26.7 C
Zagreb
Naslovnica Kolumne Ispitni rokovi. Jesam li što naučio od svojih profesora?

Ispitni rokovi. Jesam li što naučio od svojih profesora?

Piše: Stjepan Mihovil Blažević

Ako se pitate jesam li student, formalno, nisam. I to već nekoliko godina. Je li lijepo biti student? Mislim da će većina ljudi reći da svakako je. Pa hajmo se mentalno nekako vratiti u to doba. Predložio bih da krenemo s vrtićem te da brzo prođemo kroz cijelu osnovnu i srednju školu da bi, na kraju, došli do faksa.

Svakakva sjećanja nam dolaze pred oči: stara i ugodna mjesta, zanimljivi ljudi koji ne vidjesmo godinama, veselih zabava i najrazličitijih druženja u kojima smo toliko naučili o drugima koliko o sebi. Ali nemojmo zaboraviti da je u to vrijeme bilo i manje zabavnih trenutaka, zahtjevnijih, izazovnijih. Bilo je zadaća i zadaća, obaveza i obaveza, a bome i ispitnih rokova!

Tijekom života sam – može se reći – dosta učio. Hvala Bogu –rekli bi moji najbliži – nešto i naučio! Ali puno toga sam zaboravio. Možda i previše. Sada se pitam da li sam išta naučio, odnosno što sam doista naučio od svojih profesora. Evo, možda vam nešto od navedenog bude povod za razmišljanje i sjećanje onih važnih stvari koje ste naučili, bilo u školi, u ljubavi, na poslu ili općenito u životu.

Šesti razred osnovne škole. 12 godina. Sat biologije. Proučava se rad srca i krvnog sustava. Nakon priprema, dijeli se razred u grupe: crvene krvne stanice, bijele krvne stranice, gornja desna pretkljetka, donja, lijeva pretklijetka, … pluća, aorta, plućna arterija, plućna vena, kisik itd.

Pripreme su bile temeljite, valjalo je razumjeti sustav jer nakon tih priprema cijeli je razred izašao na školsko dvorište i rekreiralo rad krvotočnog sustava. Eritrociti su imali crveno obojen list iznad glave, dijelovi srca skladno su radili i puštali grupe krvnih stanica, koji su imali kisik ili Co2 uz sebe, pa su morali do pluća na istovar ili po novu dozu svježeg zraka da ponesu organizmu. Zabavna igra. Gotovo kazališno uživljavanje uloga.

Vizualno-trodimenzionalno razumijevanje kompleksnog sustava. Druženje i timski rad. Vrlo poučan sat iz biologije! Vjerojatno najpoučniji sat biologije koji sam ikada imao. Od toga je prošlo 20-25 godina… te se svega zorno sjećam. Fantastičan primjer za pedagoško-didaktičku analizu.

Osmi razred. Ili prvi srednji. Nije bitno. Sat povijesti. Profesor ulazi u dvoranu s vikinškom kacigom na glavi. Da, kaciga s rogovima i s ogromnom zemljopisnom kartom. Kakvi su to rekviziti za sat? Što ćemo danas učiti? Zadobio je našu pažnju. Sjednite! Danas ćemo naučiti kako su barbari napali i srušili Rimsko carstvo. Hit predavanje. Jedan od boljih profesora koji sam u životu imao. Zanimljiv, slikovit, zabavan.

Prva godina faksa. Prvi usmeni ispit. Stres, frka. Učio sam, znam, ali ne znam da li sam spreman. Što će me pitati? Što ako ne znam? Nije panika, ali bome emocionalno izazovni trenutak. Profesor Fenomenologije s osmijehom dočeka brucoša. Dobrodošli, kolega! Evo raskomotite se…

Danas ćemo malo pričati o fenomenima. Znate li što su fenomeni… i kreće on s malim uvodom u neke definicije. Nakon podugog uvoda, tu i tamo pita koju sitnicu, znate li tko je tako definirao ovo, ono. Znate kako ide ostatak definicije? Koje su neke druge značajke…? I tako je na lijepi način razbio svaki grč, svaki strah da će on nekoga srušiti, naučiti ga pameti i poniziti. Kao i cijeli semestar, samo je poticao na razmišljanje o toj problematici. Na razne aspekte i moguće analize. Na posljedice tih načela i raznih činjenica. Eto, preugodno prvo iskustvo na fakultetu. Za poželjeti!

Treća godina faksa. Vjerojatno najveći ispit studija. Cijelo ljeto sam spremao ispit. Barem 7-8 tjedana sam samo učio i učio. Ali toga ima gro. Može profesor pitati problemski pristup gradivu. Može pitati i povijesni razvoj. Činjenica, citiranih djela i autora je more. Ni jedna prosječna glava ne može sve to zapamtiti i držati u malom prstu. Ne ako se učilo samo par mjeseci.

