María Branyas Morera doživjela je nevjerojatnih 117 godina. Znanstvenici su prije njezine smrti analizirali njezine gene, krv, imunološki sustav i crijevni mikrobiom a rezultati otkrivaju nekoliko vrlo zanimljivih tragova o tome kako je njezin organizam podnosio starenje.
Što se događa u ljudskom tijelu kada netko doživi 110, 115 ili čak 117 godina?
To je pitanje na koje znanstvenici još nemaju jednostavan odgovor. Slučaj Maríje Branyas Morere pružio im je rijetku priliku da detaljno prouče organizam osobe koja je doživjela duboku starost.
Branyas je rođena 1907. godine u San Franciscu, a veći dio života provela je u Kataloniji. Kada je umrla u kolovozu 2024., imala je 117 godina i 168 dana.
Bila je najstarija verificirana osoba na svijetu.
Istraživači su analizirali njezine uzorke krvi, urina, sline i stolice te ih usporedili s podacima drugih ljudi. Pritom su promatrali genetiku, metabolizam, imunološki sustav, stanične procese i bakterije koje žive u njezinim crijevima.
Rezultati su objavljeni u znanstvenom časopisu Cell Reports Medicine.
Nije pronađen jedan „gen dugog života“
Možda je upravo to jedan od najvažnijih zaključaka.
Znanstvenici nisu pronašli jednu genetsku mutaciju koja bi mogla objasniti kako je Branyas uspjela doživjeti 117 godina.
Pronašli su niz genetskih varijanti povezanih s različitim procesima u organizmu, među ostalim s imunološkim sustavom i metabolizmom lipida.
Zanimljivo je i da nije imala određenu varijantu gena FOXO3A koja se u ranijim istraživanjima povezivala s iznimnom dugovječnošću.
To sugerira da ekstremna dugovječnost vjerojatno nije posljedica jednog „superg(a)ena“, nego kombinacije brojnih bioloških čimbenika.
Imala je 117 godina, ali neke stanice radile su iznenađujuće dobro
Njezin organizam ipak nije izgledao „mlado“.
Jedan od jasnih znakova starenja bili su vrlo kratki telomeri – strukture koje štite krajeve kromosoma i koje se tijekom života postupno skraćuju.
No istodobno su istraživači pronašli znakove očuvane stanične funkcije.
Posebno ih je zanimao proces poznat kao autofagija. Riječ je o svojevrsnom sustavu recikliranja unutar stanica koji omogućuje uklanjanje oštećenih ili nepotrebnih staničnih komponenti.
Kod Branyas su pronađeni znakovi da je taj proces i u vrlo dubokoj starosti bio relativno dobro očuvan.
To bi moglo biti važno jer sposobnost stanica da uklanjaju oštećene dijelove može pridonijeti njihovoj otpornosti.
Jedan detalj iz njezine prehrane posebno je zanimljiv
Kada su istraživači analizirali njezin crijevni mikrobiom, pronašli su veću zastupljenost određenih bakterija, među kojima su bile i bakterije iz skupine Bifidobacteriaceae.
A tu dolazimo do detalja koji će vjerojatno posebno privući pažnju.
Branyas je, prema podacima istraživanja, redovito jela oko tri porcije jogurta dnevno.
Uz to je uglavnom slijedila prehranu karakterističnu za mediteranski način prehrane.
Ali prije nego što netko zaključi da je „tajna dugovječnosti tri jogurta dnevno“, postoji nedoumica, naime, znanstvenici ipak ne mogu dokazati da je upravo jogurt, niti određena bakterija, uzrok njezine dugovječnosti.
Prehrana, genetika, okoliš i način života međusobno su povezani.
Kako piše Psychology Today, njezin slučaj više upućuje na složenu kombinaciju različitih čimbenika nego na jednu namirnicu ili jednu biološku „tajnu“.
Krv je pokazala još nekoliko zanimljivih tragova
Analiza krvi također je ponudila zanimljivu sliku.
Branyas je imala povoljne vrijednosti nekih metaboličkih pokazatelja, uključujući relativno niske razine triglicerida i određenih masnih kiselina.
Imala je i visoke vrijednosti HDL kolesterola, često poznatog kao „dobar“ kolesterol.
Istraživači su pronašli i znakove relativno povoljnog upalnog profila.
To je zanimljivo jer je kronična upala jedan od procesa koji se povezuju sa starenjem i brojnim bolestima.
Njezin imunološki sustav ipak nije bio „bezvremenski“
Još jedan važan detalj pokazuje koliko je starenje složen proces.
Iako je imala neke povoljne karakteristike, njezin imunološki sustav nosio je obilježja vrlo duboke starosti.
Drugim riječima, nije riječ o tome da je njezin organizam bio biološki jednak organizmu mlađe osobe.
Naprotiv – njezino tijelo je starjelo, ali je u određenim područjima očito bilo iznimno otporno.
U tome bi mogao biti ključ za razumijevanje tzv. superdugovječnosti.
Nije sve bilo u genima važan je bio i način života
Branyas nije živjela izolirano niti je slijedila neku ekstremnu „anti-aging“ rutinu.
Prema istraživanju, bila je društveno aktivna, provodila je vrijeme s obitelji i prijateljima, šetala, čitala, bavila se vrtom i svirala klavir.
Hranila se pretežno mediteranski, a među njezinim navikama bilo je i redovito konzumiranje jogurta.
Naravno, ni njezin život nije prošao bez zdravstvenih problema.
U starijoj dobi imala je nekoliko dijagnoza, među kojima su bile bronhiektazije, divertikul jednjaka i osteoartritis. Preboljela je i COVID-19.
U posljednjim mjesecima života bila je sve slabije pokretna i trebala je pomoć drugih.
Što onda zapravo možemo naučiti iz njezina slučaja?
Možda najvažniju stvar: ne postoji jedan jednostavan recept za 117 godina života.
Njezin slučaj pokazuje koliko je dugovječnost složena.
Genetika je važna, ali nije dovoljna. Važni su metabolizam, imunološki sustav, stanični mehanizmi, crijevni mikrobiom, prehrana, fizička aktivnost i društveni život.
I sve se to međusobno isprepliće.
Kako piše Psychology Today, najveća vrijednost ovakvih istraživanja možda nije u pronalaženju „tajne“ koja bi svima omogućila da žive 117 godina, nego u razumijevanju zašto neki ljudi unatoč dubokoj starosti uspijevaju izbjeći ili odgoditi ozbiljne bolesti povezane sa starenjem.
Upravo bi to u budućnosti moglo pomoći znanstvenicima da bolje razumiju kako očuvati zdravlje tijekom starenja.
Jer pitanje možda nije samo koliko dugo možemo živjeti, nego i koliko dugo možemo ostati zdravi dok starimo.
