Cijeli fenomen postjugoslavenstva nije opravdano svesti na “nevinu deskripciju” koja nema ideološke i političke implikacije, kao da je posrijedi uporaba zgodna i funkcionalna termina koji zamjenjuje zamorno nabrajanje novih država, valjda i onda kada je riječ o dvije od njih – navodi Kasapović
Mirjana Kasapović, dugogodišnja redovita profesorica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, objavila je nedavno znanstveni rad u časopisu Anali Hrvatskog politološkog društva naslovljen “Zbogom postjugoslavenstvu!”, u kojem kirurški precizno objašnjava zbog čega je postjugoslavenstvo bilo i ostalo ideološki konstrukt kojim se želi očuvati ime Jugoslavija i pomoću njega virtualno operirati s nepostojećom državom kao s nečime što je politička, kulturna ili društvena činjenica. Sam ideološki konstrukt skrojili su, smatra Kasapović, autori potekli iz intelektualne dijaspore formirane emigriranjem pojedinaca iz država nastalih raspadom Jugoslavije, a među kojima su se nakon završetka ratova na ovim prostorima neki vratili i zaposlili na sveučilištima u novim državama. Narativ i diskurs o postjugoslavenstvu fragmentirali su se na različita polja – književno, filmsko, likovno, lingvističko, politološko, sociološko, kulturološko, pravno itd. – i usidrili u njima. Kasapović navodi kako je, doduše, teško posve pouzdano ustanoviti koliko je postjugoslavenstvo izvoran proizvod te dijaspore, a koliko je uvezeno iz inozemne, poglavito američke i britanske, političke i znanstvene sredine, piše Vecernji.
Nametanje zapadnih narativa
“Postjugoslavenske, kao ni postsocijalističke, studije nemaju navlastiti predmet istraživanja, nisu usredotočene na stvaran svijet nego na ideološki konstruirane pojmove, temelje se na teritorijalno-političkoj imaginaciji, prenaglašavaju jedan (1990) na račun drugih lomova u povijesti naroda koji su činili Jugoslaviju (1914, 1918, 1941, 1945), zatvaraju političku budućnost novih država u stare okvire”, piše profesorica Kasapović. Među te postjugoslavenske studije koje su dobile organizacijske i institucijske oblike prema autorici se, među ostalim, ubrajaju i one koje su objavljivali Centar za ženske studije, Centar za mirovne studije, Treći program Hrvatskoga radija, Postjugoslavenska mirovna akademija, Documenta, Kuća ljudskih prava, ali i neki časopisi, novine i internetski portali. Kasapović navodi da su neki njihovi autori osviješteni teorijski i ideološki konstruktivisti, a drugi su samo profesionalni epigoni i oportunisti ili nepromišljeni sljedbenici i oponašatelji pomodnih trendova.
Autorica rada dalje se pita bi li bilo smisleno Kraljevinu Jugoslaviju nazivati posthabsburškom i postosmanskom državom – vezujući je nominalno za dva višestoljetna moćna imperija koja su ostavila duboke kulturne i društvene tragove u zemljama kojima su vladali i za koje je nemalo podanika Kraljevine Jugoslavije bilo osjećajno vezano. Zašto se Češka i Slovačka ne nazivaju postčehoslovačkim državama i zašto nema postčehoslovačkih studija? I tko će poslije sadašnjega rata nazivati Ukrajinu postsovjetskom zemljom, kao što se poslije razarajućih ratova devedesetih godina Hrvatska i Bosna i Hercegovina nazivaju postjugoslavenskim zemljama? Nametanje zapadnih narativa i diskursa oblik je, piše Kasapović, intelektualnoga i duhovnoga kolonijalizma koji su prihvatili mnogi autori sa “znanstvenih periferija” kako bi mogli objavljivati radove u zapadnim publikacijama, što je jedan od formalnih uvjeta akademskoga napredovanja.
Gdje su Kosovo i Makedonija?
Cijeli fenomen postjugoslavenstva nije opravdano svesti na “nevinu deskripciju” koja nema ideološke i političke implikacije, kao da je posrijedi uporaba zgodna i funkcionalna termina koji zamjenjuje zamorno nabrajanje novih država, valjda i onda kada je riječ o dvije od njih – navodi Kasapović te nastavlja kako su postjugoslavenske studije uglavnom znanstveno upitne, kako teorijski tako i metodološki. “Metodološki se zasnivaju na namjernome i neslučajnome istraživačkom uzorku, koji je povezan s prirodnom i neprirodnom selekcijskom pristranošću kao jednom od glavnih grešaka u dizajniranju komparativnih studija. Prirodna pristranost znači da autori biraju samo slučajeve koji su im znani – zemlje čiji jezik razumiju, a povijest, politiku ili kulturu poznaju. Nije stoga neobično što u uzorku zemalja kojima se bave postjugoslavenske studije obično nema Kosova, Makedonije i Slovenije”, piše Kasapović.
