Ako se gotovo svaki razgovor s partnerom pretvori u dokazivanje tko je kriv, možda je vrijeme da promijenite način na koji reagirate. Evo što savjetuje psiholog.
Jeste li ikada pokušali razgovarati s partnerom o problemu, a razgovor je završio tako da ste se vi na kraju morali braniti zbog nečega što uopće niste napravili?
Jedan trenutak razgovarate o običnoj svakodnevnoj situaciji, a već nekoliko minuta poslije slušate kako ste upravo vi odgovorni za sve što je pošlo po zlu.
Takav obrazac može biti izuzetno iscrpljujuć. Prirodno je poželjeti se obraniti, dokazati da partner nije u pravu i konačno utvrditi tko je stvarno kriv.
Ali upravo to, prema kliničkom psihologu Danielu S. Lobelu, često može dodatno pogoršati situaciju.
Kada partner nikada nije kriv
Neki ljudi vrlo teško podnose vlastite pogreške. Umjesto da priznaju da su pogriješili, odgovornost pokušavaju prebaciti na nekoga drugoga, najčešće na osobu koja im je najbliža.
Kako psiholog Daniel S. Lobel savjetuje za Psychology Today, takvim osobama priznanje pogreške može izazvati osjećaj ranjivosti ili nesigurnosti. Zato je puno jednostavnije pronaći krivca nego suočiti se s vlastitim pogrešnim postupkom.
Problem je u tome što druga osoba obično neće mirno prihvatiti nepravednu optužbu.
I tako nastaje začarani krug.
Jedan partner optužuje, drugi se brani. Prvi se osjeća napadnuto i dodatno pojačava optužbe, dok drugi pokušava iznijeti još više dokaza kako bi dokazao svoju nevinost.
Na kraju više nitko ne razgovara o stvarnom problemu.
Primjer koji savršeno pokazuje kako to izgleda
Lobel u svom tekstu opisuje situaciju para koji se može naći u vrlo poznatom scenariju.
Jedan partner priprema večeru. Tijekom kuhanja nazove ga prijatelj i razgovor potraje mnogo dulje nego što je planirano. Hrana u međuvremenu zagori.
Kada drugi partner dođe kući, umjesto jednostavnog priznanja da je večera propala, slijedi prebacivanje krivnje.
„Ti si kasnio“, „tražio si komplicirano jelo“, „nikad nisi zadovoljan“, optužbe se nižu, iako je stvarni razlog problema prilično jednostavan.
Druga osoba tada prirodno pokušava dokazati da nije kriva.
Koliko je kasnila? Kada je hrana zapravo zagorjela? Tko je što rekao?
I upravo tu rasprava može postati beskonačna.
Najvažnije pitanje nije: „Tko je kriv?“
Lobel predlaže drugačiji pristup.
Umjesto da se osoba upusti u borbu oko krivnje, razgovor se može preusmjeriti prema rješenju.
U spomenutom slučaju odgovor bi mogao biti jednostavan:
„U redu, večera je propala. Idemo večeras negdje pojesti nešto, a sutra možemo ponovno pokušati.“
Takav odgovor ne znači da prihvaćate optužbu.
Ne znači ni da partneru dopuštate da vas nepravedno okrivljuje.
Jednostavno odbijate sudjelovati u raspravi čiji je jedini cilj utvrditi pobjednika.
Zašto je preusmjeravanje bolje od dokazivanja?
Kada pokušavate ispraviti osobu koja redovito prebacuje krivnju, ona vaše argumente može doživjeti kao napad. Tada se počinje braniti, a sukob se dodatno zaoštrava.
Zato Lobel predlaže ono što naziva preusmjeravanjem, umjesto da razgovor ostane na pitanju odgovornosti, treba ga vratiti na ono što se može napraviti sada.
Drugim riječima, umjesto:
„Nije istina, ti si kriv/a!“
pokušajte s:
„Dobro, dogodilo se. Kako ćemo sada riješiti problem?“
To može biti mala promjena u komunikaciji, ali mijenja cijelu dinamiku razgovora.
Nemojte pretvoriti vezu u natjecanje
Kada se partneri neprestano bore oko toga tko je u pravu, odnos lako postaje natjecanje.
Jedan mora biti pobjednik, a drugi gubitnik.
Problem je što u takvom odnosu zapravo nema pravog pobjednika.
Čak i ako uspijete dokazati da ste bili u pravu, možete ostati ogorčeni jer vas je partner nepravedno optužio. Druga osoba, pak, može se osjećati poniženo i još se više zatvoriti ili braniti.
Kako Lobel savjetuje za Psychology Today, cilj bi zato trebao biti zamijeniti natjecanje suradnjom.
Umjesto pitanja „Tko je kriv?“, korisnije je pitati:
„Što možemo učiniti da ovo riješimo?“
Ali postoji i druga strana priče
Ovakav pristup ne znači da osoba koja je stalno okrivljena mora zauvijek šutjeti i prihvaćati nepravdu.
Lobel upozorava da će teret preusmjeravanja razgovora često pasti upravo na partnera koji je spremniji biti racionalan i usmjeren na rješenje.
To može biti zahtjevno.
Ako se isti obrazac ponavlja iz dana u dan, nije dovoljno samo svaki put pokušati smiriti situaciju. Osoba koja stalno izbjegava odgovornost također mora biti spremna pogledati vlastito ponašanje.
Što se krije iza stalnog prebacivanja krivnje?
Prema Lobelu, iza takvog ponašanja može stajati duboki osjećaj ranjivosti.
Nekim ljudima je toliko teško priznati pogrešku da je doživljavaju gotovo kao dokaz da su loši, nesposobni ili bezvrijedni.
Zato pogrešku pokušavaju izbjeći pod svaku cijenu, čak i kada to znači optužiti nekoga drugoga.
Problem se tada ne rješava prebacivanjem krivnje. Samo se privremeno izbjegava neugodan osjećaj.
Psihoterapija može pomoći osobi da razumije zbog čega joj je toliko teško prihvatiti vlastite pogreške te da postupno razvije veću sigurnost u sebe.
Ponekad je najveća pobjeda ne ući u svađu
Ako vas partner sljedeći put optuži za nešto što nije vaša odgovornost, možda ne morate odmah krenuti u dokazivanje.
Zastanite.
Zapitajte se: Hoće li rasprava o tome tko je kriv zaista nešto riješiti?
Ako neće, pokušajte razgovor usmjeriti prema rješenju.
To ne znači da trebate prihvatiti svaku optužbu. Granice i otvoren razgovor i dalje su važni. Ali nije svaka optužba vrijedna višesatne rasprave.
Ponekad je najbolji odgovor jednostavno odbiti igrati igru u kojoj netko mora biti krivac.
Jer u zdravom odnosu cilj nije pobijediti partnera.
Cilj je riješiti problem zajedno.
