratnog premijera i vojskovođe Winstona Churchilla i kao obnovitelj njima predrage (druge) Jugoslavije.

Amerikancima je imponirao zbog povijesnog Ne/No koje je izrekao Staljinu i, općenito, zbog sukoba s Carstvom zla – SSSR-o. U samom SSSR-u Tito je bio odmetnuta crvena ovca koja nikada nije zaboravila na svoje crveno stado.

Državnicima trećega svijeta, među kojima su, ruku na srce, ako izuzmemo Nehrua, glavnu riječ vodili diktatori, tirani, satrapi, pa i masovne ubojice, Tito je imponirao jer je bio jedan od vođa „trećeg svijeta“, jedan od trojice ili četvorice osnivača i vođa pokreta nesvrstanih.

Pola stoljeća stoga nitko nije postavljao pitanje: Je li Tito imao i mračnu stranu i koliko je zločina zapovjedio, potaknuo ili nadahnuo? Umro je, kako bi rekao Krleža, kao sretan čovjek: jer on sam nije posumnjao u opravdanost masovnih ubojstava koja su počinjena u ime viših ciljeva: obnove Jugoslavije, „bratstva i jedinstva“ i izgradnje novog čovjeka i društva.
Njegova sahrana pokazala je kako ni drugi nisu posumnjali u njegovu povijesnu ulogu.

Slom komunizma i kraj Hladnoga rata, ali i raspad Titova „životnog djela“ (FNRF – SFRJ) i masovni zločini (200.000 poginulih i ubijenih) koji su činjeni i u njegovo ime (JNA i Milošević), potaknuli su istraživanja i rasprave o Titu zločincu.
Danas se stoga njegovo ime, prezime i nadimak sve češće pojavljuju na popisima najvećih masovnih ubojica zločinačkog XX. stoljeća. Engleski ga mediji, primjerice, stavljaju na 13. mjesto te zastrašujuće rangliste, stavljajući mu na dušu 540.000 mrtvih, što je, dakako, nemjerljivo u odnosu na Maoa (60 milijuna), Staljina (40 milijuna) i Hitlera (30 milijuna), ali višestruko više od broja žrtava koje stavljaju na dušu satrapa koje mi rutinski smatramo strašnim zlikovcima: general Francisco Franco (35.000 ubijenih), general Jorge Videla (13.000) i general Augusto Pinochet (3.000).

Informacije i podaci o zločinačkoj naravi Tita i titoizma polako se pojavljuju i u najprestižnijim svjetskim enciklopedijama kakva je, primjerice, Encyclopaedia Britannica.

Vječnim titoistima nikako ne ide na ruku ni demistifikacija Jesenovačkog mita o 500, 600 ili 700 tisuća žrtva tog strašnog ustaškog logora. Trenutni pojedinačni popis žrtava Spomen-područja Jasenovac navodi 83.145 ljudi, od kojih je 47.627 Srba, 16.173 Židova, 13.116 Roma i 4.255 Hrvata.

Dakle, ako izuzmemo hrvatske „vječne titoiste“, vrijeme i – nazovimo to tako – „aritmetika žrtava i zločina“ nikako nisu na strani bivše Ljubičice Bijele, a danas sve više Ljubičice Crveno-Crne.

Kad je, pak, „aritmetika žrtava i zločina“ u pitanju, trenutno, a vjerojatno ni trajno nije i neće biti moguće srediti to „knjigovodstvo“, jer nepregledna povijesna istraživanja, računi i statistike o crnom (ustaškom, četničkom, bjelogardijskom, talijansko-fašističkom i njemačko-nacističkom) i crvenom (partizanskom i komunističkom) teroru ostavljaju dojam da se od silnih „stabala“ (silnih aproksimativnih brojaka) ne vidi „šuma“ (stvarni podaci).

Naime, kad sam, provodeći istraživanja za ovaj tekst, za pomoć oko „aritmetike žrtava i zločina“ zamolio jednog od najskrupuloznijih istraživača tih mračnih „statistika“ dr. Vladimira Geigera, on mi je putem e-maila uputio čak sedam knjiga i znanstvenih monografija prekrcanim silnim podacima o ratnim i poratnim zločinima fašista i antifašista, shvaćenim u smislu o kojem piše Umberto Eco.

Iz te šume podataka gotovo je nemoguće izdvojiti brojke oko kojih bi postojala – znanstvenička, dokumentima i/ili istraživanjima uvjerljivo potvrđena – suglasnost.

Ipak, na temelju objavljenih rezultata brojnih, da ne kažem bezbrojnih, istraživanja, moglo bi se kazati da je nakon oslobođenja brojnih gradova u bivšoj Jugoslaviji i službenog završetka Drugog svjetskog rata (9. svibnja 1945.) ubijeno ili skapalo od iscrpljenosti i gladi na prisilnim kažnjeničkim marševima („Križni put“) ili u staljinističkim koncentracijskim logorima između 180.000 i 250.000 ljudi.

Austrijski povjesničar Michael Portmann, primjerice, ukupni je broj žrtava – ratnih i civilnih zarobljenika, pa i „klasnih neprijatelja“ – potkraj i nakon Drugog svjetskog rata procijenio na „najmanje 180.000“.

Od tog broja u Bleiburgu i na Križnom putu, prema njegovim istraživanjima, stradalo je oko 80.000 ljudi (od tog je broja oko 50.000 Hrvata); broj je stradalih folksdojčera i Nijemaca između 50.000 (Portman) i 55.000 (Geiger), Srba i Crnogoraca (u Sloveniji, Beogradu, Vojvodini i BiH) oko 40.000, muslimana oko 20.000, Talijana oko 10.000, Mađara 5.000, Albanaca 2.000 itd.
Uz sve to, iz bivše Jugoslavije prognano je ili pred strahom od progona pobjeglo najmanje 500.000 ljudi koji su smatrani fašističkim i nacističkim kvislinzima i kolaboracionistima: najviše folksdojčera i Nijemaca (više od 250.000), zatim Talijana (više od 150.000), Mađara i drugih.

Hrvati i drugi narodi današnje Republike Hrvatske, ali i bivše Jugoslavije bili su u Drugom svjetskom ratu, kako je to ispravno smatrao povjesničar dr. Franjo Tuđman žrtve (ali i dželati) velikih TOTALITARNIH IDEOLOGIJA i OSVAJAČKIH POKRETA: fašizma, nacizma, staljinizma.

Tuđman je rješenje te strašne, zločinačke povijesne drame, vidio u nacionalnom pomirenju, o kojem je pisao i Umberto Eco.
Ovaj članak zaključit ću stoga njegovim riječima: „U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je oslobodilački rat bio tragično vrijeme podjela i da je sve što trebamo nacionalno pomirenje. Pamćenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto, refoulée, verdrängt. Ali verdrängung (potiskivanje, premještanje) izaziva neurozu. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje za sve one koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu čak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu reći ‘OK, vrati se i uradi to opet’. Tu smo da se sjetimo što se dogodilo i svečano kažemo da ‘Oni’ to ne smiju opet napraviti.“

U hrvatskim prilikama „oni“ su, dakako, njemački nacisti, talijanski fašisti, ustaše, četnici, ali i Titovi partizani i komunisti, pa i – VJEČNI TITOISTI.

Facebook Komentari