Nakon vijesti o smrti književnice i publicistkinje Slavenke Drakulić, reagirao je novinar i urednik Hrvatskog tjednika Ivica Marijačić, objavivši oštar komentar u kojem je iznio niz kritika na račun njezina javnog djelovanja tijekom posljednjih desetljeća.
Marijačić je Drakulić opisao kao “lažnu disidenticu” te ustvrdio da se nikada nije pomirila s političkim promjenama u Hrvatskoj nakon 1990. godine. U svom osvrtu posebno je kritizirao njezine stavove o Domovinskom ratu, hrvatskoj politici devedesetih te tekstove i knjige u kojima je pisala o ratnim zbivanjima na prostoru bivše Jugoslavije.
Među ostalim, osporio je njezine interpretacije vojno-redarstvene operacije Oluja, odnos prema prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu te pojedine navode iz njezinih publicističkih i književnih djela.
Marijačić smatra da je međunarodni ugled Drakulić izgradila ponajprije kroz kritiku hrvatske politike i društva, a ne kroz književni rad. Usporedio ju je i s pokojnom Julienne Bušić, ističući kako su njihove životne i političke pozicije bile bitno različite.
U završnom dijelu komentara ustvrdio je kako ne vidi razlog da Hrvatska ili njezine institucije odaju posebnu počast Drakulić nakon smrti te je kritizirao javne osobe koje su izrazile žaljenje zbog njezina odlaska.
Smrt Slavenke Drakulić izazvala je brojne reakcije u javnosti. Dok je dio kulturne i intelektualne scene isticao njezin doprinos književnosti i publicistici te međunarodnu prepoznatljivost, drugi, manje brojni, su ponovno otvorili rasprave o njezinim političkim stavovima i ocjenama događaja iz hrvatske novije povijesti.
Drakulić je bila jedna od najprevođenijih autorica, a tijekom karijere objavila je niz književnih i publicističkih djela koja su obrađivala teme rata, tranzicije, društvenih promjena i položaja žena. Njezino djelovanje desetljećima je izazivalo podijeljene reakcije u hrvatskoj javnosti, što se nastavilo i nakon vijesti o njezinoj smrti.
Ivica Marijačić:
“Smrt lažne disidentice koja je nanosila zlo i štetu Hrvatskoj!
U 77. godini života umrla je jugoslavenska književnica iz Hrvatske Slavenka Drakulić, jedna od najpoznatijih lažnih disidentica koja je u svakom svom usmenome i pisanome nastupu denuncirala i klevetala Hrvatsku.
Nikada se nije mogla pomiriti s političkim promjenama 90-ih, ostala je fascinirama Jugoslavijom, komunizmom i Titom, i zatrovana mržnjom prema Hrvatskoj.
Dakle, u intervjuima u europspkim i američkim medijima i u svojim knjigama klevetala je Hrvatsku da je izvršila etničko čišćenje 200 tisuća Srba u Oluji. ( U knjizi They would never hurt a fly 2004. Drakulić piše: “Rat se vodio zbog stvaranja nacionalne države pomoću etničkog čišćenja. 200,000 Srba bilo je prisiljeno napustiti Krajinu”), čak i nakon što je takvu optužbu odbacio kao velikosrpsku insinuaciju i Haaški sud u predmetu Gotovina i Markač.
Pisala je da je Tuđman bio profašistički vođa i da su neki oficiri agresorske Srpske vojske osuđeni u Haagu reagirali na njegov, Tuđmanov fašizam ( što znači da po njezinome mišljenju ne bi bilo srpske agresije da ih Hrvatska nije izazvala).
Iizmišljala je okolnosti stradanja djevojčice Aleksandre Zec stavljajući joj u usta misli i riječi koje djevojčioca nikada nije izgovorila ( primjerice, da je napadač na obitelj u noći stradanja viknuo “Prljavi Srbine”, za što nema apsolutno nikakvih dokaza)…
Veličala je komunističku represiju prema zagrebačkim studentima 80-ih prošloga stoljeća koji su u domu na Lašćini pjevali “Marjane, Marjane” i u tekst uvrstili “ime Isusovo” te jedan zbog toga osuđen na 4, 5 godine robije, a drugi na dvije godine…
Prenosila i zgražavala se nad lažima beogradske Borbe i ostalih srpskih memija u doba agresije na Hrvatsku da je pronađena kanta s 300 testisa koje su ustaše bacili nakon ubojstva Srba (posve izmišljen događaj).
Izmislila je da je vlast 90-ih u Zagrebu htjela ime Trga maršala Titu nazvati po Anti Paveliću i o tome dezinformirala svjetsku javnost.
Svoj spisateljski renome u svijetu Slavenka Drakulić nije izgradila na književnoj izvrsnosti, nego na lažnome disidenstvu i mržnji prema Hrvatskoj, što je dio ljevičarske zapadanjačke elite u Europi 90-ih tražio i honorirao. U pogledu izvrsnosti, nije bila ni sjena nedavno preminuloj Julenne Bušić koju domaća hegemonistička klasa prešućuje zato što je Bušić bila hrvatska borkinja i idealistica, a ne jugoslavenska kao Drakulićka.
I kada se sada nakon smrti Slavenke Drakulić vidi popis javnih osoba koji za njom prolijevaju suze, shvati se da su to njezini politički istomišljenici i da jednako kao i ona lažu i cmizdre za nepovratnom sramnom i krvavom političkom prošlosti koja im je bila vrhunac povijesti. To su, kao što je i ona bila, poražene pristaše agresorske vojske na Hrvatsku 90-ih.
Hrvatska nema nikakva razloga odavati počast ni njoj ni njima!”
