Piše: Valentina Krčmar, http://mojahrvatska.vecernji.hr/
U jedanaestom mjesecu godine, jedanaestom danu tog mjeseca, u jedanaest sati cijela Kanada se zaustavlja. To je za nekoliko sati.
Gotovo svaki Kanađanin bit će u svojim mislima i molitvama za svoje branitelje.
Na Remembrance Day, dan sjećanja i zahvale braniteljima Kanade, ljudi se ovdje ponosno sjećaju odvažnih velikana iz svih ratova i posjećuju groblja, odajući počast svima koji su pali za Kanadu, zemlju koja je dala utočište mnogima kad im je bilo najpotrebnije.
Kad sam doputovala u Kanadu, prije mnogo godina, začudili su me ti duboki izrazi poštovanja braniteljima tog dana, te svečane povorke na cestama, svečani marševi, prilozi na televizijskim i radiopostajama, razgovori s veteranima, obično vrlo starim ljudima. Mnogi od njih žive u domovima veterana ili bolnicama.
Moja djeca, tada školarci u nižim razredima, nisu imala nastavu, ali bila su na mimohodima veterana, mahala kanadskim zastavicama ljudima o kojima su slušala u školama prije tog svečanog dana. To je bila samo jedna od stvari koje nisam shvatila odmah, no sada sam ponosna na Kanadu koja zna cijeniti žrtvu branitelja.
Dio godine provodim u SAD-u, i moram reći da su me Amerikanci još više oduševili svojim poštovanjem branitelja. Nema mimohoda na kojem nisu branitelji, a kada prolaze, gledatelji pozdravljaju vojnike, mašu zastavicama.
Ovih dana vjerojatno ću razmišljati o našim braniteljima u Hrvatskoj, ali i o onima u svijetu. Jer, na neki način, i mi smo bili branitelji iako se većina nas koji živimo izvan Hrvatske nije borila s puškom u ruci.
Neka naša djeca otišla su na ratišta u Hrvatskoj, borila se, bila ranjena, neki su čak i poginuli. Ne mogu zaboraviti mladića iz Njemačke koji je došao boriti se za Hrvatsku i izgubio obje noge nekoliko tjedana nakon dolaska na ratište. A imao je tek dvadesetak godina!
Mi, drugi, borili smo se na drukčiji način: molitvama za branitelje i domovinu, skupljanjem novca i pomoći, stalnim protestima protiv krvoprolića u našoj domovini, s perom u ruci.
Kad razmišljam o Remembrance Dayu u Kanadi i uspoređujem taj dan s Hrvatskom, srce me boli.
Iako mnogi branitelji po cijelom svijetu, kamo god pogledali, trpe od PTPS-a, mnogi počine samoubojstva, ipak je ono što se događa u Lijepoj Našoj posebno teško.
Stalno sam slušala u Hrvatskoj ružne komentare o braniteljima, teške optužbe na njihov račun. Uvijek me te riječi i optužbe strašno zabole jer, da nije bilo naših hrabrih, mladih, poletnih i neustrašivih branitelja, danas bi mnogi završili baš kao i oni na Bleiburgu, u Hudoj jami, u rovovima…
Često ne govorim u Hrvatskoj što sam radila jer, vjerujte mi, i ja patim na neki način od PTSP-a, a samo sam prenosila događaje u Hrvatskoj kanadskim medijima. Morala sam dnevno čitati izvješća s frontova, opise zločina, brojke žrtava, vapijuća pisma onih koji su uzalud tražili svoje.
Još uvijek nisam u stanju gledati ratne filmove jer ne mogu spavati kad ih gledam, a san mi je nužno potreban. A tko sam ja? Nisam čak ni bila na ratištu, a tako strašno trpim još i danas od onoga o čemu sam čitala i govorila nekoliko godina početkom devedesetih.
Kako brzo zaboravljamo i koliko ne razumijemo one kojima bismo trebali biti zahvalni za slobodu i život! Često slušam o tome kako nam je prije bilo bolje, kako nam pričaju prazne priče, kako samo koriste Hrvatsku i slično! A istina je da smo svi donekle prevareni – i vi u Hrvatskoj i mi koji živimo izvan nje – jer ovo nije domovina o kojoj smo sanjali. Prevarili su nas naši političari, a ne naši branitelji koji se i danas bore za poštenu i moralnu Hrvatsku.
Jučer sam prolazila kroz manje mjesto Uxbridge na putu za Bobcaygeon, gdje nam je vikendica. Na svakoj cesti, na svakom stupu stoje bezbrojni panoi s imenima i slikama mladih lica, branitelja Kanade koji su dali živote za svoju domovinu u raznim ratovima kanadske povijesti. Njihova žrtva nikad neće biti zaboravljena, sve dok Kanada postoji.
Hrvatska je mlada zemlja – a već smo zaboravili tolike mlade i starije živote, mnoge branitelje koji su sebe ugradili u Lijepu Našu od stoljeća sedmog pa sve do danas, od Vukovara do Saborskog, Škabrnje…
Vječna im slava i hvala od nas – iz Kanade!
