Iako je Praljak osuđen na 20 godina, po dosadašnjoj praksi haškog suda, nakon 2/3 odležane kazne, bio bi brzo pušten na slobodu jer je već 13 godina u Hagu.
No, kod Praljka je očito bilo pitanje časti. Nije se mogao pomiriti s etiketom da je ratni zločinac i živjeti s takvom nebuloznom presudom. Čast mu to nije dopustila.
Svi u Hrvatskoj vjerovali samo da će presuda biti drukčija. U najboljem slučaju nadali smo da će biti oslobađajuća; u realnom i praktičnom razmišljanju najbliže smo bili procjeni da će biti prepolovljena i da će dobiti vremensku kaznu onoliko koliko su već proveli u Haagu, piše Marko Marković s Maxportala, koji je poznavao Praljka.
Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić dobrovoljno su otišli u Haag 5. travnja 2004. godine. U Haagu su već 13 godina, 7 mjeseci i 24 dana. Ukupno nešto više od dvije trećine kazne koja je dosuđena generalu Praljku.
Od 2000. do 2003. godine, često sam, desetak puta mjesečno, pio kavu s generalom Praljkom. Znao sam da je uspravan čovjek i, premda je ovaj njegov čin iznenađenje i šok za sve, utvaram si da mogu razumjeti njegov čin. On je, prije svega čin časti. Iako bi, kako smo već konstatirali, do Božića mogao biti na slobodi, general Slobodan Praljak, kao častan, čestit i uspravan čovjek, general koji zna što je ljudska, vojnička i generalska čast, ne bi mogao živjeti s etiketom te nečasne presude. Niti je taj epitet želio ostaviti potomcima u nasljeđe, piše Marko Marković.
Haag dovršio čitanje presude šestorki, Praljak više nije živ