*Neki dijelovi ovog članka citirani su iz znanstvenog rada: Kasapović, M. (2023). Zbogom postjugoslavenstvu! Anali Hrvatskog politološkog društva, 20(1).
Dijelovi citata iz rada Mirjane Kasapović “Zbogom postjugoslavenstvu!”:
“Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992, dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih građana – u svjetskim, međudržavnim i građanskim ratovima svojih “južnoslavenskih plemena” i svojih “bratskih naroda i narodnosti”. Prva je Jugoslavija trajala nepune 22, a druga nepunih 47 godina – zajedno su opstale manje od prosječnoga životnog vijeka europskih građana. Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, kraljeva desničarska i maršalova ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo.
Koristila je najnasilnije metode obračuna s ratnim neprijateljima i političkim protivnicima. Jugoslavenske vojne snage pobile su više desetaka tisuća hrvatskih, slovenskih i drugih ratnih zarobljenika i civila u Sloveniji i Austriji nakon formalnoga svršetka rata 1945. O tome se u historiografiji i politici nije govorilo sve do raspada države, kako zato što je država skrivala i brisala tragove svojih zločina tako i zato što je zastrašivanjem prinudila milijune stanovnika na šutnju – na život u svojevrsnoj shizofreniji u kojoj nisu mogli zaboraviti prošlost, a nisu je se smjeli sjećati (Latino, 2019). Izvršila je masovno etničko čišćenje pripadnika njemačke nacionalne manjine u Vojvodini i Slavoniji prognavši oko pola milijuna ljudi. Na talijansku manjinu u Hrvatskoj i Sloveniji primjenjivala je mjere odmazde. Kada je završila nasilne obračune s ratnim neprijateljima i njihovim “slugama”, okrenula se stvarnima i izmišljenima političkim neprijateljima nove vlasti – klerofašistima, ibeovcima, hebrangovcima, đilasovcima, rankovićevcima, anarholiberalima, praksisovcima, šezdesetosmašima, maspokovcima, unitaristima, separatistima, islamistima i dr. – prisilno ih deportirajući na otoke s neljudskim uvjetima života, osuđujući ih na višegodišnje zatvorske kazne, proganjajući njih i njihove obitelji, izopćujući ih iz javnoga života. Tajne službe jugoslavenske države ubile su desetke političkih emigranata u atentatima i drugima terorističkim metodama.
Odnos prema slovenskom, makedonskom i albanskom te književnostima na tim jezicima bio je kulturna izvedenica prešutnoga političkog uvjerenja da su narodi “srpskohrvatskoga” jezika činili politički centar, jezgru države, dok su govornici drugih jezika živjeli na političkim periferijama koje nisu bile jednako konstitutivne za državu i, u krajnjem slučaju, nužne za njezin opstanak. Smatralo se da “inferiornija periferija”, Makedonija, nema stvarnih interesa i želja da se odvoji od Jugoslavije, dok je bez “superiornije periferije”, Slovenije, ako bi se i odcijepila, Jugoslavija ipak mogla opstati. Kosovo se pak uvijek moglo pacificirati silom. Stoga su politički animoziteti i difamacijske metode postjugoslavena usmjereni ponajviše na Hrvatsku koju smatraju najodgovornijom za raspad Jugoslavije. Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sjeverna Makedonija nisu uistinu željele taj raspad, a Slovenija ga nije mogla samostalno i neopozivo prouzročiti. Da se Hrvatska nije odcijepila, Jugoslavija bi opstala.
Postjugoslavenske studije bave se proučavanjem “postjugoslavenskih zemalja”, “postjugoslavenskih država” ili “postjugoslavenskoga prostora”. Njihovi su autori potekli iz intelektualne dijaspore formirane emigriranjem pojedinaca iz država nastalih raspadom Jugoslavije u ratovima 1991-1995. i nakon njihova svršetka. Djelomice pod utjecajem njezinih pripadnika – neki su se od njih vratili i zaposlili na sveučilištima u novim državama – naraciju i diskurs o postjugoslavenstvu prihvatili su i neki drugi autori zbog ideoloških i političkih uvjerenja, profesionalnih koristi ili intelektualne pomodnosti. Teško je posve pouzdano ustanoviti koliko je post-jugoslavenstvo izvoran proizvod te dijaspore, a koliko je uvezeno iz inozemne, poglavito američke i britanske, političke i znanstvene sredine.
