Piše: Stjepan Mihovil Blažević
Da, vremena se mijenjaju. I to brzo. Što radi napretka tehnologije, što radi samog tržišta, ljudi sve više i više postaju moderni lovci i sakupljači, nomadi.
Ima onih koji to rade iz luksuza i gušta. Neka. S druge pak strane imamo karijerni nomadizam. Koji god razlog bio, činjenica je ta da mobilnost raste. Traži se sigurnost, uspješan život te izgleda da nam na individualnom planu nomadizam 21. stoljeća mnogo toga nudi.
Zasigurno je tako! Iz naše najdublje nutrine izvire neutažena želja da se svijet iskusi, da se sve isproba, upozna, obuhvati. Znamo za tu duboku ljudsku želju, za taj prometejski let koji teži zvijezdama, samom Olimpu. Neću vam kvariti završetak priče, ali možete pretpostaviti… prisilno uzemljenje. Lijepo je letjeti, ali ne možemo u zraku vječno živjeti. Ili možda možemo?
Ali hajmo se vratiti nomadizmu 21. stoljeća, valjan je on poticaj onog Plus ultra. Nastavljajući paralelu s prošlošću – koja dakako, ništa nužno ne govori o budućnosti – moje pitanje glasi: Što trenutno sadimo u našem globalnom selu? Ili jednostavno samo trčimo po planetarnom lovištu ganjajući meso?
Je li veća sigurnost u današnjem nomadizmu nego li u sjedilačkoj, jednodimenzionalnoj karijeri u svojoj državi, u vlastitom gradu? Kako kombinirati lov i sadnju? Je li nomadizam 21. stoljeća prekretnica i nužni preduvjet za doista planetarno civilno društvo? Ako je tako, samo naprijed!
Ono oko čega svakako moramo malo razmisliti je individualni karakter današnje pokretljivosti. Prije nije bilo tako. Išli su svi.
Dan-danas, idemo sami, eventualno s partnericom ili partnerom, i to ne nužno dugo, jer i partnere (ako ga uopće imamo!) mijenjamo češće. Svatko lovi nešto drugo. A plijen koji nam je pred očima čini nam se najvažniji u životu. Fatamorgana sreće – još i to –čini nam se na dohvat ruke, a nekako nam uvijek izmiče. O drugim teškoćama neću ni govoriti. Institucionalni kontinuitet, društvena sveza i samo temeljno zajedništvo su nam u šahu.
Cijeli sustav nam se previje. On se temelji na drugačijim premisama, na generacijskoj solidarnosti, na rastu populacije i baze piramide, a sada se dešava inverzija. Samodostatnost bogatstva nas vara. Mislimo da možemo sve sami, da ne trebamo druge, odnosno da možemo dobro živjeti bez njih. Jer lovimo plijen. Na nadohvat je ruke. I kad ulovimo isti, onda ćemo tek odlučiti s kim ga podijeliti. Ali kao što često u životu biva, posljedice naših odluka puno su kasnije vidljive, odnosno gotovo uopće nismo svjesni implikacije prijašnjih odluka i to kako smo se već davno za nešto odlučili.
Nomadska mladost i sjedilačka starost? Vječna mladost u konstantnoj promijeni? Prednost prema sadašnjosti na uštrb budućnosti? Ima tu još dosta drugih pitanja. Što će se dogoditi kad više ne budemo mogli trčati za plijenom? Gdje ćemo onda biti doma? Tko će se brinuti o nama pod stare dane? Platit ćemo nekoga ili ćemo se pouzdati u pomoć države? Ili očekujemo nekog dobrog Samarićanina koji će nam možda uskoči u pomoć kad budemo u stranputici?
Migracije su tu. Izazovi su pred nama. Brzina promjena raste, a vrijeme potrebnog da se čovjek prilagodi i snađe je daleko sporija od brzine našeg društva, civilizacije. Pa bolje je da smo u pokretu, barem onoliko dugo koliko nam treba da otkrijemo svoje mjesto na Zemlji. To što ćemo uskoro moći birati Mars, ništa ne mijenja. Lovi i ulovi. Sadi i posadi. Preživi kako najbolje znaš.
Ali budi dio ljudskog plemena koji pleše uz vatru promjena 21. stoljeća. Svjetsko lovište i planetarno građanstvo kucaju nam pred vratima. Kao što su stari Rimljani govorili: Carthago delenda est, mi bi morali reći: Sjedilački život je mrtav, živio sjedilački život! Odnosno, drugim riječima, naš moderni nomadizam bi mogao nekako pustiti svoje korijene i potpuno promijeniti prirodu našeg pluralnog društva.
Ili će omogućiti planetarno-društveni kontinuitet institucija ili će razjediniti društvenu koheziju i raspršiti nas na divlje pojedince koji love u divljini. Može li država biti nadiđena? Europska Unija je prototip te moguće planetarne zajednice koja će, nadam se, jednog dana zaživjeti među nama. Ali dug je još put pred nama. Nomadi 21. stoljeća, hrabro naprijed!
