Nažalost, procjena rada jednog od najpoznatijih rock glazbenika s područja Balkana, srbijanskog rock kantautora Bore Đorđevića, neizostavno je obilježena politikom, točnije pretjeranom okretanju politici čovjeka koji je kao frontman čuvene srpske hard rock grupe Riblja Čorba tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća bio, kao i grupa sama, iznimno popularan na prostorima bivše države zvane Jugoslavija.
Uz njihove pjesme odrastale su generacije mladih tog desetljeća, a njihovi su koncerti išli u red najposjećenijih, kao što je i svaki njihov objavljeni album iznimno dobro prodavan. Njihove su pjesme svirane na feštama, uz more, kraj logorske vatre…
Ukratko, Bora i njegova Čorba bili su velike zvijezde, piše Novi list.
Okretanje nacionalizmu
Nažalost, promjene društvenih sustava, nezaustavljivi rast nacionalizma u svim bivšim republikama SFRJ, a pogotovo rat koji je u prvom dijelu devedesetih godina prošlog stoljeća razorio tu nekadašnju državu, stubokom su promijenili sve.
Tim se promjenama – i to u vrlo negativnom obliku za sve osim dijela ljudi u Srbiji – okrenuo i sam Đorđević koji se umjesto sveopće jednakosti i bratstva među ljudima, čemu rock glazba gotovo uvijek teži, okrenuo teškom nacionalizmu pri čemu se vrhunac te njegove zaluđenosti srpstvom dogodio 2012. godine kad je stekao stratus – četničkog vojvode! Naravno, taj je potez, kao i niz ranijih u prethodna dva desetljeća, razočarao ogroman broj poklonika Bore i njegove grupe pa je i popularnost sastava dramatično pala te bila vezana ponajprije uz uske okvire Srbije.
Je li tako baš moralo biti, jedini je znao samo Bora Čorba, ali ono što je svima jasno je da u početku, a to je – kad je o grupi Riblja Čorba riječ – bilo 1979. godine kad su objavili debitantski album “Kost u grlu”, ništa nije slutilo na takav rasplet. Naime, grupa se javila u trenucima kad je nakon zvjezdanog uspjeha Gorana Bregovića i njegovog Bijelog dugmeta tadašnjom scenom itekako žestoko drmao YU novi val.
Tadašnji mladi sastavi (Parafi, Pankrti, Azra, Haustor, Prljavo kazalište, Film, Idoli, Električni orgazam, Šarlo akrobata…) zauzimali su sve više prostora i stvarali redom sjajne pjesme koje su privlačile mladu publiku i bile dio suvremenog urbanog europskog i svjetskog rock izraza, a to znači i bitno suprotstavljene tzv. pastirskom rocku kakvog su svirali Bregović i Dugme. Negdje na pola puta između te dvije rock sfere smjestila se Riblja Čorba koja je glazbeno nastavljala tradiciju na tadašnjim prostorima omiljenih britanskih hard rock sastava (Deep Purple, Uriah Heep, Led Zeppelin, Black Sabath…), a tekstualno bila bliža Bregovićevom “narodskom” izražavanju, pri čemu je Đorđević definitivno bio bolji tekstopisac od Bregovića, posebno kad je riječ o duhovitosti, blagoj ironiji i cinizmu.
Zahvaljujući toj kombinaciji jednostavnog glazbenog izraza i često vrlo efektnih, duhovitih i lako pamtljivih stihova, Riblja čorba stekla je ogromnu popularnost.
Nije to bilo još toliko vidljivo kod spomenutog debi albuma, ali četiri naredna LP-ja (“Pokvarena mašta i prljave strasti” i “Mrtva priroda” iz 1981. te “Buvlja pijaca” iz 1982. i “Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju” iz 1984.) itekako su potvrdila status diskografske i koncertne rock atrakcije koja je bez ikakvih problema punila dvorane i osvajala vodeća mjesta na ljestvicama najprodavanijih singl ploča i LP albuma.
