Dr. Miroslav Radman jedan je od organizatora kongresa o biomedicinskim dostignućima održanog u Institutu za istraživanje života (MedILS-u) u Splitu, na čijem je čelu. Stotinjak vodećih svjetskih znanstvenika iz više od 20 zemalja raspravljalo je o napretku znanosti i otkrivanju lijekova za najteže bolesti.
S dr. Radmanom Večernji list razgovarao je o novostima s kongresa, a ispričao je i nevjerojatnu priču o mogućnosti reverzije starenja, odnosno o pomlađivanju, projektu na kojem radi.
U Split ste doveli elitu biomedicinske znanosti. Što biste izdvojili kao najzanimljivije o čemu se razgovaralo na kongresu?
Tema je bila napredak u biomedicinskim istraživanjima. Dominantan je razvoj novih metoda i tehnologija za istraživanje, identifikaciju molekula i molekularnih defekata, odnosno detektiranje koji su to defekti na bazi molekula koji uzrokuju razne bolesti. Malo se bavimo infektivnim bolestima budući, srećom, imamo iza sebe vakciniranje i antibiotike. Uglavnom se bavimo problemima neizlječivih bolesti vezanih uz starenje. To su sve degenerativne bolesti, kardiovaskularne, neurodegenerativne, sve forme raka, autoimune bolesti, sve što dolazi češće kako starimo. Sve su to bolesti vezane uz starenje. Ključno je pitanje što je uzrok tih bolesti. Kad bismo to znali, kao u slučaju virusa i bakterija, mogli bismo raditi na vakcinama, nekim novim antibioticima i drugome. Međutim, znanstvenici se nisu složili oko toga što je zapravo početni uzrok, nego se istražuju vrlo komplicirane posljedice degenerativnih bolesti koje se razvijaju sve više. Puno se zna o posljedicama bolesti za bolesnika, a nismo se još složili oko toga što to u starenju pokreće razvoj tih bolesti.
Zar je moguće da postoji samo jedan pokretač za različite bolesti?
Izgleda da je jedan jedini uzrok za sve bolesti, koliko god bile različite; Alzheimerova bolest je propadanje neurona, dakle nastaje manjak ključnih stanica mozga, a rak je višak stanica. Ali i jedno i drugo povećava se na isti način, matematički s petom potencijom vremena. Kao da imaju isti biološki sat: srčani udari, moždani udari, karcinomi raznih organa, Alzheimerova bolest, Parkinsonova bolest, demencije… Ako jest isti, možda je jedan jedini. Bolje da ga što prije doznamo da bismo mogli djelovati na taj izvor uzroka, na samom početku, jer tada bismo spriječili sve te bolesti zajedno. Tada bismo znali objasniti zašto su neke osobe, primjerice Jeanne Calment, živjele 122 godine. Ona je pušila 100 godina, a nije umrla od raka niti od posljedica pušenja. Po čemu je to ona različita od mene i vas? To su važna, fundamentalna pitanja. Ne znamo ni kako to da je taj latentni dio, prije no što se bolest pojavi, obično kod nas nakon 45-50 godina, a zašto je to samo nekoliko mjeseci kod miša i puno dulje kod kita koji živi 210 godina? Isto se pojavljuje kod svih živih bića. Dugovječnost direktno ima vezu sa svim ovim bolestima. Samo mi još ne znamo koja je to veza. Puno ljudi će reći baš me briga hoću li živjeti 80 ili 120 godina, važno mi je da budem zdrav, ali to je izravno povezano.
Moramo li se svi razboljeti kada ostarimo i o čemu to ovisi?
Ne moramo. Jeanne Calment je samo oslijepila. Mnogi ljudi u visokoj dobi, nakon devedesete, umru bez razloga, odnosno nisu bolesni, već jednostavno zaspu i ne probude se. To su sretni ljudi. Oni u svom genomu nemaju predispoziciju bolesti, nemaju slabu kariku koja će puknuti i zvati se dijabetes, rak debelog crijeva ili nešto treće. Nemaju slabu kariku, ali sve skupa slabi s vremenom, energija je niža i ugase se. To moramo doznati. Kada bih znao koja je molekularna biologija Jeanne Calment znao bih u čemu se sastoji njezina otpornost na sve bolesti starenja, a ima ih stotinjak. Ja sam fundamentalni znanstvenik i želio bih znati u čemu se sastoji otpornost na sve bolesti. I evo nas opet kod Jeanne Calment: pogodila ju je staračka sljepoća, prestala je pušiti sa 117 godina jer nije vidjela upaljač, odnosno nije mogla pripaliti. Otkriće tih mehanizama, to su fundamentalne stvari zbog kojih bi se sva medicina promijenila. Mogli bismo baciti u smeće 4000 lijekova koji ne liječe.
Koliko je svjetska znanost blizu odnosno daleko od takvoga fundamentalnog otkrića?
