Hrvatski novinar i publicist Tihomir Dujmović objavio je komentar u kojem oštro kritizira odnos hrvatskih institucija prema pojedinim događajima i osobama iz novije hrvatske povijesti, ustvrdivši kako današnja Hrvatska sve više poprima obilježja onoga što naziva “Jugohrvatskom”.
Povod njegovom osvrtu bila je 54. godišnjica akcije pripadnika tzv. Bugojanske skupine, koji su 1972. godine iz inozemstva pokušali pokrenuti oružani ustanak protiv tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Dujmović smatra da hrvatske vlasti i institucije tom događaju ne pridaju dovoljno pažnje.
Bugojanska skupina zaslužuje mjesto u nacionalnoj memoriji
U svom tekstu autor ističe kako bi, prema njegovu mišljenju, sudionici akcije trebali imati istaknuto mjesto u hrvatskoj kolektivnoj memoriji.
Kritizira i medijske rasprave u kojima se postavlja pitanje jesu li pripadnici skupine bili “borci za Hrvatsku, gerilci ili teroristi”, tvrdeći kako se takva dilema promatra kroz nasljeđe jugoslavenskog političkog okvira.
Prema njegovu stavu, hrvatska država nedovoljno njeguje uspomenu na osobe koje su djelovale s ciljem stvaranja neovisne Hrvatske.
Kritike zbog dočeka turista iz Srbije
Dujmović se osvrnuo i na nedavni dolazak prvog ovogodišnjeg zrakoplova sa srpskim turistima na Zračnu luku Brač.
Kritizirao je svečani doček gostiju iz Srbije uz klape, domjenak i nazočnost lokalnih dužnosnika, smatrajući da takvi događaji odražavaju kontinuitet nekadašnjih jugoslavenskih obrazaca.
Osvrt na smrt Slavenke Drakulić
Poseban dio komentara posvetio je preminuloj književnici Slavenki Drakulić.
Iako priznaje njezinu književnu vrijednost, Dujmović smatra da su državne institucije njezinu smrt obilježile znatno istaknutije nego smrt Julienne Bušić.
Po njegovu mišljenju, riječ je o primjeru različitog vrednovanja osoba koje su imale različite političke i društvene poglede na hrvatsku državu i njezinu povijest.
Kontrarevolucija traje desetljećima
Dujmović tvrdi i kako je Hrvatska tijekom posljednjih desetljeća prošla proces u kojem su, prema njegovu mišljenju, ponovno ojačali jugoslavenski kulturni i politički obrasci.
“To je Hrvatska koja formalno postoji kao država, ali je sadržajno ispunjena vrijednostima protiv kojih se stvarala”, poručio je, dodajući kako takav razvoj smatra najvećim porazom hrvatskog nacionalnog projekta.
Tihomir Dujmović:
“USPJELI SU: OVO NIJE HRVATSKA DRŽAVA, ŽIVIMO U JUGOHRVATSKOJ!
Ovih dana se navršavaju 54 godine da je 19 neustrašivih Hrvata posve spremnih na životnu žrtvu iz daleke Australije krenulo u Hrvatsku podizati ustanak s ciljem stvaranja hrvatske države i da su za taj idealizam svi platili glavom osim tada nepunoljetnog Ludviga Pavlovića, kojeg će isti metci iz istog pištolja likvidirati 19 godina kasnije.
Ako mi živimo u hrvatskoj državi koja je nastala kao negacija Jugoslavije koja nas je ugnjetavala pola stoljeća i koja je nastala nasuprot Jugoslaviji, kako je moguće da javno, jasno i glasno ne obilježavamo ovaj upravo mitski događaj? Nema naroda koji bi to prešutio. Ali, nas ne vode hrvatski nego neojugoslavenski ideali.
Dan kad je 19 Hrvata okupljenih širom svijeta, sa punom sviješću da u totalitarnoj Jugoslaviji mogu glavom platiti ovaj pokušaj ipak stiglo do Bugojna i više kao krik, kao znak da „još Hrvatska ni propala“, kao signal „još nas ima, još Hrvata“, kao nagovještaj da nema mira dok nam ne svane sloboda, mi sve te narative ne obilježavamo? Kako, ako govorimo o istom: hrvatskoj državi nastaloj nasuprot Jugoslaviji? Je li itko iz Vlade, da ne spominjem premijera, jednog slova o ovo događaju spomenuo? Zar on nije premijer hrvatske države koju su htjela i ova 19-torica idealista? Uostalom Večernji list donosi tekst pod naslovom „Bugojanska skupina: borci za Hrvatsku, gerilci ili teroristi?“. Da je ovo hrvatska država, i da je ova vlast dostojna fotelja u kojima sjedi, bugojanci bi imali ne jedan, nego seriju spomenika po kojima bi djecu učili što znači boriti se za hrvatsku državu.
