Piše: Prof.dr.sc. Kristijan Krkač
Ovo nije napomena nogometne rubrike. Nije čak ni zabavna. Možda je dosadna, ali je vrlo dobra prilika za prikaz metode pojmovne analize. Gdje točno spada između krajnosti progona vještica ili postupka Španjolske inkvizicije koju „nitko ne očekuje“ i krajnosti dvostruke špijunske igre i naftno-plinske sive globalne ekonomije neka prosudi čitatelj.
Pojam „nečijeg igrača“ u javnom, državnom ili privatnom području života je poznat. Kad pojam suzimo na „hrvatski ruski igrač“ jasno je da se radi o stanovniku, građaninu ili državljaninu RH. To znači da pojam „hrvatski ruski igrač“ isključuje „ruske igrače u Hrvatskoj“ koji mogu biti državljani Rusije koji legitimno rade za njezine interese (diplomati, špijuni, predstavnici kompanija, društava i sl.). Dakle, taj pojam uključuje samo hrvatske stanovnike ili državljane i to samo u RH (naime, moguće je kako oni postoje i izvan RH, ali su u nekoj vezi s RH).
Sljedeća stvar je za što „hrvatski ruski igrači rade“ kako bi bili to što jesu. Recimo „raditi protiv interesa RH“ ne čini ih ruskim igračima jer mogu biti i npr. američki, ali „raditi za interese Rusije“ također ih ne čini ruskim igračima jer moguće je da su ruski interesi isti hrvatskima u nekoj stvari (što je pod trenutačnim okolnostima teško zamislivo, ali nije nemoguće pod nekim drugim). Oni moraju „raditi za interese Rusije i protiv interesa RH“. Ovo pak isključuje mogućnosti kad je „raditi za interese Rusije“ istoznačno sa „raditi za vlastiti privatni interes koji nije protiv interesa RH“ (ovo je također danas teško zamislivo jer je Rusija pod sankcijama koje joj provodi i RH, ali nije nemoguće pod drugim okolnostima).
Zasad imamo to da „hrvatski ruski igrač“ znači „građanina ili stanovnika RH koji radi za ruske interese koji su protivnu interesima RH“. Ovo još uvijek nije dovoljno. Netko to može raditi pogreškom, slučajno, nenamjerno ili iz neke osobne ili druge privrženosti kome ili čemu. Dakle, to se mora raditi planski, s predumišljajem i namjerom. Moguće čak i tijekom dužeg razdoblja. No postoji još jedan uvjet.
Onaj tko to i tako „radi“ taj za taj „rad“ treba primiti neku naknadu, plaću, dobrobit ili korist. Kako je ta korist rijetko neposredno, a često posredno ruska (preko špijuna, zaposlenika veleposlanstva, zaposlenika medija ili čak višestrukog posredništva) važno je kako se njezino postojanje mora utvrditi i kako se postojanje sveze s izvorno ruskim izvorom mora utvrditi. Sad imamo to da „hrvatski ruski igrač“ znači „građanina ili stanovnika RH koji radi za ruske interese i protiv interesa RH, to radi namjerno i planski i za taj rad prima neku osobnu korist ili naknadu čiji je neposredni ili posredni izvor ruski“.
Pojam „hrvatskog ruskog igrača“ ovime se čini dovoljno jasnim. Naime, isključuje neke stvari koje čini se treba isključivati, ali i uključuje sve što treba. Isključuje ljude koji primjerice imaju profesionalnu, strukovnu, kolegijalnu, prijateljsku ili obiteljsku vezu s Rusima pri čemu od toga nemaju nikakve koristi; štoviše mogu imati štetu. Uključuje s druge strane ljude koji primjerice imaju političku, poslovnu ideološku ili sličnu vezu s Rusima od čega imaju mjerljive koristi (ponovimo kako ovo isključuje one koji imaju takve koristi pri čemu ona nije suprotna interesima RH).
Ovaj pojam dopušta i pojam „lažnog hrvatskog ruskog igrača“ koji može biti namjerno proizveden u skladu s interesima RH kako bi stupio u kontakt s ruskom stranom i ostvario neku korist za RH (ovdje se zalazi u špijunske poslove i ne treba smetnuti s uma suprotnu situaciju iz perspektive Rusije). „Hrvatski ruski igrač“ u RH (i u Rusiji dakako) stupa u kontakt vjerojatno prihvaćajući ruske poslovne prakse koje su koruptivne (mimo zakona, natječaja, aneksima ugovora i sl.) i time zaobilazi RH zakonodavstvo (i EU direktive i prakse) pa radi suprotno RH interesima (i EU interesima).
