Hodak: Što je 1993. Vojni sud presudio o HOS-u; Dok cajke pune Arenu, a državu stranci, za hrvatske navijače zatvor su i lanci

Piše: Zvonimir Hodak

Na žalost živimo u svijetu farizeja. Još je Isus upozoravao na farizeje i štetu koju čine društvu. U širem smislu danas su farizeji sinonim za licemjere iliti dvoličnjake. Nigdje, pa tako ni kod nas, ne nedostaje ih. Farizeja imamo na izvoz.

Jesen je i spomenici su opet jednom aktualni. Davorinu Karačiću sve je jasno sa spomenikom Smoji iako ga izrijekom ne spominje: “Pišaj po narodu i državi i dobit ćeš spomenik. Pišaj po tom spomeniku i dobit ćeš 15 dana zatvora. Stvaraj državu, spomenik će ti biti oštećen, a nitko od nadležnih neće se potruditi pronaći počinitelja”. Odmah su našli i kaznili tipa koji je popišao Smojin spomenik. Međutim, ne može se nikako pronaći one koji su oštetili spomenik HOS-u.

Čudnovato, rekli bi u Lici. Martin Pauk čudom se čudi svakodnevnom devastiranju spomenika “našem” Smoji: “Taj za života nije mrava zgazio, nije nikada nikoga grubo uvrijedio i prozivao…” osim Hrvata, Vlaja, Bodula, Splićana, taksista, konobara, navijača, trgovaca, vjernika katolika i pravoslavaca i muslimana, Bosanaca, Slovenaca, zaposlenih i nezaposlenih žena, nogometaša, osobito Ante Žanetića… Sprovod mu je bio veličanstven. Split ga je tako silno obožavao da je došlo šest ljudi, od čega su trojica bili zaposlenici gradskog groblja…. I onda su “milicijskom drukeru” podigli spomenik. Sada je stvarno dosta priče o tom našem “pravedniku”. Ono što je bitno jest da Miljenko Smoje nije bio farizej. Bio je ljubimac Partije, otvoreno je iskazivao mržnju prema Hrvatskoj i sasvim je sigurno znao da će za to jednog lijepog dana dobiti spomenik. Orjuna ne zaboravlja svoje navijače tako lako…

Dok cajke pune Arenu, a državu stranci, za hrvatske navijače zatvor su i lanci.

Orjunaš Smoje mogao bi dobiti ozbiljnog konkurenta što se tiče budućih spomenika na elitnim lokacijama u Splitu. Naime, Bora Dežulović se oglasio u Pupovčevim Novostima kao očevidac pada Vukovara. Valjda sa srpskog tenka. Da je živ, Smoje bi “puka” od zavisti. Vrijedi ga citirati: “Više se slova napisalo o nevinim žrtvama oko Pojasa Gaze, više se zbog njih suza prolilo i kletvi bacilo, više se u Hrvatskoj za ova tri tjedna bogova opsovalo i prijateljstava razvrglo zbog zločina Hamasa i izraelske vojske nego zbog stravično jednakih zločina Hrvatske vojske u svih dvadeset osam godina od Oluje do danas”. Dobro ste pročitali. Znači, po Dežuloviću Hrvatska vojska je od 5. kolovoza 1995. g. do danas lovila taoce po Srbiji, ubijala ih u podzemnim tunelima, granatirala Smederevo, Banja Luku itd. Svu ovu stravu koju svakodnevno gledamo i o kojoj čitamo, HV-a nam priređuje već 28 godina. Smojin spomenik u herojskom Splitu bio bi sigurno i opet zapišan da ga sada 24 sata ne čuva policija. Bora je jednom, u času inspiracije, a vođen svojim raskošnim antitalentom, objavio svoj stav u člančiću pod naslovom: “Je*o vas Vukovar”. Ako i njemu jednog dana podignu u Splitu spomenik, zanima me hoće li i taj spomenik ljudi zapišavati ili će ga, potaknuti njegovim stavom o Vukovaru, možda drugačije obilježiti.

