Ako ste barem jednom prošetali nekim hrvatskim gradskim parkom, gotovo sigurno ste vidjeli isti prizor: osoba stoji na klupi ili uz stazu, iz vrećice vadi kruh, sjemenke ili ostatke hrane, a oko nje se u nekoliko trenutaka stvori cijelo jato golubova. Nerijetko se pridruže i vrane, strpljivo promatrajući situaciju i čekajući svoj dio.
Nekima je taj prizor simpatičan. Hranjenje ptica doživljavaju kao malu svakodnevnu gestu prema životinjama, svojevrsni kontakt s prirodom usred grada. Posebno je zanimljivo promatrati kako ptice vrlo brzo nauče prepoznati ljude koji ih hrane pa im se približavaju čim ih ugledaju.
No, nisu svi oduševljeni.
Dok jedni bacanje hrane pticama smatraju bezazlenom navikom, drugi će se požaliti na prljave klupe i nogostupe, izmet po automobilima, neugodan miris ili činjenicu da se oko mjesta na kojem se redovito hrani može okupiti velik broj ptica.
A tu je i pitanje koje se možda premalo postavlja: je li hranjenje golubova i vrana u gradskim parkovima uopće dobra ideja?
Jer ptice same po sebi nisu problem. Problem može nastati kada se na jednom mjestu počne redovito okupljati velik broj životinja, osobito ondje gdje ima mnogo ljudi, djece i hrane.
Zašto ljudi uopće hrane golubove i vrane?
Razlozi su različiti.
Neki to rade iz navike. Drugi zato što im je žao životinja. Treći jednostavno uživaju u tome da im se ptice približe.
Posebno kod starijih ljudi hranjenje ptica može biti svojevrsni dnevni ritual. Netko svaki dan dođe u isti park, sjedne na istu klupu i nahrani iste ptice.
S druge strane, u gradovima se posljednjih desetljeća sve više govori o problemu prevelike koncentracije golubova i drugih urbanih ptica. Ako se na jednom mjestu redovito ostavlja hrana, ptice imaju manje razloga tražiti hranu drugdje, a njihova se brojnost oko tog mjesta može povećavati.
I upravo tu počinje rasprava.
Golub nije „prljava životinja“, ali njegov izmet može biti problem
Golubovi mogu nositi različite mikroorganizme, uključujući neke koji su potencijalno patogeni za ljude. Međutim, važno je naglasiti da sama činjenica da ptica nosi neki mikroorganizam ne znači da će čovjek koji je vidi u parku oboljeti.
Jedan od poznatih primjera je bakterija Chlamydia psittaci, koja može izazvati psitakozu, odnosno infekciju poznatu i kao „papagajska groznica“. Istraživanja pokazuju da su divlji golubovi jedan od mogućih izvora te bakterije, a zaraza se najčešće povezuje s udisanjem prašine koja sadrži osušeni izmet ili izlučevine zaraženih ptica.
Postoje i gljivice poput Cryptococcus neoformans, koje se mogu pronaći u okolišu povezanom s ptičjim izmetom. Rizik je osobito važan kod ljudi koji su često i intenzivno izloženi velikim količinama izmeta, primjerice pri čišćenju zaprljanih prostora.
Američki CDC također upozorava da aktivnosti kojima se remeti tlo ili materijal koji sadrži veće količine ptičjeg izmeta mogu povećati rizik od histoplazmoze, gljivične infekcije koju uzrokuje Histoplasma.
Dakle, nije riječ o tome da će netko prošetati pokraj goluba i „dobiti bolest“. Najveći problem predstavlja bliski ili dugotrajniji kontakt s većom količinom izmeta, osobito kada se on osuši i dospije u zrak u obliku prašine.
A što je s vranama? Jesu li one opasnije?
Vrane su izrazito inteligentne, prilagodljive i snalažljive ptice. Upravo zbog toga vrlo dobro koriste gradska područja.
Hranu pronalaze u kantama za smeće, oko ugostiteljskih objekata, na odlagalištima i drugim mjestima gdje ljudi ostavljaju ostatke hrane. Znanstveni pregled istraživanja o vranama u urbanim sredinama upozorava da takva mjesta mogu biti važna za širenje različitih mikroorganizama među pticama i drugim životinjama.
Postoje i konkretna istraživanja koja su u izmetu vrana pronašla bakterije i parazite potencijalno važne za ljudsko zdravlje. U jednoj studiji američkih vrana, primjerice, bakterije roda Campylobacter pronađene su u velikom udjelu uzoraka. Autori su naglasili da to pokazuje potencijalni rizik, ali i da nije dokazano u kojoj mjeri vrane doista prenose te bakterije ljudima.
