Uspinjem se i spuštam serpentinama imotskih ulica, koja svaka djeluje poput tvrđave, posve nalik konfiguracijom pristupu Topani, tvrđi iz desetog stoljeća, koja dominira klisurom nas Modrim jezerom u koju se Imotski ugnijezdio. Gradić se zbog duge i uređene glavne ulice čini veći nego što jest,. Kao kakav Šibenik koji se umjesto na more nasukao na Imotsko polje što se pruža ispod grada. Bokovi u trećem planu doima se kao otok surov u daljini, piše Tomislav Čadež za Jutarnji list.
Prolomilo se oko podneva nebo i prekrilo obilnim pljuskom žegu. Hodim satima, namjerno sam pokisao. Možda sam zapravo već svaku ulicu na brijegu odmjerio. Ljudi je sve više, isprva najviše mladića, potom djevojaka. Sati su još do koncerta a glavnom ulicom, Stjepana Radića, šeću sad već i obitelji, mnogo je sitne djece, tinejdžera. Najmanje je ljudi starijih, kojima, u ovom kontekstu i sam pripadam. Promijenilo se što kategorijalno u ponašanju mladih u odnosu na majke i osobito očeve.
Nestala je iz njihova ophođenja ona nervozna agresivnost koja je nas krasila u njihovoj dobi. Ta djeca su uljudna i ne prave smeće. Prolazim kroz njih kao kroz more, kao da sam na kakvom britanskom koledžu: samo što me svaki ne pozdravi. Još nešto, ta se djeca ne kreću u masi. I ne žure. Još k tome nema vriske, nema ni vidno pijanih, nitko dakle ne baulja, ne kriči.
Najprije su se u kamenom srcu grada, na Trgu Tina Ujevića, kojim dominira spomenik, cijela figura i njegov namrgođen izraz lica, stali skupljati ja bih rekao navijači. Gotovo svi u crnim majicama, a oznakama HOS-a. Kod spomenika četvero policajaca. Mislim da zapravo vrebaju što će klinci zapjevati. Djevojku već jednu legitimira teta u uniformi. Klinci mi pak djeluju poput đaka koji ne žele novi ukor. Količina agresije prema muriji ravna nuli.
Inače je količina agresije ravna nuli. Rekoh, šetnja pristojne mladeži koja troši, koja nema mnogo, ali opet ima. Umjerenost na djelu. Kad me se ne bi vraćale slike i da me ne progone „koraci u noći“, bili bi mi i simpatični i dosadni. Otkud toj djeci, uza sve mobitele, toliko ozbiljna lica. Znači, nisu oni nešto bezvoljni, štoviše, nego je nova generacija.
Penjem se serpentinama do ulaza u stadion, koji je skriven u udubinu na vrhu klidure. Sad je već gotovo 20 sati a još nitko nije zateturao, nitko se ne jedi bezveze, a red na šanku remeti jedino neki stari pizdun, moje dobi, koji hoće preko reda. Jesu ga pustili, četvorica isto u crnim majicama, ali su mu i rekli da se gura preko reda.
Čini ti se da se koncert uopće već održao pa je masa zato toliko opuštena a uzduh lišen nervoze. Znači, sve suprotno nego na divljim ulicama Splita, Šibenika, Dubrovnika kojim vrište pijani tzv. turisti…, piše Čadež za Jutarnji list.
