Prema Nacionalnom programu sigurnosti cestovnog prometa, Hrvatska bi se do 2020. godine trebala približiti broju od 213 poginulih u prometu na godišnjoj razini.
Nažalost, mi se galopom udaljavamo od tog cilja.
Nije to, doduše, jedini plan kojega se ova zemlja uporno ne drži, ali je zato siguran pokazatelj naše višestruko samoubilačke politike: na hrvatskim cestama prošle je godine poginula čak 331 osoba, što je značajan prebačaj ne samo planiranoga broja mrtvih, nego i ukupnoga broja poginulih na cestama u 2016. godini za gotovo punih osam posto.
Uzme li se u obzir još i podatak da je u nepuna dva mjeseca ove, 2018. godine, dodatno poginulo još više od 30 ljudi, onda zaključak da u punoj brzini jurimo u provaliju, odnosno u betonski zid, postaje nezaobilazan.
Tri faktora
Prema mišljenju našega vodećeg prometnog stručnjaka dr. Željka Marušića, Hrvatska je po sigurnosnim parametrima na samome dnu europske ljestvice, pošto joj prosjek poginulih već godinama premašuje EU statistiku za više od 60 posto. Pri ocjeni i izračunu opće cestovne sigurnosti uzimaju se u obzir tri faktora – vozač, vozilo i promet – a u našem su slučaju, ističe dr. Marušić, sva tri pokazatelja iznimno kritična. Prema njegovu mišljenju, plaćamo danak starenju voznog parka, ali i usporenom i nepoštenom pravosuđu, manjkavim propisima, preskupim taksijima, manjkavu nadzoru problematičnih prometnih točaka, kao i prevelikom broju nesputanih obijesnih vozača i recidivista.
– Drastično smanjenje smrtnosti na cestama europski je trend prije svega zaslugom aktivno i pasivno sigurnijih automobila, većeg udjela autocesta i viših standarda sigurnosti svih prometnica, te programu europske komisije za promet EuroRAP koji vodi računa da ceste opraštaju vozačke pogreške. Posvuda se brine da u zonama izlijetanja vozila s prometnica nema stabala, stupova ili okomica i mostića koji naglo zaustavljaju vozilo i izazivaju pogibije vozača, dok je kod nas po tom pitanju stanje kaotično.
Dovoljno je vidjeti broj poginulih pri slijetanju u odvodne kanale uz ceste u Slavoniji, gdje se mahom gine zbog betonskih mostića na prilazima kuća. Nema ni propisa ni tijela koji bi nalagali uklanjanje takvih i sličnih objekata i njihovu zamjenu drvenima, a jednak je slučaj i s često pogibeljnim raspelima ili kapelicama uz opasne ceste.
Prestar vozni park, s prosjekom većim od 14 godina koji je na samom dnu EU-a, najurgentniji je razlog povećane smrtnosti. Zbog visokih državnih davanja, kod nas se ljudi voze mahom u tzv. kapsilima na kotačima, dok Europljani voze nova vozila s 5 EuroNCAP zvjezdica koja, povrh kvalitetnijih limova i ostalih sigurnosnih parametara, sama koče kad uoče pješaka ili dijete na kolniku, automatski ne dozvoljavaju prolaz kroz crveno i imaju senzore za izbjegavanje bočnih udaraca drugih prometala. Hrvatske porezne dažbine takva vozila smještaju u kategoriju visokog luksuza, a ona su danas puki sigurnosni standard, jer jedino ona štite vozača i putnike u sudaru sa sličnima sebi.
Generatori smrtnosti
Skandalozna neefikasnost pravosuđa još je jedan snažan generator naše goleme smrtnosti na cestama, upozorava dr. Marušić.
Zbog loše organiziranosti, nestručnosti i vrlo izvjesne korumpiranosti, cijeli nizovi problematičnih vozača i nakon naramaka brutalnih i pogibeljnih prekršaja bez problema imaju vozačku dozvolu, dok – s druge strane – sistem nagrađivanja savjesnih vozača bez prekršaja u nas uopće ne postoji.
Preskup taksi prijevoz, previsoke cestarine (pogotovo izvan sezone) i loše medicinsko zbrinjavanje unesrećenih dodatni su razlozi lošeg stanja u prometu. Za prometne pogibije koje iz godine u godinu znatno premašuju europski prosjek svoju dozu odgovornosti snosi i MUP koji nipošto ne bi trebao upravljati cestovnom sigurnošću nego samo provoditi Zakon o sigurnosti na cestama. Za sustavniju i efikasniju brigu o ovome problemu, upozorava dr. Marušić, treba hitno ustrojiti Agenciju za sigurnost cestovnog prometa i za njega zadužiti resorno ministarstvo kojemu po logici stvari i pripada.
Štetnost voznog parka Najgori i po zagađenju
Osim po smrtnosti u prometu, Hrvatska je i u vrhu EU-a po ekološkoj štetnosti voznog parka. Premda se nalazimo tek na 25. mjestu u EU po broju automobila na 1000 stanovnika – jer manje auta od nas po građaninu imaju samo Latvija, Mađarska i Rumunjska – zagađujemo ponajviše, odmah nakon Čeha, Poljaka i Estonaca. Počnu li se Nijemci uskoro rješavati svojih dizelaša, hrvatski će auspusi biti još produktivniji u proizvodnji štetnih plinova i zastiranju neba smogom, piše Slobodna Dalmacija.
