Glavni urednik portala Hrvatska uživo Mario Strinavić oštro je kritizirao odnos zagrebačke gradske vlasti i dijela medija prema zaposlenicima koji sudjeluju u štrajku. Tvrdi da se promijenio odnos prema sindikatima i radničkim zahtjevima otkako je Tomislav Tomašević preuzeo ulogu poslodavca.
Strinavić u komentaru podsjeća na ranije javno djelovanje Tomaševića i njegovih političkih suradnika, tvrdeći da su godinama isticali teme poput socijalne pravde, dostojanstva rada i prava radnika na sindikalno organiziranje i štrajk.
Prema njegovu tumačenju problem nastaje nakon što je platforma Možemo preuzela upravljanje Zagrebom i postala odgovorna za gradske sustave i zaposlenike. Strinavić smatra da se tada promijenio i odnos prema sindikalnim akcijama.
Posebno kritizira komunikaciju gradonačelnika Tomaševića tijekom aktualnog štrajka. Navodi da gradska uprava u javnosti ističe podatke o povećanju plaća, troškovima rada i zahtjevima sindikata, dok se, prema njegovu mišljenju, nedovoljno govori o razlozima zbog kojih su zaposlenici odlučili štrajkati.
Strinavić pritom problematizira i način na koji dio medija prati štrajk. Smatra da se previše prostora daje izjavama gradske vlasti, dok je premalo novinarske pažnje posvećeno samim radnicima.
“Gdje su reporteri među vozačima? Gdje su među radnicima Čistoće?“, pita Strinavić, upozoravajući da bi novinari trebali razgovarati sa zaposlenicima o njihovim radnim uvjetima, prekovremenom radu i razlozima zbog kojih su podržali štrajk.
Kao posebno zanimljiv primjer navodi vozačicu Kristinu Jozinović, koja nije sudjelovala u štrajku i nastavila je voziti tramvaj. Strinavić smatra da je njezina odluka dobila nesrazmjerno veliku medijsku pozornost te da je predstavljena kao simbol odgovornosti i razuma, dok su sudionici štrajka ostali uglavnom bez osobnih priča u medijima.
U tom kontekstu postavlja pitanje zbog čega se više ne izvještava o iskustvima većeg broja zaposlenika koji su se odlučili na štrajk. Podsjeća i na tvrdnje sindikata da su pregovori s poslodavcem trajali mjesecima te da je postupak mirenja završen bez dogovora.
Strinavić pritom ne tvrdi da sindikalni zahtjevi nužno moraju biti prihvaćeni. Navodi da je legitimno raspravljati o tome jesu li zahtjevi previsoki, jesu li sindikati pogriješili u odabiru taktike ili je li trebalo osigurati veći opseg javnog prijevoza tijekom štrajka.
Njegova je osnovna kritika usmjerena na, kako tvrdi, stvaranje podjele između “dobrih“ i “loših“ radnika. Prema njegovu mišljenju, problem nastaje kada se radnika koji nastavlja raditi prikazuje kao uzor, dok se zaposlenike koji koriste pravo na štrajk predstavlja kao problem za građane.
Strinavić u komentaru posebno proziva i političku ljevicu, kao i SDP, tvrdeći da je ranije snažno zagovarala pravo na štrajk, dok je prema aktualnoj situaciji znatno suzdržanija jer su štrajkaši u sukobu s gradskom vlašću koju politički podržava.
Na kraju komentara Strinavić iznosi svoju središnju tezu: odnos prema radničkim pravima, tvrdi, ne bi trebao ovisiti o tome tko se nalazi na vlasti.
“Volimo radnike dok rade i ne bune se protiv nas. Kad štrajkaju protiv nas, onda su problem“, zaključuje Strinavić, sažimajući time svoju kritiku odnosa zagrebačke vlasti i dijela medija prema aktualnom štrajku.
