Piše: Zvonimir Hodak
Vremeplov: Dana 11. siječnja 1972. godine lišeni su slobode ugledni članovi Matice Hrvatske Marko Veselica, Franjo Tuđman, Šime Đodan, Vlado Gotovac, Hrvoje Šošić, Jozo Ivičević-Bakulić, Zvonimir Komarica, Ante Glibota, Ante Bačić i Vlatko Pavletić… Nešto kasnije kao jedna od studentica uhićena je bila i moja supruga, brucošica Pravnog faksa u Zagrebu. Zanimljiva godišnjica koja je bila upravo ovih dana.
Te tragične godine dogodio se i “Munich olympics massacre” na Olimpijskim igrama u Munichu kad su arapski ekstremisti pobili dvije trećine Izraelske olimpijske momčadi. Usprkos zgražanju jugoslavenske “demokratske” javnosti, židovske tajne službe su par godina kasnije likvidirale skoro sve one koji su planirali i proveli masakr na Olimpijskim igrama.
One koji su 11. siječnja proveli silna uhićenja diljem Hrvatske nije snašla “ruka pravde”. Odmah nakon sloma Hrvatskog proljeća zavladao je teror tako da su svi nastojali samo nekako preživjeti. Međutim, kasnije, kad je Tito umro i kad je malo popustila čvrsta komunistička ruka, Hrvateki nisu poduzeli ništa kako bi priveli pravdi zlotvore koji su ugušili Proljećare. Je, kaj da vam velim! Hrvateki su tolerantni, ne bi se šteli zameriti; bu vre nekak’ kak’ bu…. Nakon sloma Hrvatskog proljeća oko 150.000 ljudi ostalo je bez posla, a mnogi su rigidnim kaznama otjerani u Gradišku Staru.
Zloglasni Miloš Žanko, Stipe Šuvar, Jure Bilić, Anka Beus, Milka Planinc i ostala družba mirno su živjeli i dočekali svoj svršetak, a da nikada nisu odgovarali za zlodjela koja su počinili. Što više, Račan je došao na čelo hrvatske Vlade nakon smrti Tuđmana. Ne da se nikada ništa nije dogodilo svim tim komunjarama nego su nakon 5. kolovoza 1995. godine i Oluje njihovi sljedbenici postupno počeli ulaziti u sve strukture vlasti jer su Hrvateki ubrzo zaboravili da su se prije toga protivili raskidu s Beogradom.
Prema tome, ostaje samo godišnjica masakra na Olimpijskim igrama i žestokog odgovora jedne suverene nacionalne države. Možda bi mi izgubili bi ovaj naš legendarni osjećaj poltronstva da smo pet stoljeća živjeli pod turskom čizmom. Tuđmanu je to uspjelo u doba stvaranja Hrvatske i u vrijeme Domovinskog rata, a sad ga ponovno obnavljamo u zagrebačkim arenama.
Oni koji sve znaju predlažu jesti što više jabuka. Naime, jabuke donose vitamine. Vitamini snagu. Snaga slavu. Slava novac. Novac žene. Žene seks. Seks spolne bolesti. Spolne bolesti smrt. Pa ti sad jedi jabuke, je*em ti jabuke da ti je*em…. Umrli od jabuka ili ne, ostajemo ponosni poltroni.
Kakav šok!
U Labirintu politike Roby Bajruši je zagrizao kiselu jabuku. Mudar kakav je inače, u trenu je raskrinkao “restauraciju ustaštva” u Republici Hrvatskoj. Svijet odlazi u tri PM, a Robyja jedino brine invazija ustašluka kod nas. On je valjda, kao dežurni čata, dobio zadatak od svojih relativno novih vlasnika da izvidi što se krije iz vijesti koja ga je strefila u sredinu njegove samoupravne glave.
Vijest govori da će predstavnici Sabora, Vlade i Predsjedničkog ureda sudjelovati na proslavi Badnjaka i Božića koji je organizirala udruga Hrvatski pravoslavni centar. On jadan, kakav je, prvo je pomislio da su došli u neku uglednu instituciju. Kad ono šok!
Nema Pupovca, nema ni Niškog specijalca Jovana, ali ni drugih dragih likova koji se skupljaju oko SPC u Hrvatskoj. Ekipa koju su zatekli razmišlja o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. Daboga crkli, i to odmah! Pa jesu li oni normalni! Tu crkvu, podučava nas mudri znalac Roby, dekretom je osnovao još Pavelić. Da ju je osnovao Tito ili Ranković, e onda bi bilo – ajde de, ali kud baš Pavelić…
Roby je, od užasa koji ga je strefio, čisto zaboravio da je Pavelić dekretom bio uveo i kunu i platni promet NDH. Sad kad je kuna ipak napokon kihnula, ustaše žele uskrsnuti Hrvatsku pravoslavnu crkvu (HPC) i s njom valjda obnoviti NDH. Novi vlasnici su očito odmah skužili kapacitete koje posjeduje naš Roby.