I sad pogledajmo za koga se sve u RH tvrdi kako je „ruski igrač“ i potpada li pod ovaj provizoran opis „hrvatskog ruskog igrača“? Iako su političari najistaknutiji, oni bi mogli biti pri dnu ljestvice osim u slučaju u kojem su u mogućnosti sudjelovati u ili samostalno obnašati vlast.
Prvi su na redu de facto poslovni ljudi. Njih se svakako treba podijeliti na: one koji se bave potpuno privatnim poslom, zatim one koji se bave privatnim poslom, ali većinu zarade ostvaruju poslujući s državom, jedinicama lokalne samouprave ili državnim kompanijama i one koji se bave javnim poslom u smislu da su kompanije u kojima rade u cjelokupnom ili relevantnom državnom suvlasništvu.
No i ovdje treba biti precizan. Zamislimo kako je sladoledna industrija nacionalni interes RH. Tad bi netko tko radi za nekoga tko želi nametnuti ruske sladolede; zamislimo da je Rusija svjetski prvak u sladoledarstvu, stvoriti monopol i uništiti hrvatske sladoledare bio „hrvatski ruski igrač“. No Rusija nije sladoledarska velesila, a niti je sladoled nacionalni interes RH. No, što ako se radi o za državu važnim stvarima poput sredstava za osiguranje sigurnosti granica, sigurnosti teritorija, zdravstvene zaštite državljana, slobodnog tržišta, pravnog poretka, zakonodavnoj ili izvršnoj vlasti, javnim medijima, sektorima gospodarstva koji najviše doprinose gospodarstvu, pitkoj vodi, hrani, energentima itd.? Odjednom stvari više nisu tako jednostavne i očito se radi i o nekim općim „državnim“ mjestima, ali i o „specifičnim“ granama gospodarstva.
Zamislimo kako je interes države X biti ako ne monopolni, a onda barem većinski dobavljač nekog energenta nekoj državi Y ili njezinim kompanijama (javnim, državnim, u većinskom državnom vlasništvu ili privatnima koje najviše posluju s državom). Zamislimo da to nije nacionalni interes te države Y nego je interes imati vlastite izvore, a ostale imati diverzificirane između raznih dobavljača (zamislimo da to nije samo politička volja nego i opravdano gospodarskim razlozima). No, država X pronađe ljude, državljane Y koji su spremni za neku osobnu korist ili dobrobit koju prime od X raditi na tome da država X postane barem većinski dobavljač nekog energenta državi Y (tako da može utjecati na niz stvari koje njoj idu u korist). Tad tako nešto može biti svašta, ali potpada pod ono što smo nazvali „hrvatski ruski igrač“ (ako je X = Rusija, a Y = Hrvatska). U RH smo imali sumnje kako su postojali „hrvatski ruski igrači“ u energetskom sektoru, ali nisam siguran je li to dokazano ili uopće dokazivo. Značajno je kako se ovdje teško razlikuje takav „igrač“ od aktera „industrijske špijunaže“.
Nasuprot energiji, a svakako zasad značajno manje relevantno, imamo političare. Koja je svrha „hrvatskog ruskog igrača“ među političarima? Možemo zamislite cijeli niz europskih političara i stranaka koje kad bi imale većinu u svojim saborima, svoje ljude u EK, u izvršnoj vlasti svojih država itd. kako možda EU ne bi mogla postići jedinstvo i reagirati sankcijama Rusiji kakvima je reagirala. Možemo zamisliti kako bi prešutno tolerirala invaziju na Ukrajinu (svakako ne bi slala oružje Ukrajini) i nastojala temeljem te snošljivosti sklopiti s Rusijom dogovor o nenapadanju. Ups, pardon, zar to već nismo vidjeli u povijesti? Ovo je vrlo eklatantan primjer, ali postoji cijela lepeza blažih poput širenja vlastite ideologije, jezika, kulture itd. što omogućuje lakše prihvaćanje kad se iste nekome silom nameću. I sad „hrvatski ruski igrač“ koji bi djelovao u području politike bio bi „igrač“ ne gospodarske nego političke provenijencije.
Zanimljivo je kako najmanje dva čovjeka, za pretpostaviti je bitno različitih svjetonazora, slika svijeta, načina života i ideologija tvrde skoro istu stvar. Branimir Vidmarović i Denis Šeler tvrde de facto isto, a to možemo sažeti kao: Postoje hrvatski ruski igrači. Ovo sad nije stvar opisa mjerila za biti „hrvatski ruski igrač“ i traženja tko zadovoljava to mjerilo nego suprotan put utvrđivanja činjeničnog stanja i iz njega generaliziranja induktivnog zaključka. Zanimljivo je da i mediji i javnost mnogim ljudima pripisuju to da su „hrvatski ruski igrači“ napose u politici pa zadržimo se na njima jer je u njihovom slučaju s obzirom na pravila lakše dokazati nerazmjer prihoda i imovine.