U nekovrsnom manifestu postjugoslavenske intelektualne dijaspore koja sustavno promiče postjugoslavenske studije, Dejan Jović (2003) objašnjava ratne, političke, psihološke i profesionalne okolnosti u kojima je ona nastala. “Raspad države”, piše Jović (2003: 25), “nije samo pitanje putovnica, drukčije definicije državljanstva i metapolitičkih promjena na makrorazini. On dotiče grupe i pojedince, mijenjajući njihove identitete. Za sve nas koji smo ga proživjeli, raspad Jugoslavije, a naročito postjugoslavenski rat, bio je onaj razdijelni događaj zbog kojeg se u mnogim sluča jevima gotovo i ne može govoriti o istom životu prije i nakon njega”. Kako nisu željeli živjeli u postjugoslavenskim državama, neki su trajno ili privremeno emigrirali. “Neki su otišli jednostavno zato što su vjerovali da jedino tako mogu sačuvati ono do čega im je stalo – vlastiti identitet (koji se, naročito kod mladih i obrazovanijih ljudi u Jugoslaviji, nikad nije mogao svesti tek na nacionalni tj. etnički identitet), slobodni život i slobodno mišljenje, mogućnost da se ‘ostane svoj'” (Jović, 2003: 26). One koji su odabrali taj put Jović (2003: 26) naziva “novom generacijom mladih Jugoslavena i post-Jugoslavena”, koja se intelektualno i politički formirala poslije raspada Jugoslavije i unatoč njemu. I trideset godina poslije formalnoga raspada Jugoslavije Jović (2022) vidi “novu generaciju post-Jugoslavena” nastalu u sklopu nedovršene “peterostruke tranzicije”. Nije posve jasno po čemu se novi Jugoslaveni razlikuju od postjugoslavena. Politički i državljanski identitet i jednih i drugih zapravo je virtualan, nije izveden iz pripadnosti stvarnoj nego izmišljenoj nacionalnoj ili državnoj zajednici – on je ideološki konstrukt par excellence. I jedni i drugi pokazuju snažnu političku, kulturnu, intelektualnu i osjećajnu vezanost za bivšu Jugoslaviju. Na njezinu tlu ne žele “vidjeti” nove samosvojne države te ih nazivaju postjugoslavenskim državama, postjugoslavenskim zemljama ili postjugoslavenskim prostorom.
Postjugoslavenske studije postavljaju nekoliko jednostavnih pitanja. Zašto se suvremene političke činjenice, kako što je postojanje novih država, određuju mrtvim povijesnim faktom, kao što je Jugoslavija? Po čemu su to puke postjugoslavenske države? Samo po tome što su nastale poslije raspada SFRJ, premda su neke od njih postojale prije nastanka prve jugoslavenske države? Bi li bilo smisleno Kraljevinu Jugoslaviju nazivati posthabsburškom i postosmanskom državom – vezujući je nominalno za dva višestoljetna moćna imperija koji su ostavili duboke kulturne i društvene tragove u zemljama kojima su vladali i za koje je nemalo podanika Kraljevine Jugoslavije bilo osjećajno vezano? Ili je Kraljevina Jugoslavija bila postsrpska država? Zašto se Češka i Slovačka ne nazivaju postčehoslovačkim državama i zašto nema postčehoslovačkih studija? Tko još ozbiljan naziva Estoniju, Letoniju i Litvu postsovjetskim državama? I tko će poslije sadašnjega rata nazivati Ukrajinu postsovjetskom zemljom, kao što se poslije razarajućih ratova devedesetih godina Hrvatska i Bosna i Hercegovina nazivaju postjugoslavenskim zemljama?
Postjugoslavenstvo je bilo i ostalo ideološki konstrukt kojim se želi očuvati ime Jugoslavija i pomoću njega virtualno operirati s nepostojećom državom kao s nečime što je politička, kulturna ili društvena činjenica. Nastojanja da se jedna ideološka fikcija pretvori u političku fakciju urodila su i imenovanjem te fikcijske tvorevine – ona se naziva “postjugoslavijom” (Abazović i Velikonja, 2014; Peruško, 2016; Babić, 2021). Ono što je bilo neimenovano, a činilo se i neimenljivim, ipak je dobilo bizarno ime. Simbolično mjesto postjugoslavije prije je zauzimala regija, ali to je bio previše općenit, konvencionalan i prozaičan izraz. Postjugoslavenski diskurs stoga želi zamijeniti regionalistički “performativni diskurs” kako bi nametnuo i legitimirao novo određenje granica, stvorio nove mentalne slike kod ljudi i manipulirao njima te pomoću svoje simbolične moći i funkcije gradio i razgrađivao društvene skupine i zajednice koje žive na respektivnom prostoru (Bourdieu, 1991: 220-221). Postjugoslavija intencijski integrira različite termine u jedinstven naziv. Da bi se ta tvorevina “oživjela”, nužno je, eksplicitno ili implicitno, misaono dekonstruirati i desubjektivizirati, a obično i politički denuncirati i demonizirati države koje postoje na “njezinu” tlu što su ga, takorekući, uzurpirale.
Cijeli rad dostupan je na poveznici: https://hrcak.srce.hr/file/434468, piše Vecernji.