Drugim riječima, znanstvena literatura govori o potencijalu, a ne o tome da je susret s vranom u parku opasan.
Zanimljivo: istraživanje vrana provedeno je i u Zagrebu
Priča nije samo nešto što se događa negdje daleko.
Istraživanje objavljeno u časopisu Veterinarski arhiv analiziralo je bakterije i gljivice u izmetu čavki (Corvus frugilegus) u Zagrebu. U uzorcima su pronađene različite bakterije i gljivice, a u jednom slučaju i Campylobacter jejuni.
To ne znači da su zagrebačke vrane ili čavke „opasne“. Znači tek da urbane ptice, kao i brojne druge životinje koje žive u blizini ljudi, mogu biti nositelji mikroorganizama.
Veći problem od same ptice može biti način na koji je hranimo
Kada netko baci malo sjemenki jednom ili dvaput, teško je govoriti o velikom problemu.
Ali kada se na istom mjestu svakodnevno ostavljaju veće količine hrane, situacija se mijenja.
Ptice se počinju koncentrirati na istom području. Više ptica znači više izmeta, više ostataka hrane i potencijalno više kontakta između životinja, ljudi i okoliša.
Osim zdravstvenog aspekta, postoji i vrlo praktičan problem: hrana privlači i druge životinje.
Ono što je namijenjeno golubovima ili vranama mogu pojesti i štakori, miševi i druge životinje koje se hrane otpacima.
A ako se ptice hrane kruhom, pecivima, ostacima ljudske hrane ili drugim namirnicama koje nisu prikladne za njih, postavlja se i pitanje dobrobiti samih životinja.
Vrane mogu biti zaražene virusom Zapadnog Nila ali ne mogu ga prenijeti čovjeku
Posebno zanimljiv podatak je da su na području Zagreba u sklopu praćenja virusa Zapadnog Nila kod ptica bilježene i zaražene vrane. No, važno je razjasniti jednu stvar koja se često pogrešno interpretira: vrana koja nosi virus ne može ga jednostavno prenijeti čovjeku dodirom, blizinom ili tako što boravi u istom parku.
Virus Zapadnog Nila prirodno kruži između ptica i komaraca. Zaraženi komarac može se zaraziti kada ubode pticu koja u krvi ima virus, a potom virus prenijeti čovjeku svojim ubodom. Upravo su komarci, osobito oni iz roda Culex, ključna karika u prijenosu na ljude. Hrvatski zavod za javno zdravstvo navodi da su ptice primarni rezervoari virusa, dok se ljudi zaraze prvenstveno ubodom zaraženog komarca.
Drugim riječima, vrana nije „zarazna“ za čovjeka u uobičajenom kontaktu. Ona je dio prirodnog ciklusa virusa, dok je za čovjeka stvarni problem zaraženi komarac. I američki CDC navodi da nema dokaza da se čovjek može zaraziti izravno od zaražene žive ili uginule ptice.
Pa treba li onda potpuno prestati hraniti ptice?
Ne postoji jednostavan odgovor „da“ ili „ne“.
Divlje ptice dio su gradskog ekosustava i njihova prisutnost sama po sebi nije nešto što treba promatrati kao prijetnju. Međutim, namjerno stvaranje velikih koncentracija ptica na mjestima gdje svakodnevno prolazi mnogo ljudi može imati neželjene posljedice.
Ako se ptice ipak hrane, važno je voditi računa o higijeni, ne dirati izmet golim rukama i izbjegavati stvaranje velikih nakupina hrane na javnim površinama.
Poseban oprez potreban je kod čišćenja većih količina osušenog ptičjeg izmeta, kada se može stvarati prašina. Upravo se takva izloženost u znanstvenoj literaturi puno češće povezuje s rizikom nego obična kratka šetnja pokraj goluba ili vrane.
A sada pitanje za vas: hranite li vi golubove i vrane?
Dok će jedni reći da je hranjenje ptica lijepa i humana gesta, drugi će tvrditi da time samo stvaramo još veće probleme u parkovima.
Jedni uživaju kada im se golubovi okupe oko nogu. Drugima smeta kada ih na klupi čeka sloj izmeta ili kada se oko kante za smeće okupi cijelo jato vrana.
Što vi mislite?
Treba li ljudima dopustiti da hrane golubove i vrane u gradskim parkovima ili bi takvu praksu trebalo ograničiti?
Je li vam prizor čovjeka koji hrani ptice simpatičan ili vam više smeta nego što vam je drag?
Napišite nam svoje mišljenje u komentarima.