Zakon o 0,5 promila i zabrani telefoniranja za vrijeme vožnje teško je provediv jer prosječan vozač, dok je trijezan, ne skida mobitel s uha.

Kako i zašto je do cijelog sukoba došlo?

Hajmo još malo o farizejima. Hrvatska nije podržala rezoluciju o prekidu sukoba u Gazi. Izrael gazi i dalje. Zbog te odluke hrvatske Vlade krokodilske suze izazivaju poplave u lijevim redakcijama naših medija. Ljevičarske narikače znaju posao. Treba što više zapomagati i optuživati drugu stranu za zločine. Tako se najbolje izgubi nit kako i zašto je do cijelog sukoba došlo. Ako stalno samo inzistiraš na žrtvama, ženama, djeci, nepokretnim i starijim osobama, ako slikama pokazuješ razrušene škole i bolnice, nema nikoga normalnog tko neće osuditi takav rat i vojsku koja to radi. To se zove dobra stara propaganda koju su još u doba Hitlera razvili Nijemci, a komunisti i ljevičari doveli do savršenstva. Međutim, farizejstvo i tu ima svog udjela.

Ne bi me iznenadilo da naši ljevičari i pokojnog Dražena Petrovića proglase ustašom

I u svakom ratu ima puno hipokrizije. Recimo, Hamas se utaborio u bolnicama i vrtićima, u tunelima ispod stambenih naselja i od tamo djeluje. Nije li hipokrizija isticati ogromne civilne žrtve u izraelskom ratu, a pri tome koristiti te iste civile kao štit? Ipak, gledajući ovako s distance svakodnevno vijesti na TV ekranima doista se vidi da je tragedija običnih ljudi koji danomice stradaju u Gazi jako opominjuća za sve nas. Hamas je u mržnji na Izrael zapalio rat, a svaki rat rezultira stravičnim nasiljem i osvetom. Na poziv za prekid ratnih operacija u Gazi navodno je netko na izraelskoj strani izjavio kako oni nisu kršćani da opraštaju i budu milosrdni. Ako je to doista rekao onda bismo se svi mi kršćani trebali ponositi svojom vjerom jer su to upravo vrijednosti koje jedine mogu spriječiti međusobno istrebljenje čovječanstva. Zahvaljujući baš kršćanskom duhu tolerancije i mirotvorstva, ali i gorkom povijesnom iskustvu ratovanja u Europi, već više od sedamdeset godina Europa više-manje živi u miru. Taj mir možda i nije uvijek pravedan, ali je neprocjenljivo vrijedan.

U Sjevernoj Koreji traje velika kampanja opismenjavanja. Prvo što Koreanac nauči čitati je “Popis zabranjene literature”.

Evo još jednog povijesnog primjera farizejstva. Dresden je najveći grad njemačke savezne pokrajine Saske s oko pet stotina tisuća stanovnika. To je bio grad na rijeci Elbi kojeg su saveznici u veljači 1945. g doslovce sravnili sa zemljom. I dok je u to vrijeme Hitler u “Vučjoj jami” razmišljao o podmornici za brijeg, a svi su već znali da su Nijemci izgubili rat, saveznici su uništili cijeli jedan grad i njegove stanovnike. U vojnom smislu Dresden uopće nije bio važan grad, ali je bio centar kulture i biznisa. Ipak, valjda iz čiste osvete, Englezi su 13. i 14. veljače 1945. godine sravnili cijeli grad i njegove stanovnike sa zemljom. “Pa što?” zapitati će se mnogi. “Kolike su gradove tijekom Drugog rata Nijemci srušili?”. Točno, ali ovaj je doslovce nestao s lica zemlje. Prve procjene su bile oko 60 tisuća mrtvih. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, broj se žrtava naglo smanjio na 25 tisuća. Grad kulture Dresden bio je također pun škola, fakulteta, bolnica, muzeja, povijesnih građevina, djece, žena, staraca, itd. Sad na red dolaze naši farizeji iliti dvoličnjaci. Je li ikada itko od saveznika ili bar medija upitao maršala Arthura Harrisa, koji je vodio akciju uništenja Dresdena, kako je to mogao učiniti? Zašto pobiti tolike ljude i sravniti grad do temelja? Nije nitko! Međutim, sad ti isti i njihovi istomišljenici, koji su prešutjeli uništenje Drezdena, svakodnevno svi zabrinuto izvješćuju o razaranjima u Gazi. Nije li to farizejstvo? Svuda su oko nas k’o i u Isusovo vrijeme… A pari mi se, kako bi rekli Bračani, da ih podosta ima kod nas u Hrvatskoj. Hajde, barem smo u nečemu među najbrojnijima…