Ovako mi medijski postavljamo neojugoslavensku dilemu: zločinci ili heroji? Ali iz koje perspektive je uopće moguće postaviti tu dilemu ako ne iz jugoslavenske? Svakako ne iz hrvatske! Dakle, naš pogled na bugojansku skupinu danas je vrijednosno jugoslavenski. I to je puno ime ove tragedije. Mi živimo u hrvatskoj državi po neojugoslavenskim kriterijima! To se zove politička shizofrenija! Više nije zabranjeno bugojansku skupinu spomenuti, o tome govoriti, više nećete u zatvor ako to spomenete, ali vrijednosno, dilema koja prati ovaj fenomen je isključivo jugoslavenska. Hrvatska opcija ovdje naime nema dileme.
Isti dan nas „Slobodna Dalmacija“ izvještava da je sletio prvi zrakoplov turista iz Srbije na Brač i da su ih dočekale klape i domjenak kao i nekoliko dužnosnika vlasti. Od kud dolazi običaj da se goste iz Srbije dočekuje pjesmom, domjenkom i špalirom dužnosnika, ako ne iz Jugoslavije? Ovo nije prvi zrakoplov koji slijeće sa turistima na Brač, ali jesmo li dočekali baš svaki zrakoplov klapama, domjenkom i špalirom vlasti? A zašto baš srbijanske turiste tako dočekujemo? I svima je to normalno! Pa da, jer je ovo u čemu živimo, miljama daleko od hrvatske države, a milimetrima blizu starom jugoslavenskom duhu.
Umrla je Slavenka Drakulić i da se odmah razumijemo: o mrtvima sve najbolje. Ali ne mogu ne vidjeti da ministarstvo kulture reagira panegirikom kakvog nismo čitali kad je otišla Julienne Bušić. I ta se smrt spomenula, ali birane riječi su ipak sačuvane za Slavenku koja je po svim svojim stavovima bila neutješna jugoslavenka. Sjajna književnica, ali sa porukama koje su najčešće negirale sam sadržaj hrvatske države. Ministarstva, ministri, premijeri, Vlade, to su sve tijela koja nisu zadužena za vlastite književne preferencije, nego za čuvanje stupova hrvatske države i educiranje nacije u tom smislu.
Prešutjeti heroje bugojanske skupine ili ih u najboljem slučaju strpati u dilemu: borci za Hrvatsku ili teroristi, organizirati dolazak klapa i pripremiti adekvatni domjenak za dolazak prvog leta zrakoplova sa srbijanskim turistima ravno iz Beograda i prešutjeti jugoslavenstvo kao nosivu gredu čitave karijere Slavenke Drakulić kod njezina odlaska, a paralelno prešutjeti ili tek alibistički, izmucati par riječi kad je otišla Julienne koja je za razliku od Slavenke Drakulić život dala za Hrvatsku, a u najmanju ruku je jednako talentirana književnica, sve je to znak da smo čvrsto u mentalnom, kulturalnom, medijskom i svakom drugom smislu, fakat čvrsto vraćeni u jugoslavenske okvire.
To je pravi poraz svih poraza, to je kontrarevolucija koja je počela 3.siječnja, a neprekinuto traje do danas, to je Hrvatska koja nije i hrvatska država, to je jugohrvatska u kojoj je anacionalna ljevica furiozno pobijedila čak i kad nominalno nije na vlasti. To je jugohrvatska! Nastala je na krvi branitelja i ne možete je kao fakat ignorirati, ali je zato možete zapuniti starim jugoslavenskim sadržajem i to se radi svjesno, organizirano, obilato financirano, pod izravnom dirigentskom palicom samog vrha vlasti. Uostalom, ne snima se film niti o bugojanskoj skupini niti o Julienne Bušić, snima se Svadba 2!”
Marijačić o Slavenki Drakulić: Smrt lažne disidentice koja je nanosila zlo i štetu Hrvatskoj