Teško je davati bilo kakva predviđanja vezana uza znanost. Vjerujem iz iskustva, s obzirom na to kako znanje evoluira, da ćemo doći do rješenja. No, ne znam kada. Vjerujem da će to biti iznenađenje i da neće doći od liječnika. Nisu liječnici otkrili rendgenske zrake, već fizičari. Lako je bilo otići na Mjesec kad je postavljena sva matematika i fizika. Sve se znalo, samo je trebalo odraditi. Ili poetski rečeno: glazba je bila napisana, orkestar je samo trebao odsvirati da se ode na Mjesec i vrati. Problem je kad nemamo znanje, već imamo samo orkestar koji ne zna što će svirati. Medicina je što se tiče degenerativnih bolesti još uvijek fenomenalni simfonijski orkestar ljudi, aparatura i kemikalija koji su svi neka vrsta proteza, kojim se mi borimo protiv prirode, odnosno prirodne smrti. I tuberkuloza je prirodna smrt i rak… Borimo se ne bismo li živjeli što dulje i zasad upotrebljavamo te proteze. Tako je nastao i transhumanizam, pokret u Kaliforniji gdje ljudi žele živjeti 1000 godina i biti u formi. Preko proteza. To su mehaničke (umjetne noge, kuk ili ruke), optičke (naočale), elektroničke (slušni aparat ili pejsmejker), kemijske koje zovemo lijekovi i, naravno, biološke proteze, što je transplantacija organa. Stanična terapija i matične stanice, to su proteze na nivou stanica. Vidjet ćemo hoće li biti izumljena proteza koja će nam omogućiti povratak unazad.
Kamo unazad, u mladost?
To se zove reverzija starenja i bolesti. Pokazalo se na mišu da je to realni fenomen. Miša se može pomladiti u desetak dana ako se njegov krvotok poveže s mladim mišem. Mjerila se mentalna sposobnost tog miša, osteoporoza… Npr., proširenje srca vratilo se na normalno stanje. Dakle, u principu znamo da je moguće ne samo zaustaviti starenje i širenje bolesti nego i odvrtjeti film unazad. To je moj projekt. Zato i radim u mojim godinama jer da nije tako uzbudljivo, zašto bih radio? Dokazali smo da je starenje reverzibilno, baš kao i bolesti. Gledamo jako dobro koje tehnologije se razvijaju. Naime, tehnologije se razvijaju puno brže nego što raste znanje o biologiji čovjeka. Svoju biologiju ne znamo dobro. Što god ljudi govorili, ako nemamo dovoljno znanja da smanjimo razinu šećera u krvi, a da to ne bude injekcija inzulina, ja se ne bih pravio važan. To znači da o vlastitu organizmu ne učimo dovoljno brzo. Brže su tehnologije i onda one traže svoju primjenu. Onda imamo te snove transhumanizma: imat ćemo dodatke, backup sisteme za mozak, imat ćemo elektroničke čipove nanotehnologije, a ispred nosa nam stoji biološko rješenje bioloških problema. Idemo putem tehnologija, jer ih možemo prodavati. Svaki je lijek sve skuplji i skuplji, a za sada ne liječi nijedan. Ne liječi kao antibiotik: uzimate ga tjedan dana i on zaustavi bolest. Nijednu od tih bolesti o kojima govorim mi ne liječimo, samo im smanjujemo simptome i patnje. Liječenja nema. Kada razgovaramo o poznavanju fundamentalne biologije čovjeka, doista se nemamo čime praviti važni.
Pomladili ste miša, zašto ne možete i čovjeka?
Prvi eksperiment s mišem izveden je u Parizu sredinom 19. stoljeća, a bila je riječ o povezivanju krvotoka dvaju organizama. Uzmete dvije individue, starog i mladog miša, i povežete im krvotoke tako da ista krv kola u oba organizma. To je moguće samo ako su genetski identični. Kada bismo tako povezali dvoje ljudi, umrlo bi oboje od imunog odgovora. Kod ljudi ni brat bratu ne može dati komad kože da ga spasi od opeklina, ne ide to ni s bubregom ili srcem. Treba se jako paziti zatajenja imunog sustava, da ne dođe do odbacivanja. Stoga taj “mišji” eksperiment uopće ne možemo izvesti na ljudima. Možemo klonirati miševe, imamo genetski istokrvne, ali nemamo klonirane ljude. To do daljnjega neće ići, ali može se vidjeti što je to u krvi što proizvodi taj efekt. To već znamo. To su neki mali proteinski hormoni koji su kod mlade osobe (ili miša) na visokoj razini, a opadaju starenjem. Taj mali protein djeluje kao hormon na matične stanice organizma tako što ih razdrma i probudi. Kod starih ljudi one imaju oštećenja ili se uspavaju. Kada ih se probudi, pomladi se koža, srce… No, što u krvi dovodi do toga? Još jednom vam ponavljam: možemo se diviti porastu, rastu i evoluciji tehnologija, ali nemamo se razloga diviti niti ponositi rastu znanja o vlastitu organizmu.