Dok sam bio na odsluženju vojnog roka u JNA u Bitolju (na jugu Makedonije), ležeći u prašini za vrijeme vojne vježbe, zapamtio sam jednu pjesmu. Zapamtio sam riječi, ali nisam skužio smisao: “Mala moja, bit ćeš mi gospoja; jest ćeš proju, je**la majku svoju…” što je nepoznati pjesnik iz JNA htio reći ovim šovinističkim pjesmuljkom, ne znam. Siguran sam jedino da ju nije sklepao Roby iz Jutarnjeg. Fala Bogu!
Što reći o poznatom splitskom i dalmatinskom svećeniku Anti Žderiću koji piše kolumne za – pazite – Autograf. Taj Autogaf, portal našeg o. Ante, zanimljiv je jer je poznat po širenju Titove mudrosti da je vjera “opijum za narod”. Naš nas Ante u tom radikalno lijevom glasilu podučava što su radikalne ideologije.
To su ideologije koje su “opijum za promašene”. Naš “pop” u Autogafu komentira i polemike o tome koliki je broj ubijenih u Jasenovcu. Naravno, na liniji “istoričara” iz SANU-a, podučava: “A i jedan ubijeni je previše… nijekanje o postojanju logora je sudjelovanje u zločinu”.
M. Carleone je mudro zaključio: “Izdaja je posebna po tome što nikada ne dolazi od neprijatelja”.
Na tom popisu nema Hrvatske
Na dan 13. siječnja 1992. godine Vatikan je priznao Republiku Hrvatsku. Tog dana Ivan Pavao II. dao je znak milijardi i tri stotine milijuna katolika u svijetu da je rođena još jedna katolička država na kugli zemaljskoj. E, sad jedno hipotetsko pitanje: bi li se to dogodilo i da je tada Papa bio naš dobri papa Franjo?
Nekako se bojim da bi on prvo “konzultirao” Porfirija i SPC. Možda bi se nešto upitalo i našeg Antu Žderića iz Autografa. 264. poglavar Katoličke crkve Karol Jozef Wojtyla iliti Ivan Pavao II nije dvojio niti se od Hrvata ikada odvojio. Inače, vojska katolika diljem svijeta iskreno poštuje papu Franju i želi mu dobro zdravlje te sretan i dugi život – u mirovini.
Kratka statistička poruka svim liberalnim svećenicima koji pod svaku cijenu žele Crkvu i katoličku vjeru laicizirati. Dakle, devet država Europske unije potpisalo je zajedničku izjavu u kojoj stoji kako za njih 8. svibnja 1945. godine nije bio “dan oslobođenja” nego zamjena jednog totalitarizma s drugim.
Te države su Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka. Od bivših komunističkih država nema potpisa samo Hrvatske i Slovenije. Nama je očito i dan danas još komunizam mio i drag. Zaključite sami vladaju li u Lijepoj našoj i dalje nasljednici komunizma…
Oglas na vratima slastičarne na Braču: Tražimo radnika. Uvjet: da je šećeraš! Darko Marić na fejsu konstatira: “Kad vidiš bezbroj nostalgičarskih fejs stranica, klubova obožavatelja od Vardara do Triglava, prostore koji u medijima dobivaju historičari opće prakse, komunisti koji su bivši suradnici službe i cinkaroši svih boja… Dijagnoza naroda!
Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država XX stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja od prosinca 1918. godine do siječnja 1992. godine dva puta nastala i dva puta se raspala u moru krvi svojih građana”. Na to sam bez komentara. Ipak mislim kako ne bi bilo loše o tome organizirati jedan seminar za pripadnike 6. ličke, Večernjeg, Jutarnjeg, Slobodne i ostale lijeve medijske falange. Možda shvate…
Sneška iz Vukovara
Fascinantna je činjenica da se o zločinima iz daleke 1945.godine i dalje “čkomi”. Đoko Jovanić još nema ulicu u Zagrebu mada je kao pravi četnik temeljito očistio grad od Hrvata. Vlado Ranogajec naravno već ima ulicu na Jarunu. To je bio trudbenik ispred svog vremena – vizionar. Vladek je, naime, “bandu” pohapsio pa kad bi, nakon batina priznali, odmah bi ih poslao pred streljački vod. Naš Vlado bi naknadno dizao optužnice protiv već pokopanih narodnih “neprijatelja” – tek zbog forme.