Čitam na fejsu o presporom povratku Srba. Slažem se, napose s obzirom na brzinu kojom su otišli.

Komunističko ‘oslobođenje’ Zrina

Ratni zločini se obično pripisuju pobijeđenima. Pobjednici su obično na pravoj strani povijesti i nema šanse da bi počinili ikakve ratne zločine. U Hrvatskoj je sličnu sudbinu kao Dresden doživio stari grad Zrin, u Sisačko-moslavačkoj županiji, u općini Dvor. Prije početka Drugog svjetskog rata Zrin je imao 890 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Danas je to samo preorana ruševina nekadašnjeg grada. U “oslobodilačkoj” akciji 9. i 10. rujna 1943. godine partizani su opljačkali Zrin, razrušili sve kuće, pobili većinu ljudi, konfiscirali svu pokretnu i nepokretnu imovinu stanovnika, a mjesto je za svaki slučaj i preorano. Valjda kao dokaz da smo agrarna zemlja. Svi stanovnici Zrina proglašeni su neprijateljima naroda i zabranjen im je povratak u mjesto.

Oduzeta zemlja im nije nikada vraćena. Zrin je tako komunistički “oslobođen” prvenstveno zbog svoje povijesti. Nekada je bio središte hrvatskih plemića i banova Šubića po čemu su kasnije i prozvani Zrinjski. I to je bio motiv da se zbriše s lica zemlje. Tako se zatire ne samo jedan povijesno važan hrvatski grad, nego i Hrvati i hrvatska povijest. Zrin je po prvi puta spominje 13. siječnja 1295. godine u ispravi slavonskog bana Stjepana Babonića. Stjecajem povijesnih okolnosti komunističkim “osloboditeljima” pružila se prilika poslati u povijest cijeli grad Zrin i njegove stanovnike. Zamislite kakvi to moraju biti ljudi da ne samo unište jedan grad, otjeraju i poubijaju svo stanovništvo nego ga i preoraju. Naši veseli, plišani povjesničari Jakovina, Markovina i Klasić o tragičnoj sudbini Zrina nikada nisu ni zucnuli, a kamoli analizirali taj dio naše nedavne povijesti.

Oscar Wilde je napisao: ‘Kad čitate povijest, zgrozite se, ali ne nad zločinima zlih nego nad kaznama koje su određivali dobri i pravedni’.

S ljevičarima je uvijek ista priča. Neki su nemoralni, a neki imaju dvostruki moral. Na žalost, Pandorina kutija je otvorena. Gojko Drljača u svom “Izdvojenom mišljenju” u subotnjem Jutarnjem podsjeća na “Zarazno širenje hipokrizije na Zapadu”. Tako kaže: “Najgora posljedica pokolja civila u psiho-patološkom pohodu Hamasovih terorista jest daljnje zarazno širenje hipokrizije na Zapadu koja će, sve je izvjesnije, poslužiti kao pogonsko gorivo novog svjetskog sukoba… Svijet je destabiliziran, mačevi isukani, moralni kompasi izgubljeni… Globalni geopolitički sukob začet invazijom Putinova režima na Ukrajinu, kao i američkim inzistiranjem na obračunu s Kinom, postajat će sve teži jer važne sigurnosne i ekonomske odluke zapadni političari donose zbog koketiranja s licemjerjem vlastitih birača…” Vraćamo se ovim citatom Gojka Drljače na početak ove moje kolumne. Farizeji ili licemjeri, kartaški rečeno, došli su u cijelom svijetu na štih. I kako bi rekao moj bivši pripravnik Dražen K. “nema nam spasa”.