Štoviše, Đorđević se sve više razvijao i kao autor pa su njegove pjesme o muško-ženskim odnosima, kao i o nekim lošim pojavama u tadašnjem socijalističkom društvu, bile sve citiranije i prihvaćenije. No, kad je te 1984. godine grupu napustio mladi gitarist Momčilo Bajagić Bajaga, mnogima je bilo jasno kako je Đorđević ostao bez zaista iznimnog suradnika, čovjeka koji će te godine objaviti svoj sjajni debitantski album “Pozitivna geografija” i napraviti izuzetnu solo karijeru koja traje i danas.
Bajagin odlazak bio je neminovan jer dva jaka autora teško mogu duže vremena surađivati. Naravno, i njihova je dotadašnja suradnja donosila “iskrice” i sukobe tijekom kojih bi pobjeđivao stariji Đorđević kojemu odlazak mladog gitariste nije teško pao, ali se ubrzo vidjelo kako grupi nedostaje onaj profinjeni rock senzibilitet i nježna erotičnost koju je Bajaga znao iskazivati kroz neke od najboljih ljubavnih pjesama iz prve faze rada te grupe.
Istina, i naredni su albumi privlačili pažnju i bili jako dobro prodavani, posebno “Osmi nervni slom” (1986) i “Ujed za dušu” (1987), a “Koza nostra” iz 1990. godine doživjela je i brojne političke napade jer se Đorđević usudio prilično žestoko kritizirati model tadašnjeg socijalističkog društva usporedivši ga s mafijom. Već tada Đorđević se više no ljubavnoj tematici počeo okretati temama vezanim uz društvene probleme pri čemu je njegova sklonost veličanju srpstva bila sve očiglednija, a devedesetih se – dok je bjesnio rat u Hrvatskoj te BiH – iskazala kroz albume u kojima je najprije veličao sve što je tražio zlokobni srpski lider Slobodan Milošević (Labudova pesma, 1992., Zbogom, Srbijo 1994.) da bi potom solo albumom “Njihovi dani” (1996) oštro napao lik i djelo tog bolesnog “vožda”.
No, ideja vezanih uz veličanje srpstva nikad se nije odrekao, a to mu je donijelo i uspjeh na političkom polju jer je 2004. godine na kratko postao i savjetnikom ministra kulture tadašnje Vlade Srbije. No, ni godinu dana kasnije “odletio” je s tog položaja stoga što je novinare poznatog beogradskog B92 radija nazvao “izdajničkom stokom”.
Naravno, ovo okretanje uskim nacionalnim i nacionalističkim okvirima nanijelo je, kad je riječ o popularnosti, veliku štetu grupi i samom Đorđeviću van Srbije. Albumi su i dalje objavljivani, a koncertne turneje održavane, ali je sve to bilo svjetlosnim godinama daleko od euforije i značaja koji su Bora i Čorba imali davnih osamdesetih.
Baš stoga će, za razliku od Balaševića čija je smrt izazvala tugu i bol kod velikog broja ljudi u cijeloj regiji, odlazak Đorđevića biti bolan samo za Srbiju, i to ne cijelu.
Suradnja s brojnim glazbenicima
Đorđević je znan i po tome što je kroz rad u grupama i solo karijeru surađivao s mnogim značajnim glazbenicima ovih prosora. Primjerice, u Ribljoj Čorbi su u jednom dijelu postojanja tog sastava svirali već spomenuti Bajaga, ali i odlćni gitarist Nikola Čuturilo – Čutura, kao i Oliver Mandić. Prije postojanja Riblje Čorbe, što je manje poznato, Đorđević je bio član grupe Rani mraz koju je vodio Đorđe Balašević, pa tako Bora Čorba čak i svira i pjeva back vokale na pjesmama “Računajte na nas” i “Oprosti mi, Katrin”. 1987. godine sa čuvenim hrvatskim kantautorom Arsenom Dedićem objavio je album pod nazivom “Arsen & Bora Čorba Unplugged”, piše Novi list.