Previše je toga. Puno toga znam, ali što više znam, toliko sam više svjestan svega onoga što ne znam, što ne znam dobro. Vruće je, kraj je ljeta. Znojim se. Došao sam ranije. Ljetni predrok. Nema žive duše na faksu. Već vidim da ću samo ja odgovarati i da će profesor imati dosta vremena da me u detalje ispita.

„Izvolite kolega! Kako ste? Jeste li učili? Ako bi morali odabrati jedno pitanje od temeljnih sastavnica, poglavlja gradiva, koji smo tijekom semestra odradili, što biste izabrali?“ Pa zar će mi ozbiljno dati da izaberem što će me pitati? Pa izabrat ću što najbolje znam, što sam najviše učio! I krenem ja s metaetičkim teorijama i literaturom koju sam najbolje svladao. Nakon tri-četiri minuta mojih detaljno razglabanih poglavlja i podpoglavlja, razina nesigurnosti i stresa ubrzano pada. Pa već samo s ovim dokazao sam da sam poprilično učio, da znam dosta toga! I tako sam, zahvaljujući profesoru, krenuo s desnom nogom rješavati možda najobujni ispit studija. Hvala profesoru! Nešto sam naučio tijekom ovog ispitivanja.

Druga godina studija. Svojedobno najmlađi hrvatski akademik. Teška, meni ne naročito zanimljiva materija. Previše stranih, azijskih, sanskritnih riječi i pojmova. Ne mogu pratiti i tjedan za tjedan jednako se spremati za sva predavanja. Radim. Izlazim. Jednostavno imam svoje prioritete. Profesor redovito kasni. Poslije oduzima pauzu. Umjesto dva sata, nekada imamo gotovo tri. Od cijelog sam semestra doista pratio samo dva predavanja.

Jedno o Budizmu, drugi o usporedbi panteona bogova Grka, Rimljana, Hindusa, Slavena i Nordijskih naroda. Već je negdje šesti ili sedmi tjedan nastave. Uglavnom ne znam o čemu govori. Ali ovaj sat je zanimljiva manja cjelina. Zanima me što priča o Budi (Siddharti Gautami) te imam jedno ili dva pitanja. Ali nisam pratio prošli tjedan (ni pretprošli). Možda je glupo, možda je već o tome govorio dok nisam pratio. Ali jedan kolega iz zadnje klupe, koji nije bio poznat po tome da redovito prati nastavu, postavlja pitanje. Pitanje je dugo, nejasno. Ali profesor pažljivo sluša. Kad student završi, prvo što akademik napravi je zahvaliti se na pitanje.

Profesor se ispričava jer nije siguran da je razumio pitanje te ljubazno moli studenta da ponovi pitanje da ne bi on odgovorio nešto drugo, što studenta ne zanima. Student ponavlja svoje dugo pitanje, pokušavajući biti jasniji. Baš mu ne ide. Profesor pažljivo sluša. A onda profesor pokuša svojim riječima pojednostaviti upit studenta. Student ga nadopunjuje. I nakon par minuta razgovora i tri potpitanja profesora, studentu, društvu i profesoru je jasno što student želi pitati. Profesor se još jednom zahvaljuje na interesu i kreće s odgovorom na pitanje! Malo sam profesora upoznao koji tako pažljivo slušaju što se ih pita. Malo je profesora koji se ne boje pitanja, koji pozdravljaju ista i koji će, ako treba, više puta tražiti da se pitanje preformulira da njemu bude jasno što druga strana želi znati. Za svaku pohvalu!

Druga godina faksa. Ne naročito zanimljivo izlaganje profesora. Uglavnom, čitanje skripte uz povremene komentare i dodatna opažanja. Zanimljive teme, svako je dobio i malo istraživanje za napraviti, ali sve u svemu nedovoljno razrađen kolegiji i manjkava dinamika nastave. Bivši dekan fakulteta, poznat po drugim specijalnostima, odnosno predmetima. Semestar je pred krajem. Prvi i zadnji put na fakultetu (to je bilo puno prije Bologne), cijela godina dobiva otvorenu anketu u vezi predmeta. U mogućnosti smo se anonimno izjasniti o dobrim i manje dobrim stvarima gradiva, dinamike, zadataka, ocjenjivanja i dr. Profesor s više od 20 godina iskustva, želi znati što mislimo i kako učiniti ovaj predmet boljim! Ako je dekanu stalo do mojeg mišljenja i spreman je na konstruktivnu kritiku i poboljšanje predmeta, kako ne bi i ja sam to radio?

Godinu ili dvije kasnije, kad sam krenuo raditi s klincima a poslije sa studentima, obavezno svaki semestar ili godinu provodim anketu jer želim znati: Što je bilo dobro? Što je najbolje? Što nije baš dobro? Što valja poboljšati? I kako? Ne biste vjerovali, ali klinci od 8-10 godina ispunili su mi ankete riječima, crtežima i porukama koji su me usmjerili. Bili su brutalno iskreni i doista sam puno naučio i ispravio zahvaljujući njihovoj povratnoj informaciji. A da ste tek vidjeli njihovo oduševljenje kad je profesor nešto promijenio slijedeći njihove ideje, inicijative! Od duljine diktata do obujma i vrste zadaće, od prijedloga igara do završnog tuluma na kraju godine gdje smo feštali s hranom i glazbom.