Kaže mi moj prijatelj koji se nedavno rastao od supruge: “Ako te žena tretira k’o psa, kupi joj ga. Udvoje će vam biti lakše”.

‘Ustaški’ plakat za Kolonu sjećanja

Ivan Violić i Davor Butković ista su osoba. Gaje isto razmišljanje, istu ljubav ili mržnju. I tako su naš Ivan ili Davor napisali komentar: “Što stoji iza Penavinog harakirija s Vukovarom i Za dom spremni? Morbidna manipulacija ratnom žrtvom kakva nije viđena 30 godina”. Naši Ivan i Davor su ogorčeni. “Ustaški” plakat za Kolonu sjećanja. U imenu grada Vukovara veliko slovo U, velika su i druga slova, ali slovo U… e to je čisti ustašluk. Da je sada “Stari” živ formirao bi se “četverored” sve do Golog otoka. Iritantna im je napose ona Penavina izjava: “Kome se ne sviđa HOS, neka ne dolazi u Vukovar”.

Briga njih što je u predmetu Paraga, Đapić i Dedaković još 1993. godine tadašnji hrvatski Vojni sud pod predsjedavanjem suca Damira Kosa donio presudu da su postrojbe HOS-a regularne postrojbe Hrvatske vojske. Tu je presudu potvrdio i Vrhovni sud Hrvatske i od tada HOS ima potpuno legalni pravni status kao član HV-a. Kojim onda pravom bilo tko smije HOS isključiti s nekog događanja? I sad se iz “samoupravnog mraka” javljaju Ivan i Davor i putem (a koga drugoga nego) “Telegrama” prizivaju zatvor za Penavu i “kriptoustaše”. Kriptokomunisti bi stvar riješili kao i u slučaju navijača koji su pjevali “Korak za korakom…”- jednostavno i po brzom postupku – hapšenjem.

Tip je bio strašno moćan dok nisu utvrdili da je umočen.

Baba ima šmajser

Na zagrebačkom Jelačićevom trgu ipak se dogodilo nešto novo. Molitelji su uporni u klečećem moljenju, ali su ovaj puta donijeli i transparent na kojem je pisalo: “Dokle će manjina je**t većinu?” Starija “gospođa”, navodno simpatizerka Radničke fronte, hodalicom je nasrnula na Pernara… Zamisli da je 1945. godina i da baba ima šmajser. Hrvoje Marušić je “nostalgičan” pa kaže: “Možeš ti njih posprdno nazivat klečavcima, možeš zvati i drugove iz Indexa, ali oni podsjećaju na bumerang. Što ga jače baciš on ti se prije vrati. Često ravno u glavu”. Ipak moram priznati da su naši titoisti, staljinisti, jugo-nostalgičari evoluirali.

Sad prihvaćaju da muškarci kleče koliko god mogu izdržati, ali samo ako to rade između vlastita četiri zida. Mogu i u Remetincu, ali samo u ćelijama sa četiri zida. Goli otok ne preporučuju jer tamo nema klasičnih zidova, samo kamen i more. Ima u svemu tome i stare jugo-demagogije. Molitelji su tobože “prosvjednici”, a baba sa štapom umjesto šmajsera i SDP-ovci kao i osviještene feministice su “kontra-prosvjednici”. Oni su protiv svega što smrdi na vjersko i što ne sliči na njihovu nepreboljenu Jugu. Ismijavaju čak i branitelje koji su u Domovinskom ratu “paradirali” s krunicama oko vrata. Demokratičnost i tolerancija, o čemu stalno trabunjaju, u ovom slučaju ne vrijede. Usput rečeno, da nema tih k’o fol kontra-prosvjednika teško da bi itko od medija i zabilježio da sve više muškaraca jedanput mjesečno moli na trgovima diljem Hrvatske. Neka! Ipak, u svakom zlu ima i neko dobro.

U mojim godinama žuriti je opasno, nervirati se je štetno, stjecati povjerenje je glupo… Ostaje mi samo da pišem za svoje zadovoljstvo…

Share This Article