Kako su se Dubrovčani u vrijeme Republike borili sa zaraznim bolestima, a kako to čine danas u vrijeme korone? Prema epidemiološkim mjerama s hrpom nelogičnosti, danas se sasvim sigurno ne bismo dobro proveli s kugom.
Naši se političari opušteno druže u skrivenim restoranima, a da znaju da će pasti mrtvi od Yersinije pestis, ne bi tako benevolentno nazdravljali gemištima. Sve je to stoga što je smrtnost od koronavirusa između 0,6 i 2 posto, ovisno o izvoru informiranja.
Da umre svaki četvrti bećar na tajnim tulumima, kao što je umrla četvrtina stanovništva Dubrovnika u pogubnoj epidemiji kuge 1527. godine, brzo bi se bacile čaše i razbježala ekipa. U tome je drastična razlika između epidemije korone virusnog podrijetla i kuge, koja je teška zarazna bolest urokovana bakterijom.
A jesu li se prije 500 i više godina, kada je “crna smrt” harala Dubrovnikom, nosile maske, sastajao stožer svaki dan i je li policija pendrečila neposlušne? Da bismo to doznali, konzultirali smo se sa zapisima iz povijesti.
Dubrovačka Republika bila je začetnica preventivnih uredaba i postupaka protiv pošasti kuge i primjer drugim priobalnim gradovima, piše Zlata Blažina Tomić u svojoj knjizi “Kacamorti i kuga”. Nakon prve i najteže pandemije 1348. godine, kuga se ponovno proširila 1361. i pokosila više od 2500 ljudi. Najviše je ugrozila “bogate i mlade, a manje žene”, zapisao je tada Nikola Ragnina.
Uredba koju je Veliko vijeće donijelo 27. srpnja 1377. prva je karantenska uredba u svijetu. Zapisana je u dubrovačkoj knjizi zakona “Liber viridis”, ili “Zelenoj knjizi”. Prema toj uredbi, oni koji su dolazili iz zaraženih krajeva nisu smjeli ući u Dubrovnik ni doći na njegov teritorij, nego su poslani na Mrkan, Bobaru ili Supetar, male, nezaštićene otočiće na kojima su se gradile privremene, trošne barake, ili u Cavtat, kasnije u Molunat, na Mljet, na Danče ili u Lazarete na Pločama, na “čišćenje” mjesec dana.
– Imenovanja protukužnih djelatnika pojavljuju se povremeno od te uredbe do 1390., a od tada te djelatnike redovito imenuje Senat. Time je zdravstvena služba Dubrovnika započela djelovati prva na čitavom Mediteranu, 58 godina prije nego u Milanu, 96 godina prije nego u Veneciji i 137 godina prije nego u Firenci – piše dubrovački povjesničar Goran Cvjetinović u svom doktorskom radu.
Istodobno je bilo najstrože zabranjeno svim stanovnicima da posjećuju pridošlice. Ako bi to ipak učinili, bili bi i sami poslani tamo na mjesec dana, uz kaznu od 50 perpera. Poznato je da je, primjerice, drvena kuća sluškinje vrijedila 10 perpera, pa je kazna za niži stalež bila uistinu paprena.
Tih 10 perpera bila je prosječna plaća radnika za četiri mjeseca. Za najskromniji život jedne obitelji bilo je potrebno 50 perpera godišnje. Mjesečna plaća svećenika u vrijeme epidemija kuge bila je 10 perpera… Poslije je gornja granica kazne ograničena na 100 dukata i šest mjeseci zatvora.
Za one koji krše izolaciju u današnjoj korona-epidemiji, kazna je 8000 kuna, a svi koji su u izolaciji ili bolesni s lakšim simptomima, umjesto na Mrkanu ili Supetru, zatvoreni su u svoja četiri zida.
