Imao sam svoju tvrtku preko Ubera i tako sam upoznao prvooptuženog. On mi je jedan dan sjeo u vozilo. Ponudio mi je da vozim migrante unutar Hrvatske. Posao mi je bio da ih ostavim blizu granice sa Slovenijom. Ili da ih povremeno pokupim u Sloveniji i vozim do Italije. Cijena je bila 200, 300 eura po vožnji. Migranti su dolazili iz BiH pješke.
Uglavnom se radilo o Pakistancima i Afganistancima. Imali su vodiča koji bi im pomogao da prijeđu hrvatsko-slovensku granicu. Jednom sam migrante vozio od Metkovića do Zagreba i za to sam od prvooptuženog dobio 1000 eura. Za tu sam vožnju angažirao još jednu osobu, kojoj sam od tih 1000 eura dao 300. Kada bismo migrante dovezli na lokaciju koja je bila dogovorena, tamo bi ih netko preuzeo. Dobivao sam preko mobitela lokacije na kojima trebam pokupiti migrante, a kada bih tamo došao, rekli bi mi kamo ih trebam voziti. Rute su se različito plaćale.
Za rutu od granice s BiH do Zagreba cijena je bila 100 eura po osobi. Za vožnju do hrvatsko-slovenske granice i po Sloveniji 300 eura po osobi. Plaćanje je obično bilo nakon obavljena posla. Ovisno o tome koliko je bilo migranata, ovisilo je u koliko će ih se automobila prevoziti i hoće li se koristiti prethodnica. Posao prethodnice je bio da pazi da po putu ne bude policije, odnosno da javi ako uoče policijska vozila – objasnio je svojevremeno istražiteljima Vjekoslav Ž. kako funkcionira krijumčarenje ljudi.
On je najprije bio uhićen, pa zatim i optužen kao dio međunarodne skupine koja se bavila krijumčarenjem ljudi. USKOK ih tereti da su od srpnja do studenog 2018. prebacili najmanje 153 strana državljanina, pri čemu su zaradili nešto više od 55.000 eura. Novac je podijeljen između njih, skupina trenutačno čeka suđenje, a problem ilegalnih migracija, koje su pale u drugi plan zbog pandemije COVID-19, apostrofirao je i Europol. Oni su nedavno objavili svoje godišnje izvješće koje s bavi ilegalnim migracijama i s tim povezanim kriminalom, kao što je trgovina ljudima, krivotvorenje isprava i seksualno zlostavljanje.
Iz njihova izvješća ispada da krijumčarenje ljudi, odnosno trgovina ljudskom bijedom, nije posustala iako je zbog pandemije COVID-19 kretanje mnogima diljem svijeta bilo znatno otežano, ako ne i onemogućeno u posljednjih gotovo godinu i pol dana. No kriminalci ne bi bili to što jesu kada se ne bi brzinom svjetlosti prilagodili novonastalim uvjetima. Pa je tako krijumčarenje ljudi, prema Europolu, pandemiji COVID-19 usprkos, u 2021. najozbiljnija prijetnja s kojom se u sigurnosno-kriminalnom smislu suočava EU.
Jer od početka 2020., odnosno od početka pandemije COVID-19 u EU, krijumčarenje imigranata i trgovanje ljudima je u porastu, a Europol ističe i da se osim već znane zapadnobalkanske rute pojavila i nova sjevernoafrička, koja preko Maroka vodi prema Španjolskoj. Ta je ruta postala aktualna u posljednje vrijeme, pogotovo nakon što je 6000 očajnika sredinom svibnja iz Maroka plivajući pokušalo ući u Španjolsku pokraj graničnog prijelaza u enklavi Ceuti. Neki su se od njih, među kojima je bilo i djece, na žalost i utopili, a taj masovni ulazak na teritorij EU pokušala je spriječiti i španjolska vojska i tamošnja obalna straža odvraćanjem ilegalnih migranata ili njihovom naknadnom deportacijom u Maroko.
