Institut Maxa Plancka za psihijatriju u Münchenu već godinama istražuje “epigenetsko nasljeđivanje”, odnosno način na koji akumulirana iskustva tijekom života roditelja utječu na gene njihovog potomstva i kakvu ulogu to može imati u razvoju djece.
Pojam epigenetika sastoji se od riječi genetika i epigeneza, odnosno razvoj živog bića. Kao svojevrsna veza između utjecaja okoline i gena, epigenetika istražuje pod kojim okolnostima koji gen postaje aktivan ili neaktivan. To se naziva regulacija gena.
Kako nastaju traume i koje bolesti kod budućih generacija mogu time biti uzrokovane u razgovoru za DW objašnjava profesor Alon Chen, direktor i znanstveni suradnik Instituta Maxa Plancka za psihijatriju.
DW: Koja je razlika između stresa i traume?
Alon Chen: Postoji puno različitih vrsta stresa. Postoji lagano opterećenje koje može postati kronično. Na primjer ako smo uznemireni na poslu ili smo zaglavljeni u prometu svaki dan. Takvi faktori, koji u konačnici izazivaju stres, mogu povećati podložnost depresiji. Ali to ne stvara traumu koja bi pokrenula posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Za to moraju postojati snažne i akutne traume. To je slučaj, na primjer, sa silovanjima, nesrećama ili ratovima. Od toga se pacijenti uglavnom oporavljaju nakon nekoliko tjedana i mogu se vratiti u normalan život. No ako se simptomi pojave i nakon mjesec dana, govorimo o PTSP-u. Neki ljudi imaju iste simptome čak i nakon 40 godina.
Kakvi su to simptomi?
Tipični simptomi su problemi sa spavanjem i noćne more. Pacijenti pate od anksioznosti i često imaju problema s koncentracijom. Osim toga, plašljivi su. Na primjer, brzo se trznu ili poskoče kada čuju glasan zvuk. Osobe koje pate od PTSP-a često imaju problema s procjenom rizika. Načelno, ti ljudi ne mogu pravilno funkcionirati u svakodnevnom životu.
U svojoj aktualnoj studiji otkrili ste da trauma može dovesti do epigenetskih promjena. Kako uopće funkcionira epigenetika?
To je relativno novo područje. Kada govorimo o epigenetskim promjenama, ne mislimo da se mijenjaju slova DNK, odnosno njihov slijed. Jer, epigenetika nadilazi genetiku. Radi se o kemijskim promjenama koje utječu na ono na što se DNK u konačnici prevodi. Kroz taj proces nastaju proteini u našem tijelu, uključujući i one u našem mozgu. Proteini su funkcionalne jedinice koje u biti obavljaju pravi posao. Na primjer, oni određuju koje su živčane stanice manje ili više aktivne, a to u konačnici utječe na naše ponašanje.
Kako genetski prenosimo iskustvo na naše potomstvo?
Baš kao i DNK, takozvani “epigenetski potpis” prenosi se na sljedeće generacije. Trenutno se taj “epigenetski potpis” može pratiti do treće generacije. Na primjer, kada pogledamo treću generaciju preživjelih holokausta ili unuke vojnika Drugog svjetskog rata, još uvijek vidimo epigenetske tragove traume. To na kraju dovodi do toga da su ti ljudi anksiozniji ili skloniji bolestima koje su povezane sa stresom.
Još uvijek nije jasno kako se točno epigenetske promjene nasljeđuju, jer ulogu igraju mnogi faktori. Ukoliko je na primjer majka izložena velikom stresu ili je naslijedila epigenetski potpis svojih roditelja, to mijenja način na koji se bavi svojom djecom. Pored toga, faktori iz okoline igraju jednako važnu ulogu u razvoju djeteta kao i nasljedstvo. Zbog toga i jest tako teško razumjeti sve mehanizme.
Kako se pacijenti s PTSP-om mogu liječiti?
Osobe koje pate od PTSP-a danas mogu uzimati lijekove ili tražiti psihoterapiju. Međutim, obje su metode samo djelomično efikasne u liječenju te bolesti. A potreba je ogromna. Da bismo razvili nove vrste tretmana moramo prvenstveno razumjeti mehanizme. Moramo shvatiti što se točno događa u mozgu, koji su točno geni uključeni i koje epigenetske modifikacije dovode ljude do većeg rizika od bolesti. Tek tada možemo razviti metode liječenja ili metode koje će spriječiti da oni koji su pogođeni razviju post-traumu. Tada bismo mogli i dovoljno rano vidjeti je li osoba posebno ranjiva za razvijanje PTSP-a i reći, na primjer, da je ne treba slati u Afganistan u vojsku.
Nestaju li epigenetske promjene nakon uspješnog liječenja?
Za sada ne znamo mijenjaju li se epigenetske karakteristike nakon oporavka. Ili eventualno ukoliko ih nešto blokira i da li se opet aktiviraju ukoliko osoba doživi drugu traumu.
Čak i kad je embrij u majčinoj utrobi izložen stresu, to mijenja njegove epigenetske osobine. Ta osoba i dalje može normalno odrasti i to ne primjećuje, ali u trenutku kada je izložena traumi, epigenetski potpis postaje presudan.