Tako mediji, javnost, a u novije vrijeme i političari jedni o drugima, točnije svi o svima, tvrde kako su „ruski igrači“. Dobivamo čušpajz u kojem su „ruski igrači“ redom: članovi lijeve oporbe, članovi desne oporbe, većinski sudionici vlasti, manjinski sudionici vlasti, članovi stranaka koje su čas u vlasti, čas u oporbi. Nomina sunt odiosa. „Rokaj barba Putine!“ ili „Rusija je djelovala defenzivno, reaktivno. Putin nije imao drugog izbora nego uzeti ono što može.“, ili „Ovo što radi Zelenski vodi u poraz. Rusija je nevjerojatna vojna sila. Neuništiva je.“ Samo su neki od istaknutih citata koji svakodnevno kolaju medijima, društvenim mrežama, Saborom RH i stranačkim izjavama za javnost. Ne budi lijen, članovi većinske stranke u koalicijskoj vlasti ili njoj bliski kao direktori, ministri i sl. nizom slutnji su povezani s puno događaja temeljem kojih su u najmanju ruku bliski tome da budu „hrvatski ruski igrači“. Dakle, svi su ruski igrači. No ako su svi ruski igrači, onda nitko nije ruski igrač.
Ima li dakle u ovoj državi ne-ruskih igrača? Ima li ukrajinskih-igrača?
Zamislimo kako bi kakva nadležna sigurnosna služba istragom provjerila sve za koje se sluti, sumnja ili ima javno dostupnih indicija kako su „hrvatski ruski igrači“. Zamislimo kako bi za neke od njih dokazala da su kako smo rekli „radili za ruske interese i protivno interesima RH“ i za to primali neku dobrobit (najčešće novac ili druge vrijednosti, beneficije i sl.).
Tad bismo imali ono što se zove dokazni materijal dovoljan za tužbu i pokretanje sudskog postupka. Vjerojatno bi se radilo o nekoj vrsti izdaje nacionalnih interesa što je teška optužba (znamo kako su neke službe intervenirale u stranim veleposlanstvima, ali ne znamo ništa o njihovim „hrvatskim vezama“ ili optužnicama). Dotad, ako se to ikad i dogodi, ono što možemo reći kako imamo hrpu neukih politikanata. To je najjednostavnije objašnjenje. Naime, da su toliko genijalni i zli koliko o sebi vjeruju, vjerojatno bi završili u kakvoj europskoj stranačkoj ili političkoj instituciji, ali za čudo Božje ne završavaju, a oni koji završavaju nerijetko nas sramote.
Imamo političare koji su eto izabrani od naroda na slobodnim izborima i mogu imati stavove kakve hoće i iznositi ih bez ikakvih posljedica (čak niti na izborima ako znamo kakva je izlaznost u RH). Među njima neki sigurno imaju protu-ukrajinske stavove, neki imaju pro-ruske, neki protu-establišmentske, neki protu-EU, neki protu-NATO itd. Ako bi netko i tražio „svog igrača“ u RH vjerojatno se ne bi odlučio za njih.
Vjerojatnije bi bilo tražiti „svoje igrače“ tamo gdje se najmanje sumnja. U slučaju „politikanata“ kako smo spomenuli, nerazmjer prihoda i imovine je sve samo ne loš trag, a u slučaju „gospodarstvenika“ trag novca isto tako, a kako slutimo prema objavljenim vijestima i otkrivena komunikacija. Hrvatska vjerojatno ima „hrvatskih ruskih igrača“, ali manje je vjerojatno kako su oni među „utjecajnim političarima“ koji mogu značajno preusmjeriti RH vanjsku politiku, ali vjerojatnije je kako su oni među „poslovnim ljudima“. Najgori paradoks od svih je u tome što ih vjerojatno ima među poslovnim ljudima koji su bliski vlasti, koja je pak politički protu-ruska, i koji su zaposleni ne toliko u privatnim kompanijama koliko u javnim ili kompanijama u kojima ta ista vlast ima udio vlasništva i odlučivanja.
Igra je dakle dvostruka i prljava. Kao i u svakom energetskom biznisu, balansira se na rubu međunarodne sive ekonomije i kriminala i ako je potrebno, ide se đonom i na zglob da na današnji dan završimo ako već ne zabavno, a onda barem nogometno.
P.S.
Na korekcijama, objekcijama i savjetima zahvaljujem prof. dr. sc. Branimiru Vidmaroviću s FFPU.