Ovakvi masovni pokušaji ilegalnih prelazaka rezultat su trome politike EU koja od 2015., kada je počela imigrantska kriza, nije napravila ništa ili je napravila jako malo kako bi se ti problemi riješili. Zemlje koje su prve na udaru imigranata, poput Španjolske, Italije, Grčke ili Malte, prepuštene su same sebi. Istina, u tim zemljama postoje kampovi za prihvat, no uvjeti života u njima nedostojni su čovjeka. Problem je umnožen i zbog pandemije COVID-19, a dok EU bezuspješno sastanči ne rješavajući problem, nesretnici koji iz svojih zemalja bježe od ratova i gladi i sve što žele jest pristojan život dostojan čovjeka često te živote gube po putu u imaginarno bolje sutra.
Kako to u praksi izgleda, Europol je objasnio na primjeru nekoliko akcija koje je proveo prošle godine protiv krijumčara ljudi. Uglavnom su ciljali krijumčare koji su ljude prebacivali iz Afrike u Španjolsku ili preko La Manchea u Veliku Britaniju. U ovom posljednjem slučaju krijumčari su u preko mora u trošnim čamcima pod okriljem noći i u nemogućim vremenskim uvjetima prebacili ili pokušali prebaciti oko 10.000 nesretnika, koji su za taj “put” plaćali 7000 eura “poglavi”.
Koliko je to unosan posao za one koji se njime bave, svjedoči podatak Europola da je ta konkretna kriminalna skupina na krijumčarenju ljudi zaradila gotovo 70 milijuna eura prije nego što je razbijena, odnosno prije no što je 20-ak pripadnika te kriminalne organizacije uhićeno. Novac zarađen na tim “poslovima” kriminalne skupine peru kroz nekretninske poslove, pa je jasno zašto Europol smatra da ovakvi kriminalni poslovi na dulje vrijeme ugrožavaju sigurnost cijelog EU. Što se pak tiče zapadnobalkanske krijumčarske rute, ona se uglavnom odvija cestama, a u tim “poslovima” važnu ulogu imaju i državljani Hrvatske.
Prema Europolu, državljani Hrvatske među prvih su pet nacija kad je riječ o uhićenim vozačima čiji je posao da voze imigrante. Osim Hrvata tu su još Srbi, Rumunji, Bugari i Turci, a krijumčarenje cestovnim putem često je jednako opasno kao i krijumčarenje morskim putem. Jer ilegalni imigranti često se prevoze u modificiranim vozilima, kamionima s dvostrukim dnom ili u posebno sagrađenim skrivenim prostorima. Da su takvi uvjeti transporta nehumani, nepotrebno je isticati jer u tim skučenim prostorima zna biti i po više desetaka ljudi, koji su prisiljeni bez vode i zraka biti satima.
I što je najgore, za to plaćaju tisuće era, bez ikakve garancije da će se na kraju dokopati tog toliko željenog boljeg života. Nekoliko je takvih ljudskih transporta otkriveno i u Hrvatskoj, čiju policiju brojne europske nevladine udruge i brojni strani mediji,sve češće prozivaju za nehuman tretman ilegalnih imigranata. U tim pričama, koje MUP redovito demantira, i to a da javnost nije obaviještena je li policija ikada istraživala te optužbe, a kamoli što je rezultat te ili tih istraga, stvarno ima svega. Spominju se batinanja, premlaćivanja, skidanja do gola, seksualna zlostavljanja, otimanje i razbijanje mobitela…
No kao što se kaže, jesu li to samo priče zločestih europskih nevladinih udruga čiji je cilj ocrnjivanje hrvatske policije, kao što to redovito objašnjava MUP, ili u tim grozomornim pričama ima istine, vjerojatno nikada nećemo doznati. To više što je sve više onih koji smatraju da hrvatska policija taj nasilni push back provodi s tihim odobrenjem EU jer je to “cijena” koju Hrvatska treba platiti da bi ušla u Schengen. A kada se spomenuta problematika sagleda u svjetlu policijske statistike, onda ta statistika kaže da je krijumčarenje ljudi bila najzastupljenija vrsta organiziranog kriminala u Hrvatskoj u 2020.
