Piše: Vladimira Šimić, fb
“Moraš znati da se na to mjesto ne dolazi bez debelih političkih veza”, bilo mi je objašnjeno jednom prilikom kad je postojala mogućnost da uletim i ja, eto, u jednu našu čuvenu zdravstvenu instituciju kao nezdravstveni djelatnik.
Igra slučaja bila je takva da sam realno doista imala mogućnost da upadnem bez političkih veza, samo s preporukama i to onima koje su doista opravdavale moju stručnost i kvalificiranost za to radno mjesto. Da se to dogodilo, bio bi to presedan, baš tako mi je objasnila i moja nesuđena kolegica koja je pokušala lobirati u moju korist. Naravno, nisam dobila taj posao iako mi je žestoko zamirisao – ne zbog novaca (koji su čak bili niži od onih koje ostvarujem kao obrtnik), već relativne sigurnosti koju pruža posao u jednoj takvoj državnoj instituciji (a sigurnost mi je u tadašnjoj situaciji itekako trebala), ali i kojeg sam željela raditi jer je moje najuže područje interesa. U konačnici čak nisam ni dobila odgovor, već su naprosto poništili natječaj za to radno mjesto i – problem riješen.
Tako se to radi i tako to funkcionira. U svim državnim institucijama i na svim pozicijama, čak i ne nužno na onim menadžerskim. Tako to funkcionira i u zdravstvu. Tako će biti i ako smijene Alemku – doći će netko drugi po političkoj liniji. Bilo mi je smiješno pročitati kad je jedan moj FB prijatelj na moje pitanje tko bi trebao doći na njezino mjesto, naivno i iskreno odgovorio: “netko normalan i pošten”. Od srca sam se nasmijala – ne, moj FB prijatelj nije nimalo glup čovjek, ali u sadašnjoj situaciji, sa sustavom koji postoji, “normalnost i poštenje” sigurno nisu kriteriji po kojima se ljudi biraju na neku istaknutu poziciju. Nije čak niti stručnost. Recimo da smo jako sretni ako se te osobine kojim slučajem nađu kod takve osobe, i to se teoretski može dogoditi.
Prof. Markotić je, kako dobro kaže moj muž (šteta da on ne komentira po fejsu jer nema za to živaca), vrh sante leda. Slučaj s njezinom majkom je kap koja je prelila čašu. S jedne strane, počeo je isplivavati sav nakupljeni bijes, gorčina zbog situacije u kojoj se nalazimo i tko o nama i našoj egzistenciji odlučuje… S druge strane, o licemjerju i svetačkim izjavama tipa “ja nikad ne bih” da i ne govorim (isključujem neke osobe koje doista cijenim zbog izrazitog poštenja). Ja, recimo, bih, ali zato nikada i ne bih bila na takvoj poziciji. Zato i jesam apolitična te nisam ostvarila “zapaženu karijeru”. Zato se čak nisam niti gurala.
Meni bi majka (koje, nažalost, više nema), posebno da je bolesna, uvijek bila ispred drugih majki u svim situacijama. O djeci da i ne govorim. U meni ne bi bilo nimalo svetosti i oprosta da mi pedofil dirne bilo nju ili njega, vjerojatno bih pisala statuse iz zatvora. Svatko ima, uz meso, i kosti, ovo su neke moje, kome milo, kome drago. Dakle, postupak itekako razumijem, iako ga ne opravdavam.
A to što je izjavila o nekim novinarima, to pouzdano znam. Zvali su je i prije ovog svega, kao što zovu i ostale liječnike koje su kroz posao upoznali kad zagusti. To se radi, da, i to na veliko. Ne jednom su i mene zvali kolege jer sam okružena liječnicima – koga poznajem i do koga mogu doći… I naravno da to nitko nije napisao u svoj status na Facebooku, a u nevolji vrag i muhe ždere…
Poanta je da riba smrdi jako, i to ne samo od glave. Skinut ćete jednu koja vam trenutno najviše smrdi i nećete napraviti ništa. Voljela bih da se napokon pojavi netko tko će pisati o konstruktivnim rješenjima, tko će prerezati gordijski čvor. Osobno ne vjerujem da će išta biti drugačije ako ona ode, ako je smjene. Baš ništa. Možda ćete mirnije spavati jer će “pravda biti zadovoljena”? Ja neću. Jer takve pravde u sustavu kakav je – nema.
No, slijede nam nemiri, prosvjeda i obračuna bit će svakim danom sve više. Tko zna, možda se u nekoj budućnosti nešto i promjeni, pa će biti mjesta i za normalne, poštene ljude… Možda to i doživim, a onaj posao s početka priče do tada sigurno mogu zaboraviti.