Sapienti sat.

Iako je valjda stari običaj, rijetki profesori to provode. Tijekom školovanja, samo jedan ili dva u srednjoj školi i dva ili tri na fakultetu. A znam iz pouzdanih, osobnih, izvora da je i za vrijeme mojih djedova to bila uobičajena praksa: mogućnost da učenik/učenica, student, odbije postavljeno pitanje. Netko možda pomisli, ali kako to. Pa tko je to vidio! Velika je većina ljudi vjerojatno to koji put doživjela, ali rijetki profesori se tako ravnaju. A pedagoško-didaktička, metodološka i ako hoćete i pravična načela to gotovo preporučuju.

Da, student ima pravo odbiti pitanje. Posljedica toga je da maksimalna ocjena koju tada može dobiti niža za jedan cijeli bod. To znači, nitko si ne utvara da netko sve zna, već se doista traži znanje, a ne neznanje studenta. Ako nešto nije stigao dobro naučiti, bolje mu je pokazati se u najboljem svjetlu s drugim pitanjem nego se blamirati s nečim što ne zna. Doista, važno za svakoga kojem je posao ocjenjivati, bilo u školi bilo na razgovoru za poslu. Tražiti znanje i jače strane svakog kandidata, a tek kasnije, ili iznimno, tražiti slabe strane. Postoji i neka Konfucijeva izreka: reci mi njegove vrline te ću ti znati reći i neke njegove mane (ali ne vrijedi obrnuto).

Strah i trepet na fakultetu. Njegovi ispiti su zahtjevni. Pitanja se ne ponavljaju. Uvijek su nova! Izazovan kolegiji, izazovan ispit. Dugi pismeni, još duži usmeni. Ali nekako me čudilo to da svi vele da su uvijek druga pitanja. I doista, ključ je bio u formulaciji istih. Nisu se pitale činjenice, nego povezivanje istih, argumentacijski slijed koji proizlazi iz dijametralno suprotnih aksioma, načela, tumačenja. I doista, iako se stalno ispitivala ista materija, svaki ispitni rok, svako pitanje, ja bilo nekako jedinstveno.

Valjalo je razumjeti što se pita i nekako odgovoriti sa činjenicama i znanjem koje se ima na tako otvoreno, ili bolje rečeno, ne zatvoreno, jednostrano pitanje. Vrlo poučno! Studenti koji su se samo na brzinu pripremili za ispit i zapamtili dio gradiva, bez razumijevanja i dubinskog povezivanja gradiva uopće nisu znali što se od njih traži. Čak bi napisali sve bitne činjenice, ali nisu ih uspijevali povezati u suvislom odgovoru. Izazovna pitanja su prava pitanja!
Raspisao sam se već. Oprostite. Dovršit ću ovaj osvrt s primjerom i podukom svog mentora.

Mentor je bio stari profesor, pred mirovinom. Ja sam imao neke svoje ne konvencionalne ideje za diplomski rad. Već sam bio napisao puno toga, ali bez blagoslova teme. Stari profesor je mirno poslušao kratki prikaz mog diplomskog rada, koji je bio više-manje, napisan. Bacio pogled na nekonvencionalni format, tablice, boje itd. Rekao mi je, hajde ostavi mi ovo pa dođi sutra. Čovjek je pročitao pedagoški-didaktički rad umjesto uobičajeno monografskog ustrojenog diplomskom radu. Sljedeći dan, ponovo me primi i reče: „nemaš kritički aparat, fusnota“. Dodat ću ih!, odgovorih.

„U redu.“ „Pripremi sve pa se vrati kad bude spremno te ćemo ispraviti što se ispravit da“. I uz blagi, pomalo ironičan osmijeh dao mi je svoj blagoslov i prihvatio ne samo temu, već više-manje gotov rad. Koliko je nas zadržalo ili uopće ima mentalnu fleksibilnost, otvorenost na novo, na drugačije? Koliko nas je spremno poslušati nove, možda naivne ideje? Koliko je nas spremno podržati i potaknuti inicijative i projekte drugih? Moj nesuđeni mentor i moj mentor, su to napravili više puta. Taj šašavi diplomski rad, danas je knjiga (i audiobook!).

Bez njihovog poticaja, podrške i susretljivosti, ne znam ni kada ni kako bi diplomirao. I nisam siguran da bi danas javno, ili uopće pisao da me nisu tada – i još dugo nakon toga – podržali. Da, nešto sam važno naučio od svojih profesora. Oni pozivaju, uključuju, potiču i ohrabruju. Posvećuju se.

Najnovije

Još iz rubrike