Sastoji se od 3 dijela. Široki dio zove se glava, koja se nastavlja na tijelo i potom na uži dio koji se zove rep. Tumori najčešće nastaju u području glave. Gušterače ima dvojaku funkciju: egzokrinu (proizvodi enzime koje izlučuje u crijevo, a koji pomažu u razgradnji hrane) i endokrinu (luči hormone poput inzulina i glukagona, koji su važni u kontroli razine šećera u krvi). Oko 95% slučajeva raka gušterače nastaje u egzokrinim stanicama (adenokarcinom), no u gušterači se mogu razviti i neuroendokrini tumori koji nastaju iz endokrinih stanica. Adenokarcinom gušterače spada među najagresivnije maligne tumore.
Neki od čimbenika koji povisuju rizik razvoja raka gušterače su pušenje, debljina, pozitivna osobna i/ili obiteljska anamneza dijabetesa ili kroničnog pankreatitisa, te razni genetski sindromi (primjerice MEN1, Lynch, VHL i drugi). Vezano uz dijabetes, on je ne samo rizični čimbenik već može biti i prvi rani znak razvoja raka gušterače. Stoga se u osoba koje naglo razviju dijabetes u odrasloj dobi svakako savjetuje analizirati područje gušterače.
U ranoj fazi bolesti često nema primjetnih simptoma. Kako bolest napreduje, mogu se javiti žutica (žuta boja kože i očiju), stolica blijede boje, taman urin, bol u srednjem-gornjem dijelu trbuha i leđima (bol se često pojasasto širi), gubitak tjelesne mase bez očitog razloga, gubitak apetita i konstantan umor.
Jedan od razloga velike smrtnosti od ove bolesti je kasno postavljanje dijagnoze zbog odsustva ranih simptoma bolesti. Osnova je detaljan pregled bolesnika i uzimanje temeljite povijesti bolesti. Početna dijagnostička pretraga su krvni testovi, pri čemu osobitu pozornost treba obratiti na vrijednosti bilirubina (tumori glave gušterače mogu opstruirati odvodne žučne kanale te dovesti do povišenih vrijednosti bilirubina), te na tumorske biljege CA19-9 i CEA. Od slikovnih pretraga koriste se UZV, CT, MR ili PET/CT (najčešće CT). Navedenim pretragama analizira se područje gušterače, kao i okolni organi radi prisustva eventualnih metastaza. U slučaju nalaza koji upućuje na mogućnost postojanja tumora gušterače, postoji više načina dobivanja uzorka tkiva radi konačne potvrde bolesti. Jedna od češće korištenih tehnika je primjena endoskopskog ultrazvuka (EUS), prilikom kojeg se endoskopom umetnutim kroz usta dolazi u neposrednu blizinu gušterače te se može uzeti uzorak tkiva. Slična je pretraga i tzv. endoskopska retrogradna kolangiopankreatografija (ERCP), kojom se u male odvodne kanale gušterače umeće kateter (tanka cjevčica) te se u slučaju začepljenja odvodnih kanala tumorom može u istome aktu postaviti potpornica (stent). Na taj način može se razriješiti žutica u bolesnika s opstrukcijom.
Prognoza bolesnika s rakom gušterače ovisi o više čimbenika, poput je li tumor operabilan, stadiju bolesti, općem stanju bolesnika te radi li se o prvoj pojavi bolesti ili se je bolest vratila nakon ranijeg liječenja. generalno govoreći radi se o agresivnoj bolesti te je važno bolest otkriti što ranije kako bi se poboljšale šanse za izlječenje.
U stadiju I, bolest je ograničena na gušteraču te je tumor maksimalnog promjera 4 cm. U stadiju II, tumor je veći od 4 cm ili su zahvaćeni limfni čvorovi (maksimalno do 3 čvora). U stadiju III, zahvaćeno je 4 ili više limfnih čvorova, ili su zahvaćene velike krvne žile oko gušterače. U ovom stadiju u pravilu nije moguće kompletno kirurško uklanjanje bolesti. IV stadij bolesti označava prisustvo udaljenih metastaza.
U bolesnika s resektabilnom bolešću, tj. u situaciji gdje se prema učinjenim pretragama može u cijelosti ukloniti tumorska masa, izbor liječenja je operacija. Vrsta kirurškog liječenja ovisi o smještaju tumora unutar gušterače, pa se tako primjerice kod tumora koji se nalaze u glavi primjenjuje tzv. Whipple operacija (uz glavu gušterače uklanja se i priležeći dio tankog crijeva), a kod tumora u repu distalna pankreatektomija (uklanjanje repa). Ponekad je potrebno zbog uznapredovalosti bolesti ukloniti cijelu gušteraču. Iza samog zahvata, većina bolesnika će biti kandidati za adjuvantnu kemoterapiju s ciljem smanjenja rizika povrata bolesti, a liječenje bi trebalo započeti unutar 12 tjedana iza oepracije. Ukoliko s druge strane bolest nije operabilna ili se o tome ne može donijeti jednoglasan zaključak (tzv. borderline resektabilna bolest), liječenje se može započeti neoadjuvantnom kemoterapijom s ciljem smanjenja tumorske mase. Ukoliko bolest dobro reagira na ovakvu vrstu liječenja, u nastavku će biti moguće operacijom ukloniti tumor. Za bolesnike sa stadijem IV bolesti, operacija se ne koristi. Izbor liječenja je neka od opcija sistemske terapije. Navedeno u pravilu uključuje razne kemoterapijske protokole, no u bolesnika s detektiranim određenim genetskim mutacijama tumorskog tkiva može se primijeniti imunoterapija ili ciljana terapija. Opcija je i uključenje u kliničke studije s inovativnim lijekovima. Bez obzira na izbor terapije, važno je kontinuirano praćenje od strane nadležnog onkologa, kako bi se predložena terapija adekvatno provodila te očuvala kvaliteta života bolesnika, piše Večernji.