Ako bi nadzornici utvrdili da oboljeli od kuge nije bio u opasnosti da umre, prenosili bi ga na Supetar, a ako je bio smrtno bolestan, morali su se pobrinuti da ima sve potrebno za život i liječenje. Svećenik ga je trebao ispovjediti, dati pričest i druge sakramente. Članove obitelji oboljelog slali bi na Supetar, gdje im je trebalo osigurati sve potrebno za život, navodi se u knjizi “Kacamorti i kuga”. Danas se ljudi u samoizolaciji snalaze nabavom namirnica preko rodbinskih ili prijateljskih veza.
Zanimljivo je da u vrijeme kuge nikad nije bilo govora o zatvaranju luke za sve brodove koji su pristizali iz zaraženih krajeva. Danas, u doba korone, stvar je dijametralno suprotna.
U mnogim je lukama kuga bila endemična, stoji u knjizi “Kacamorti i kuga”, pa su Dubrovčani iz iskustva znali kakva im opasnost odande prijeti. Ipak, bili su prisiljeni nastaviti pomorsku trgovinu s Levantom, ne samo zbog trgovačkih profita, nego i zbog vlastite opskrbe žitom.
Uveden je nadzor nad kretanjem okuženih osoba pod sumnjom da su zaražene i roba koje su stizale na dubrovački teritorij. Protukužni službenici – kacamorti – birani su iz redova plemića i zabranjivali su pristup gradu svima koji dolaze iz zaraženih područja.
Obično su birana po tri do pet vlastelina, pa su tako 24. lipnja 1390. za kacamorte imenovana tri plemića, Marin Krušić, Pasko Restić i Šimun Gučetić, prvi o kojima postoji pisani trag da su obavljali tu službu. Oni su bili vrhovna sanitetska vlast u Dubrovačkoj Republici, koja je vodila brigu o zdravstvenom stanju u Republici. Imali su široke ovlasti u svom djelovanju za vrijeme epidemije.
Današnji županijski Stožer civilne zaštite broji 12 osoba – načelnika Joška Cebala, po struci pravnika i zamjenika župana, Maro Hađija je njegov zamjenik, po struci ekonomist, Mato Tomljanović je tajnik Stožera, glasnogovornik je Nikša Miletić, član Stožera je i Ana Miličić, vatrogasni zapovjednik Stjepan Simović, šef policije Ivan Pavličević, Marijana Milat iz Crvenog križa, ravnatelj bolnice dr. Marijo Bekić, šef Infektologije dr. Stjepan Đuričić, ravnatelj HZJZ-a Dubrovnik dr. Mato Lakić i ravnatelj Doma zdravlja Branko Bazdan.
Zdravstveni magistrat Dubrovačke Republike pratio je kretanje epidemijskih bolesti na području Mediterana i u unutrašnjosti Balkanskog poluotoka i o tome povremeno izdavao tiskane proglase. Biralo ga je Veliko vijeće u sastavu od pet plemića. U službi magistrata bili su lučki kapetani, službenici lazareta i kacamorti. Oni su zapovijedali posebnim sanitetskim službenicima, vojničkoj straži i slugama lazareta koji su provodili karantenske mjere, otkriva knjiga “Nekad u Dubrovniku” Jurice Bačića.
– Kacamorti su morali u posebnoj knjizi zapisati svakog bolesnika, kada je obolio i kuću u kojoj je živio. U drugoj knjizi su se zapisivale obitelji oboljelih, dan kada su poslane na Supetar, broj članova i kuća odakle su poslani na izdržavanje karantene. Prema dosadašnjim dostupnim dokumentima, izgleda da je ovo prvi put u našim krajevima vođenje neke vrste kartoteke o oboljelima i umrlima.
Propisom Senata od 12. veljače 1457. godine statistički se prikazivalo kretanje zaraznih bolesti u pojedinim dijelovima grada, oboljeli, izolirani, te odnos bolesnih prema zdravima u pojedinim obiteljima i to sve za određeno vremensko razdoblje – piše Bačić.
– Ako prekršitelji ne bi platili kaznu u određenom roku, kacamorti su bili ovlašteni da ih kazne tjelesnim kaznama – šibanjem, žigosanjem, pa čak i odsijecanjem jednog uha – stoji u knjizi Zlate Tomić. Te, 1392. godine, prvi put susrećemo tjelesne kazne za protuepidemijske prekršaje. Do takvih pooštrenja kazni vjerojatno je došlo zato što su se mnogi oglušili o dotadašnje uredbe. Smatralo se da prekršitelji svojim neposluhom suviše ugrožavaju živote drugih, pa ni vlasti nisu prema njima pokazivale osobit obzir.
