Piše: Pero Pavlović
Od 3. do 31. srpnja 2024. održava se kiparska izložba akademske kiparice Dijane Ive Sesartić u Galeriji ”Stećak” u Kleku koja djeluje u okviru Neretvanske riznice umjetnina i inih vrijednosti, pod nazivom ”VIII. postaja križnog puta – Isus tješi jeruzalemske žene”. Galerija ”Stećak” Klek već više godina ugošćuje poznata imena iz svijeta umjetnosti pogotovo slikare i kipare.
Izložbu je 3. srpnja otvorio poznati hrvatski književnik Stjepan Šešelj, inače promotor i spiritus movens Neretvanske riznice umjetnina i inih vrijednosti.
Stjepan Šešelj bio je glavni urednik tjednika za kulturu ”Hrvatsko slovo”. Na popisu izložbe Dijane Ive Sesartić nalaze se djela posvećena VIII. postaji križnog puta. To su Veliki reljef VIII. križne postaje, alabaster, konačno rješenje koje čeka broncu te više izvedbi VIII. križne postaje koje predstavljaju idejna rješenja za konačni uradak rađena u raznim tehnikama: ovčja vuna, suho bilje, eterična ulja, puna plastika, terakota, impregnirani gips, parafin, pocinčana mreža, patinirani stirodur i drvo. Večer na otvaranju izložbe bijaše ugodna i lijepa.
Nebo je vedro osuto zvijezdama, more se umirilo i ‘pouljilo’. Vlada utiha. Ćuh vjetra s mora nosi miris joda i soli. Kao da je Isus utišao nevrijeme na moru. Vjetrovi, oluje, orkani i valovi mu se pokoravaju, a za samo koji trenutak gledat ćemo Gospodina koji je na križnom putu već imao dva pada pod križem. Evo ga na VIII. postaji, trnova kruna je na njegovoj glavi, a na leđima težak, pretežak križ. U blizini četiri žene stoje pod krošnjom drveta. Na grani se našao cvrčak, svejedno je li iz Maslinskog vrta ili s neke masline u Podgradini. Ovome prizoru ćemo se opet vratiti.
Galerija ”Stećak” Klek smještena je u jednoj preuređenoj starinskoj mlinici za preradu maslinova ulja. Nalazi se neposredno ispod Jadranske magistrale u pješčanoj uvali. Sjeverno su visoke kamene litice na kojima je smješten Smrdan grad i zavjetna crkva Velike Gospe. U crkvi se čuva čudotvorna Gospina slika čija je povijest vezana za crkvu Velike Gospe u neumskom Gradcu. Južno je morska pučina, poluotok Klek i Pelješac.
Ovo područje ekološki je ugroženo i zaštićeno zakonom. Na zapadu ocrtavaju se svjetla lukova Pelješkog mosta. U ovom krasnom Božjem kutku zapala časna uloga Dijanu Ivu Sesartić izložiti svoj umjetnički uradak posvećen trpećem Kristu, ženama i pejzažu. Dijana Iva Sesartić imala je uspješno umjetničko školovanje na likovnim akademijama u Sarajevu, Pragu i Zagrebu te usavršavanje u Stuttgartu, Rimu i Firenci. Tako će sada njeno djelo biti trajno izloženo u nizu križnog puta u Podgradini – Opuzenu s radovima suvremenih akademskih hrvatskih kipara, Kuzme Kovačića, Kažimira Hraste, Petra Ujevića, Tomislava Kršnjavog, Zorana Jurića, Stjepana Skoke i Ilije Skočibušića. Ilija se proslavio svojim kiparskim radovima u neumskom Gradcu i Dubravici. Po značaju djela i autorima koji su radili, prema Šešeljevoj ocjeni, postoje ovakva još tri križna puta u Hrvatskoj; u Mariji Bistrici, Sinju i Srđu.
Izložbu u Kleku novčano podupiru: Županija dubrovačko-neretvanska, Općina Slivno i Grad Opuzen. Na otvaranju izložbe govorio je nadahnuto načelnik Općine Slivno g. Smiljan Mustapić pohvalivši sve aktere izložbe. Obećao je novčanu pomoć čitavom projektu. Tekst o izložbi Miroslava Klemma pročitala je profesorica Katarina Barišić dodavši i svoj obol o suvremenom položaju žena u društvu. Kada bi današnjim ženama bile uzor žene iz Isusova vremena, Hrvatska se ne bi trebala bojati za svoju budućnost. Znakovito, Isus se poslije uskrsnuća prvo ukazao ženama. Lijepe trenutke izložbe uljepšavala je ženska klapa iz Opuzena, čini mi se da se zove ”Arija”.
Pokušat ću odgonetnuti zanimljiv i tajanstven dio VIII. križne postaje. Autorica je prikazala četiri žene koje zajedno stoje pod krošnjom drveta. Koje su to žene? To me zanima. U tekstualnom dijelu reljefa književnik Stjepan Šešelj kaže: ”Hrvatice su majke kćeri Neretvanke: Lucije, Mare, Danice, Jelke, Kate, Dragice, Drage, Ive, Ruže, Marte, Matije, Mile, Senke, Mande, Milke, Nike, Ane, Frane, Bosiljke, Ivke, Anke, Bare, Ure, Jele, Branke, Anđelke, Done, Joze, Verke, Nede, Stane, Maše, Paule, Nade, Vinke, Zore, Zorke, Ivke, Jurke, Nediljke, Alemke, Dobrile, Ivanke i Marije”. Sve ove žene bi mogle zamijeniti neku od žena pod krošnjom stabla. Postavljam i sebi konkretno pitanje – koje su to žene iz Isusova vremena? Dok sam promatrao izložbu, sjetio sam se stihova iz moje stihozbirke ”Tko će riječi krilate zatvoriti u knjige”.
Tiho sam ih u sebi izrekao: ”Hvala Ti Isuse/ Što ne daš mi pasti pod teretom križa// Jer ne znam ustati/ Kao Ti// Ti si tri puta pod križem pao/ I tri puta ustao// Isuse/ Nauči me dostojno ustati pod teretom križa”. Kasno se vraćam kući u Neum. Uzimam knjigu Novoga zavjeta. Nasumce, jednom, otvorim knjigu i na lijevoj stranici čitam kako je javna grešnica došla u dom Šimuna farizeja, kleknula kraj Isusovih nogu, suzama ih kvasila, kosom svojom otirala i mazala mirisnom pomasti. Mnogo je ljubila, i mnogo joj je bilo oprošteno. Na desnoj stranici u Lukinu evanđelju su Isusove suputnice, koje od svojih dobara pomažu Isusu i apostolima. Tu su Magdalena, Ivana, žena Herodova upravitelja Huze i Suzana. Nisu li to one četiri žene koje se slabo razaznaju na budućem brončanom reljefu?
