Znanstvenik Gordan Lauc oglasio se na fb-u:
“Ispričat ću vam danas dvije priče stare nešto više od 26 godina. Kolovoz 1995, nekoliko dana nakon oslobođenja Knina naš tim u improviziranoj ambulanti vadi uzorke krvi dečkima iz 4. i 7. gardijske brigade. Tada sam bio mladi, svježe doktorirani asistent u timu profesorice Mirne Flögel-Mršić i istraživali smo utjecaj stresa na glikane i imuni sustav. O tome kasnije, a prvo malo o igli.
Dakle vadimo krv dečkima iz elitnih gardijskih postrojbi koji su se na tenkovima spustili s Dinare, gdje su prije toga odradili neke od najtežih bitaka Domovinskog rata. Većina ih je i viša i šira od mene i ne boje se doslovno ničega. Osim igle za vađenje krvi. Od pogleda na tu opasnu malu spravicu njih trojica su doslovno pozelenila i srušila se u nesvijest.
Dakle za njih izvor straha nisu bili tenkovi, avioni, mine i ostale stvari koje su sastavni dio rata, već mala metalna igla kojom se vadi par mililitara krvi. Često podcjenjujemo koliko su stres i strah opasni i koliko nemaju veze sa stvarnim opasnostima. Istraživanja u UK su pokazala da ljudi misle da je ovaj virus 10 puta opasniji nego što on stvarno je, a ankete provedene u Australiji pokazuju da tamo ljudi misle i da je 100 puta opasniji. Stalno zastrašivanje uvelo je čitave nacije u psihozu koja će imati nesagledive posljedice.
Isto tako, strah od igle (cijepljenja) nije nešto što mogu odagnati reklame na televiziji, ili izjave političara. Taj strah može odagnati samo osoba kojoj vjerujemo, obiteljski liječnik, ili prijatelj. Ovaj virus se očito širi i među cijepljenima i nitko od nas ne može izbjeći zarazu, možda i nekoliko puta godišnje. Cijepljenjem možemo smanjiti rizik za teški oblik bolesti. Određeni rizici postoje, no značajno su manji od rizika virusa kojeg ne možemo izbjeći. Cijepljenje radi umanjenja tog rizika je puno mudrija opcija, od necijepljenja. S druge strane, kod mladih i zdravih ljudi je rizik za teški oblik bolesti mali i ne treba osuđivati, ili na bilo koji način izlagati pritisku one mlade i zdrave koji se ne žele cijepiti (starije i rizične bi ipak trebalo pokušati nagovoriti).
Druga priča je nešto starija od prve i događa se nakon akcije Maslenica, kada je Hrvatska objektivno bila u vrlo teškoj situaciji i pod velikim međunarodnim pritiskom. Analizirali smo aktivnost NK stanica, tj. stanica prirodnih ubojica koje (između ostaloga) služe eliminaciji tumorskih stanica i stanica inficiranim virusima. Dečki iz postrojbi koje su oslobađale Maslenicu su imali katastrofalno nisku aktivnost tih stanica što je bila posljedica kontinuiranog stresa i bilo je jako loše za njihovo zdravlje.
No poanta priče je u onome što se dogodilo 1995. kada smo istu tu analizu ponovili na onim uzorcima prikupljenima u Kninu nakon Oluje. Iako se radilo o postrojbama koje su čitavu zimu i proljeće proveli u nekim od najtežih bitaka Domovinskog rata, aktivnost njihovih NK stanica je bila čak i iznad normalne razine. Dakle sreća i ushićenje zbog pobjede u ratu i konačnog oslobođenja domovine pobrisali su sve negativne učinke stresa.
Zašto ovo sada pišem? Imam samo jednu poruku: opustite se i uživajte u životu. To je najbolje što svatko od nas može učiniti za svoje zdravlje. Većina problema koje imamo nisu stvarni i beznačajni su u usporedbi sa stvarima koje su stvarno bitne. SARS-CoV-2 više nije realna opasnost na razini države i država ne treba poduzimati nikakve „mjere“ da bi ga suzbila. Na razini pojedinca koji nije prebolio i nije se cijepio, SARS-CoV-2 je i dalje realna opasnost koju bi trebalo umanjiti cijepljenjem kod svih kojima prijeti teški oblik bolesti”, napisao je Lauc.