A kako to obično biva, na red za kažnjavanje jednom su došli i sami kacamorti. Četiri od ukupno devet odredbi opsežne uredbe o zaštiti protiv kuge sadrže druge propise kojih su se upravo oni trebali pridržavati, pod prijetnjom od 25 perpera globe za svaki prekršaj, jer su i oni izbjegavali boraviti u zaraženom gradu. Za pranje zaraženih stvari bile su uposlene žene koje su preboljele kugu, što je pridonosilo općem napretku protuepidemijskih postupaka. Kuga je, kao i korona danas, bila nepoznate etiologije i patologije.
Vlada Dubrovačke Republike je 1486. godine naredila da svaki brod koji želi ući u Dubrovačku Republiku mora imati zdravstveni karton ili patent, stoji u knjizi “Nekad u Dubrovniku”.
To je posebna isprava kojom su lučke vlasti izvješćivale kapetana broda o zdravstvenom stanju grada iz kojeg se isplovljavalo. Bez njih se nije dopuštalo ostajanje i vezivanje uz gat (obalu). Svaki brod koji je imao okuženog bolesnika morao je istaknuti žutu zastavu. Izdavale su se potvrde i za brodove koji su odlazili iz Dubrovnika.
Preboljeli su morali nositi neki poseban znak, a o tome svjedoči jedini postojeći zapis kacamorata o Radosavi Paskojevoj iz Župe dubrovačke koja je izjavila da je “nosila rubac iznad vrata dok je boravila u Dubrovniku”. Danas se, primjerice, Izraelci dijele na one bez i s ljubičastim bedžom i/ili zelenom putovnicom koji im omogućuju ulazak u trgovačke centre, kafiće, hotele i na predstave.
Mnoge su države već izdale odobrenje za tzv. zeleni digitalni certifikat, koji dijeli stanovništvo na one kojima je dopušteno, recimo, prijeći granicu ili ući u zrakoplov (cijepljeni, preboljeli i testirani) od onih koji to ne smiju.
Značajno je do koje su mjere posljedice epidemije kuge izmijenile mentalitet i reakcije tadašnjih ljudi. Mnogi su bili suočeni s teškim posljedicama izvanredno strogih protuepidemijskih uredaba.
Kako stoji u knjizi “Kacamorti i kuga”, izvanredne mjere u vrijeme Dubrovačke Republike vrlo su često zadirale u samu egzistenciju građana, kao i u sferu njihovih obiteljskih odnosa. Ovlasti protukužnih službenika stalno su rasle; prerogativi kacamorta, premda točno određeni uredbama, bili su nepopularni, zastrašujući i najčešće protivni naprednom gospodarskom interesu stanovništva, kako je to i danas!
Ono u čemu su stari Dubrovčani bili u prednosti pred današnjim življem u korona-pandemiji jest da su se preboljeli, čak i prema najstrožim karantenskim propisima iz 16. stoljeća, smatrali zdravima. Danas liječnici kažu da oni koji su preboljeli koronu imaju imunitet od osam do 12 mjeseci, neki tvrde i doživotno, dok drugi tvrde da se trebaju cijepiti kao i svi ostali, pa čak i više puta godišnje.
Nada u kraj pandemije danas se polaže isključivo u cjepiva koje je svaka država nabavila u milijunskim dozama, dok u opisu trenutačno dostupnih cjepiva u Hrvatskoj stoji da “trajanje zaštite stečene tim cjepivima nije poznato i još se utvrđuje u kliničkim ispitivanjima koja su u tijeku”. O koronavirusu ne zna se puno, kao što se nekad nije znalo ni o kugi. Cjepivo protiv “crne smrti” otkriveno je tek krajem 19. stoljeća, piše Slobodna Dalmacija.
