Piše: Stjepan Mihovil Blažević
Od kada je počela ova noćna mora, uglavnom razmišljam o njoj. Nakon dvije godine pandemije, maštoviti Putin nije imao bolju ideju nego svima zaprijetiti i reći: „Jak sam i gazit ću koga god hoću. Pokorite mi se, strahujte!“.
Umjesto postupnog oporavka, materijalnog, psihičkog i duševnog, dovedeni smo na raskrižje humanosti i barbarstva, budućnosti i prošlosti, slobode i ropstva. Doista, rusko se vodstvo odlučilo za potpuno anakronično djelovanje: u doba globalnog, zajedničkog i digitalnog svijeta bore se protiv vjetrenjača: udaraju umjesto da pružaju ruku, uništavaju umjesto da grade, fizički osvajaju i ubijaju, umjesto da gledaju u zajedničku svjetlu budućnost: čovječanstvo 21. stoljeća.
Mislili smo da smo iznad ili iza takvih velikih opasnosti. Mislili smo da rata ima još samo u zabačenim, relativno siromašnijim i udaljenim krajevima svijeta. Pogotovo smo mislili da je rat daleko od razvijene Europe. Grdo smo se prevarili. Pretpostavljali smo – i često pretpostavljamo – da je civilizacija samorazumljiva i da se možemo samo više i više razvijati i sve bolje i bolje živjeti. Očito olako shvaćamo dosadašnju ljudsku povijest i sav napredak i razvoj u zadnjih dvjestotinjak godina. Vrlo brzo bi se svi mogli vratiti – pardon, samo oni malobrojni koji prežive – u paleolitik. U svakom slučaju, sada znamo. Dobili smo upozorenje i nedvosmisleni podsjetnik o mogućnostima pred nama.
Takozvana „specijalna operacija” (čitaj napad, agresija, invazija) u Ukrajini zasigurno će, kao što i inače biva u ratu, ubrzati mnoge procese. Da, ubrzat će se mnoge promjene i općenito dinamika različitih društva, lako moguće, i cijeloga svijeta. Europski – pa i svjetski – eksperiment (EU je dosadašnji najrazvijeniji prototip) konsolidirati će se ili propasti. Nastavit ćemo sve tješnje i tješnje surađivati, doslovno nastaviti naš zajednički bliski suživot, svih ljudi i rasa, svih ljudi i vjera, svih ljudi i državljanstva, ili se međusobno istrijebiti.
Potpuno je nebitno sada razmišljati o tome da se rat mogao izbjeći. Normalno da je to bilo moguće. Ali nije, tu je. Putinovo ponašanje i djelovanje je, ponavljam, anakronično. Nedostojno našeg vremena. Manjkavo i bazično. Životinjsko. Ali stvarno. Vidimo ga, tu je. Zakon sile i batine, metaka i bombi je u tijeku. Cenzura i hapšenja neistomišljenika poprimaju distopijske mjere i mali didaktorčić ponovo misli da može pokoriti čitav svijet; ili misli da može, barem, što bi najjači u teoriji mogli (npr. SAD i Kina). Nije to slučaj. I otrežnjenje će biti bolno. I jednima i drugima, ali zna se tko će izvući kraći kraj, jer ako ti 17 milijuna kvadratnih kilometara (površina Rusije) nije dovoljno, onda je nešto trulo u državi Ruskoj. A bome i bez plina ćemo preživjeti. Kupit ćemo ga skuplje, ali gladni ne budemo. A ako misliš da si ti jaka faca zato što imaš nuklearni arsenal, i drugi ga imaju. A ako niti u ljudstvu, niti ekonomski nisi nadmoćan, onda se zapitaj da li ćeš postajući ogroman otok u Euroaziji jednako živjeti kako do sada. Nećeš. Bit ćeš u zatvorenoj, negativnoj spirali gdje ćeš postati neki zatvor i bijeda kao što su Sjeverna Koreja ili Venezuela. Tamo se doista carski živi…
Ono što svakako zabrinjava je da, naizgled, nema dobrih rješenja. Bit će potrebno mnogo političke kreativnosti, a u današnjem svijetu to gotovo zvuči kao oksimoron. Međutim, reakcije ima! Odlučnosti, izgleda ne manjka. A novac i oružje kolaju prema slabijemu koji, uz svjetsku pomoć, svakako može protiv Golijata. Ali što bi značilo pobjeda jednih ili poraz drugih (i obrnuto)? Čeka li nas nova Palestina? Bliski Istok u susjedstvu?
Ali hajmo malo o brojkama. Možda nas one malo oraspolože i blago osokole.
Ukrajina ima 603.000 km2, veća je od Francuske koja ima 550.000 km2 ili Španjolske, koja ima 505.000 km2. Nije lako to osvojiti, a još manje zadržati! Što budu pobili sve Ukrajince, milijune i milijune? Čak vjerojatno oni bi, ali neće se Ukrajinci dati! Da ne velim da bi onda Rusija morala naseliti ta prostranstva, samo ne znam kako, preselivši dobar dio Moskve i Sankt Petersburga u Ukrajinu?
Rusija je ogromna, ima 17 milijuna kvadratnih kilometara, ali samo 145,9 milijuna stanovnika. Omjer stanovništva između Rusije i Ukrajine je, u grubo, 4,5:1, a omjer EU prema Rusiji je 3:1. Ako zbrojimo SAD i EU onda omjer je 5:1 za zapad. Ali nije to ništa, hajmo o ekonomskoj moći. BDP (Bruto domaći proizvod) cijele Rusije je 1,95% svjetskog BDP-a. Nije to malo, ali to je tek 11. ekonomija svijeta! Jedna Italija ima 2,4% svjetskog bruto domaćeg proizvoda a jedna Španjolska 1,62%. Hoćete zamislite situaciju da se Italija ili Španjolska usprotive cijeloj Europi? A SAD-u ili Kini? Mussolini i Hitler su pokušali… Nisu uspjeli. Ako zbrojimo BDP Europske Unije (s UK-om) onda imaju 17-18% svjetskog BDP-a. Omjer 9:1 za Europu nasuprot Rusiji. SAD i Kina su sasvim druga, tj. prva liga. Sjedinjene Američke Države su 24,08% svjetskog BDP-a a Kina 15,12%. Da, nema Europa i zapad općenito toliko energenata, ali ima sve drugo. Ne možemo izgubiti, tj. možemo se međusobno uništiti ali, realno, nema Rusija što davati ultimatume. Ako će netko ekonomski izgubiti, to će biti Rusija. Ali koštat će nas. A najviše će koštati Ukrajinu. Neka ona ne bude krvna žrtva naše budućnosti.
Što nam preostaje? Što Ukrajini preostaje? Borba, borba za svoj život!
Nije izgledno da borba protiv suvremenih okosnica sadašnjosti poluči željene rezultate, ali je poruka jasna: civilizacija ili smrt. Nakon ovog strašnog uništenja, patnje i međusobnog osiromašenja, prije ili kasnije, valja početi ispočetka i nanovo graditi sve što smo u kratkom roku porušili ili dopustili da bude porušeno. Ali polako, napad još traje. A Ukrajinska budućnost bi lako mogla biti naša budućnost. Stoga, pomognimo Ukrajini na sve moguće načine. Slava Ukraini!
