Društvene mreže preplavljene su fotografijom dječačića ranjenog u bombardiranju Alepa u Siriji.
Četverogodišnji Omran sjedi sam u vozilu hitne pomoći. Prekriven je prašinom i krvlju, a izraz lica pokazuje očit šok od snage eksplozije tijekom zračnog udara na Alep.
Ne postoji osoba, ili bar želim vjerovati da ne postoji, koja ne bi zastala nad tim prizorom. Taj dječak ne zna za ništa drugo osim za rat. Ne zna kako je to bezbrižno izaći na ulicu, otići u park, igrati se s ostalom djecom. Zna jedino za strah, miris krvi i uzastopan zvuk eksplozija.
I Hrvatska je prošla rat. Osobno ga se ne sjećam previše. Ostala mi je tu i tamo koja slika bježanja u podrum kad bi se čuo zvuk zlokobne sirene. Uzela bih svoju dekicu i vičući ‘ubuna, ubuna’ trčala niz stepenice. Mene je u skloništu dočekao mir. Osmijeh roditelja koji su taj osmjeh držali zbog mene unatoč svemu što se događalo van te prostorijice. Dočekala me rodbina koja je utočište našla u našoj kući bježeći od jače pogođenih područja Lijepe naše.
Nisam vidjela krv. Nije me se previše ticala ta panika oko mene. Bila sam sretno dijete.
Pa opet, na spomen rata prođu me trnci. Svaki put kad čujem Carmina Buranu, koja mi je ostala u sjećanju s televizije u to doba, zgrči mi se želudac.
Što mislite kako će ovaj dječak, ako jednog dana bude na sigurnom, a nadam se da hoće, pričati o svom djetinjstvu?
Zašto ovo pišem?
Otkako se pojavila fotografija malenog Omrana na internetu dvojim jesam li sretna zbog ‘buke’ koju je ona digla ili sam tužna što je potrebno vidjeti ju da bi osudili rat?
Taj rat počeo je u ožujku 2011. U tom ratu poginulo je gotovo 300 tisuća ljudi. Maleni Omran nije jedina žrtva tog rata. On je samo imao tu ‘sreću’ da netko od vas barem na sekundu zastane i pomoli se za njegovu sudbinu.
Javljaju se sad mnogi dušebrižnici. Čitam maloprije kako glasnogovornik State Departmenta izjavljuje kako je fotografija dječaka prava slika rata. Govori kako narod te slike ne bi trebao gledati.
Ispravak netočnog navoda, gospodine Kirby – takvih prizora za fotografirati ne bi smjelo biti na kugli zemaljskoj.
Svi ideali svijeta nisu vrijedni suze jednog djeteta. Sjetite se toga, gospodine Kirby.
