Gost emisije “Nedjeljom u 2” bio je Zlatko Burić-Kićo, prema izboru Europske filmske akademije najbolji europski glumac. Čovjek koji je najznačajniji dio svoje filmske karijere ostvario u Danskoj govorio je o svojoj vezi s Hrvatskom, o tome zašto još uvijek glumi u malim, nezavisnim kazališnim projektima te što to Danska ima, a Hrvatska nema i obratno.
– Mi imamo malo krivu sliku o Hollywoodu. Meni je jako ugodno iznenađenje bilo kad sam došao tamo i radite s nekim režiserom za kojeg znaš da radi blockbustere zbog čega misliš da je samo u tom mainstreamu. Ali oni jako prate europski art film i to mi je bilo ugodno iznenađenje. I to nije samo pristojnost nego oni stvarno to gledaju. Hollywood je jedan drugačiji način proizvodnje filma nego što je to europski i ide se nekim drugim stepenicama.
Objasnio je i svoj put prema glumi.
– Kasno sam postao glumac. Sebe sam vidio kao radikalnog kulturnog aktivista. To je iskustvo mene formiralo. U toj grupi nismo govorili o glumci, govorili smo da smo proizvođači slike, glazbe,… Jasno da je to bila gluma, ali nismo o sebi razmišljali kao o glumcima. Meni je to bila neka vrsta redukcionizma… Ja sam prvi put donio odluku da sam glumac nakon filma Pusher u kojeg sam ušao i pomalo nevoljko. Taj susret s Jensom, režiserom, je bio odlučujuć u mom životu.
Film je to u kojem je glumio jednog srpskog kriminalca u Danskoj.
– Ja sam u to ušao nevoljko. U to vrijeme bilo je puno izbjeglica iz Jugoslavije u Danskoj i oni su bili na tzv. trpljenom boravištu, dobili su hranu i smještaj ali se nisu smjeli uključiti u društvo. I to je trajalo 2-3 godine i bilo je strašno. I onda je udruga danske izbjeglicama koja je izvan vlade ali ima veliku moć i novca zajedno s izbjeglicama organizirala paralelni poluilegalni sustav obrazovanja. U to sam vrijeme radio s jednom ukrajinskom režiserkom na katedri filma o kazalištu. Tamo sam načuo da traže ljude za film i napravio probno snimanje. I tada me nakon toga režiser počeo provocirati na neku foru stranaca i Danaca koja je meni u tom momentu bila mučna. On je htio reakciju. To je postala čuvena svađa o kojoj svi pričaju.
Nije se trudio postati slavan
Nema formalno glumačko obrazovanje. Bila su to čudna vremena u Osijeku, a njemu je Akademija bila odbojna.
– Ja sam kad glumim Zlatko Burić- Kićo. Ne padam u trans. Ja uvijek komentiram ulogu. Moja priprema za glumu je taj problem kako da konstruiram lik, da ga komentiram, a da to bude toliko malo da izgleda kao da sam lik.
Kaže kako se nikad nije trsio postati slavan ali to se naprosto dogodilo.
– Dobro je jer te ljudi jako priznaju i otvaraju ti se mogućnosti da dalje radiš. (…) To je jedna strana, a ovo drugo zahtjeva puno snage. Kad izađeš vani pa ljudi žele pričati. To je tako.
“Osjećam da sam lagodno prošao kroz život”
Odbijao je kaže uloge koje su mu bile loše i nezanimljive, piše magazin.hrt.hr.
– Ne kažem da su sve uloge bile super. To je bila ta teška odluka kad sam odlučio postati glumac. Da bi postao glumac u Danskoj, to je zaštićeno ime, moram imati ili njihovu kazališnu akademiju ili moram dokazati s poreznim papirima da najmanje 3-4 godine živim samo od glume. Ako je tako onda sam morao pristati i da igram filmove koje bi možda izbjegao. Nije to tako komplicirano. Imamo osjećaj da sam lagodno prošao kroz život. Puno su mi prilazili ljudi koji su interesantni, zaključio je Burić-Kićo.