Od svih vukovarskih branitelja čin generala ima samo pokojni heroj Blago Zadro. Da je danas živ, Blago bi bio član “Generalskog zbora” zajedno s Lukom Džankom. Da Vukovar ima samo jednog generala iz Domovinskog rata pitanje je za psihijatre, a ne za vojsku. Možda bi ministar Radovan Fuchs mogao predložiti Ministru obrane za vukovarsku heroinu legendarnu učiteljicu Snešku Šević koja Hrvatsku zastavu smatra “simbolom srama i užasa”. Sneška je, naime, isto iz Vukovara.
Gledam na fejsu sliku gradonačelnika New Yorka u hrvatskom kockastom dresu. Zlobni Marko Radoš cinično primjećuje: “Ne znam zašto mi je nekako prirodnije, normalnije i više očekivano vidjeti u hrvatskom dresu gradonačelnika New Yorka nego gradonačelnika Zagreba…” Antonio Tajani nam daje do znanja što misle Talijani.
Lik je inače ministar vanjskih poslova Italije: “Ako želimo biti čuvari mira u svijetu treba nam europska vojska… U svijetu s moćnim igračima poput SAD-a, Kine, Indije, Rusije… talijanske, njemačke ili slovenske građane može zaštititi samo Europska unija”. “Si vis pacem, para bellum“ ili ”ako želiš mir, pripremi se za rat”. Tako razmišljaju normalne države.
Našim jugo-ljevičarima se na pomisao izgradnje i jačanja oružanih snaga diže ono malo kose na glavi. Od 150.000 ljudi koji su prošli Domovinski rat, Bljesak i Oluju ostali smo na nekih osam tisuća. Kao da provociramo komšije koji se naoružavaju k’o ludi dok usput pričaju o miru. Kad se jednog dana, a možda i prije, “srpski svet” pojavi na našim granicama ostaje nam jedino NATO i to u sadašnjoj lošijoj verziji. Ofucano ljevičarsko lažno mirotvorstvo neće nas tada zaštititi.
Hrvatska ljevica još nije pogodila. Tako su se 1918. godine odgegali kao guske u maglu, od 1941.-45. godine ginuli su po Sutjeskoj i Neretvi za Jugoslaviju, a 1971. godine aplauzom su pozdravili progon proljećara, dočim su 1991.godine napustili Sabor kad se izjašnjavalo o prekidu svih sveza s Beogradom. Povijest hrvatske ljevice je povijest hrvatskih promašaja. Ti su promašaji ravni izdaji kojoj nema kraja. Uz punu podršku lijevih medija.
U Vukovaru su se potukli navijači. Nigdje se inače u svijetu navijači ne sukobljavaju, osim u Vukovaru. Već danima sve TV-stanice i pisani dnevnici i tjednici seciraju taj događaj. Punoljetni huligani napali maloljetnike. Međutim, kao zmija noge sakrivaju o kojim se navijačima radilo. Jesu li to bili navijači Zvezde, Partizana ili Dinama i Hajduka.
Neki su navodno bili i u grčkim zatvorima što bi trebalo valjda sugerirati kako se radilo o navijačima Dinama koji su napali nevinu djecu. Uglavnom provodi se prava medijska haranga. Desničari protiv progresivnih maloljetnika. Sad su čak uslijedili i “masovni” protesti roditelja. Grad ima oko 30.000 stanovnika i “masovnih” oko 100-tinjak protestanata. Je li to probno zapišavanje prostora?
Zapišavanje zagrebačke Arene je uspješno završeno. Međutim, nisu računali da će se ovih dana organizirati u toj istoj Areni koncert domoljubnih pjesama na kojem je bilo više desetaka tisuća ljudi s hrvatskim zastavama. To je samo početak odgovora onima koji svojataju ovu našu lijepu zemlju.
Već sam više puta pisao kako je 2024. godine blizanac 1989. godini. Bojim se da nam dolaze ružna vremena. Vučićeva država i “srpski svet” su tu, pred vratima. Arena se puni njihovima, ali i našima. Problemi obično nastanu kad mislite da problema više nema. Političke lutke samo čekaju početak predstave.
Na prigodnoj svečanosti u kazalištu dobitnik nagrade u kategoriji lutkarskih predstava skromno je zjavio: “Nisam ja toliko zaslužan, zaslužne su moje lutke”.
Afere s diplomama potresaju Hrvatsku. Ako se dozna kako se kod nas diplome kupuju, nitko ih u svijetu neće priznavati ni krasti.
U Kninu je jako zahladilo. Neki stanovnici Knina odlučili su pozvati srpske političare da im dignu temperaturu…
