Novinar Ivan Hrstić komentirao je štrajk zaposlenika Zagrebačkog holdinga, pritom kritizirajući i odluku sindikata o štrajku i način na koji dio politike i medija izvještava o njegovim razlozima i sudionicima.
Hrstić navodi da ne podržava opći štrajk u Zagrebu jer smatra da bi sindikalne akcije trebale imati prethodnu fazu upozorenja. Posebno problematičnim smatra odluku da se štrajkom odmah zahvati promet u glavnom gradu, čime su, prema njegovu mišljenju, posljedice prebačene na građane.
Kao dodatni problem izdvaja činjenicu da, kako tvrdi, sindikati nisu organizirali barem dio javnog prijevoza prema bolnicama. Smatra da je takav potez mogao biti opravdan i iz komunikacijskih, odnosno PR razloga.
Istodobno, Hrstić odbacuje dio medijskog i političkog narativa o štrajku. Tvrdi da se nekritički prenose tvrdnje o navodnoj nezakonitosti štrajka, kao i podaci o primanjima vozača Zagrebačkog holdinga.
Posebno se osvrnuo na često spominjani iznos od oko 2.500 eura mjesečno. Prema Hrstiću, riječ je o ukupnim primanjima pojedinaca, a ne o njihovoj osnovnoj plaći, zbog čega smatra da takva usporedba može stvoriti pogrešnu sliku o stvarnim plaćama vozača.
“Gadljivo je kako se nekritički prihvaćaju argumenti o navodnoj nezakonitosti štrajka i brojke koje servira grad pa ponavljaju laž da vozači u Zagrebu imaju 2.500 eura mjesečne plaće, iako je jasno da se radi o ukupnim primanjima pojedinaca, a ne plaćama. Neprihvatljivo je huškanje na štrajkaše koje pojedini mediji tako olako prihvaćaju”, drži Hrstić.
Kritizirao je i način na koji se u dijelu medija prikazuju zaposlenici koji nisu sudjelovali u štrajku. Kao primjer navodi vozačicu koja je nastavila raditi, tvrdeći da je tijekom dana dobila izrazitu medijsku pažnju i da je predstavljena kao svojevrsni simbol aktualne situacije.
“Fascinantno je kako se u heroinu cijeli dan promovira štrajkbreherica koja je posve očito zapravo maneken Možemo, dok istovremeno gotovo uopće nema priča onih koji štrajkaju. Je li itko pitao koliko dodatno treba raditi da bi na kraju mjeseca imao ta primanja? I onda se to uspoređuje s osnovnim plaćama negdje drugdje”, drži Hrstić.
Hrstić pritom postavlja pitanje koliko je dodatnog rada potrebno da bi pojedini vozač na kraju mjeseca ostvario ukupna primanja koja se javno navode te upozorava da se, prema njegovu mišljenju, takvi iznosi ne bi trebali uspoređivati s osnovnim plaćama drugih radnika bez dodatnog konteksta.
U svojoj objavi kritizira i, kako navodi, neujednačen odnos prema štrajkovima ovisno o tome tko je na vlasti. Tvrdi da bi dio današnjih gradskih vlasti u drugačijim političkim okolnostima podržavao sindikalnu akciju, pa čak i sudjelovao u prosvjednim akcijama.
Istodobno naglašava da vozači koji su odlučili ne sudjelovati u štrajku imaju jednako pravo donijeti takvu odluku kao i oni koji su se štrajku priključili.
Na kraju Hrstić navodi da aktualni štrajk, prema njegovu mišljenju, nema izravnu političku korist za državnu vlast. Smatra da bi eventualni uspjeh štrajka, međutim, mogao potaknuti nove zahtjeve zaposlenih u državnim i javnim službama.
Hrstić tako zauzima istodobno kritičan stav prema samoj organizaciji štrajka i prema načinu na koji se o njemu izvještava. Dok sindikatima zamjera posljedice štrajka za građane, od politike i medija traži, kako navodi, više kritičnosti prema tvrdnjama o zakonitosti štrajka, plaćama i odgovornosti za nastalu situaciju.