Iz policijskih statistika proizlazi da je s krijumčarenjem ljudi bilo povezano 32,1 posto kaznenih djela koja su 2020. počinjena iz sfere organiziranog kriminala. U MUP-u priznaju da im je COVID, odnosno zabrane kretanje povezane s njim, ipak 2020. pomagao, pa su tako 2019. procesuirali 946 djela koja se odnose na protuzakonito prelaženje granice, dok je 2020. takvih djela bilo 698, što je za 26,2 posto manje. Kažu i da su spomenutih 698 djela počinila 692 počinitelja te da su to većinom bili strani državljani jer su takva bila 424. Što se pak tiče cijelog EU, prema podacima Frontexa, tijekom 2019. je u EU bilo 141.700 nezakonitih prelazaka granice, što je pet posto manje no 2018. i najmanje u posljednjih šest godina.
Od tog broja, 106.200 prelazaka bilo je preko mora, što je sedam posto manje no 2018., dok je preko kopna ilegalno granicu prešlo 35.500 ljudi, što je otprilike isto kao 2018. Frontexovi podaci za 2020. pak kažu da je od siječnja do kolovoza 2020. u EU ilegalno ušlo 61.500 osoba, što je 13 posto manje no u isto vrijeme 2019. Na trima glavnim rutama u moru je nestalo ili poginulo 1885 osoba, što je, kaže Frontex, 18 posto manje no godinu prije kada je poginulo ili nestalo 2299 ilegalnih imigranata.
Istovremeno, Frontex kaže da je 2019. EU naložio 491.000 imigranata koji su u nekom trenutku ušli u EU da napuste EU, što je osam posto više no godinu prije. Među onima kojima je naloženo vraćanje u matične zemlje većinom su bili državljani Ukrajine, Maroka, Albanije, Afganistana i Alžira. Već iz ovih podataka vidljivo je da je migracija i legalnih i ilegalnih uvijek bilo i uvijek će ih biti. To je teško kontrolirati bez prave političke volje i planova koji bi se odnosili na što uspješnije uključivanje imigranata u europska društva.
Koliki to problem predstavlja, svojevremeno je u svojoj znanstvenoj studiji objasnio Andreas Schloenhardt, stručnjak za ilegalne migracije i krijumčarenje ljudi. On je profesor kaznenog prava na pravnim fakultetima u Brisbaneu i Beču, a u znanstvenoj studiji koja se bavi krijumčarenjem ljudi balkanskom rutom upozorio je vlade na ono što pogrešno rade. Po njegovu mišljenju, strože granične kontrole, žilet-žice, vojska na granicama i nasilno onemogućavanje ulazaka tražiteljima azila, kao i onemogućavanje pružanja pomoći izbjeglicama, nisu učinkovit način za sprečavanje migracija i protok izbjeglica.
Smatra da takve mjere u najboljem slučaju mogu samo promijeniti migrantske rute, dok u najgorem te nesretnike mogu otjerati u ruke krijumčara ljudi. I pri tome im omogućiti sjajnu zaradu jer, prema UN-ovim izvješćima iz proteklih godina, krijumčari ljudi na tom poslu godišnje okrenu i do sedam milijardi dolara. Da je Schloenhardt u studiji koja je objavljena u lipnju 2019. bio dobra prognozer, vidljivo je i iz podataka koje sada iznosi Europol.
On smatra da se problem ilegalnih migracija može riješiti ako države stvore i promoviraju legalne putove migracija, olakšaju pristup putovanjima i dokumentima, kriminaliziraju zarađivanje na prijevozu migranata, dok se istovremeno mora dekriminalizirati krijumčarenje iz humanih i altruističkih razloga te se trebaju prestati kažnjavati migranti jer su bili objekt krijumčarenja ljudi.
– Što vlade čvršće zatvaraju granice, krijumčarenja je više, i obrnuto – naveo je Schloenhardt u svojoj studiji. Šteta što nitko od EU birokrata nije pročitao spomenutu studiju. Jer da jest, možda bi se šest godina od izbijanja migrantske krize u EU za nju našlo neko suvislo rješenje, piše Večernji.