Zagrebačka prostitutka: Kao nevina sam se podala doktoru da bih mogla u javnoj kući raditi

Prostitucije, najstarijeg zanata na svijetu, bilo je i bit će. Gotovo da i nema nekih velikih razlika od davnih, pa do današnjih dana. Razlika je samo u postupanju mjerodavnih tijela. Vlasti su taj zanat nekada zabranjivale, pa odobravale, pa opet zabranjivale i sve tako do današnjih dana.

Iskusni kriminalist u mirovini i bivši šef ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke, Branko Lazarević, ustupio je materijale i fotografije koje je on proučavao iz policijskih spisa, a neki su stariji i više od 100 godina.

Prvi propisi koji su doneseni kod nas datiraju još iz 1852. godine i bili su dosta liberalni za ona vremena. Zakon je gradskim redarstvima dopuštao da sami reguliraju pitanje prostitucije, tako da su se propisi razlikovali od grada do grada. Još davne 1895. godine prostitutke su stavljene pod stalni liječnički nadzor. U pokušajima da se i dalje moderniziraju propisi, Gradsko poglavarstvo grada Zagreba 1899. godine izglasalo je ”Bludilišni pravilnik”. Tada se prvi put dopustilo otvaranje ”bludilišta” koje su još nazivali i javnim kućama. Vlasti su se nadale da će na taj način moći kontrolirati prostitutke, ali i spriječiti širenje spolnih bolesti.

Bludilištima su mogle upravljati samo ženske osobe starije od 30 godina. Isključivo one su prostitutkama organizirale posao, a bilo je zabranjeno postojanje ”priljubnika”, kako su tada zvali svodnike ili makroe. U jednoj javnoj kući moglo je biti zaposleno do 20 prostitutki. One u početku nisu smjele biti mlađe od 17 godina i prije stupanja na ”posao” morale su ići na liječnički pregled. Ukoliko nisu imale spolnu bolest, policija im je izdavala dozvolu za rad na tri mjeseca, a po isteku, dozvola se mogla i produžiti.

Muškarci mlađi od 16 godina nisu smjeli navraćati u javnu kuću. Pred Prvi svjetski rat u Zagrebu je bilo šest bludilišta uglavnom u Kožarskoj, Tkalčićevoj i Medvedgradskoj. Vlasnice su plaćale velike poreze i znatno punile tadašnji proračun grada.

U javne kuće dolazili su uglavnom imućni građani, časnici, đaci i studenti iz imućnijih obitelji. Postojala je i kontrola samoga objekta. Prema propisima pregled bludilišta se obavljao jednom mjesečno.

U praksi, nije baš bilo sve onako kako su vlasti htjele. Spolne bolesti nisu se smanjivale, a sve više prostitutki je oboljevalo uglavnom od gonoreje ili od sifilisa. Bilo je jasno da su izvor splonih bolesti bile baš javne kuće. Radi toga je Zagrebačko redarstvo pooštrilo propise pa je 24 rujna 1922. godine dorađen Bludilišni pravilnik.

Tim pravilnikom je određeno da se prostitutke moraju upisati u očevidnik koji je vodilo policijsko redarstvo i dobile su status javno tolerantnih prostitutki. Djevojka ili žena koja je htjela imati status tolerantne prostitutke i nastaviti se baviti prostitucijom bila je dužna javiti se Kraljevskom redarstvenom ravnateljstvu u ćudoredni odsjek i izjaviti da želi biti uvedena u ”očevidnost tolerantnih prostitutki”. Tada bi obavila razgovor s policajacem. Ako bi zaključio da ona može postati tolerantna prostitutka, sastavio bi zapisnik koji bi sadržavao dosta podataka o prostitutki. Osim osnovnih generalija u njega su unošeni podaci o njezinim roditeljima, njihovom zanimanju, sklonosti alkoholu i drugim porocima, da li je pismena, koje jezike govori, razlozi početka bavljenja prostitucijom, kada je deflorirana i mnogo toga još. Izjavila bi i gdje će stanovati. Svaku promjenu adrese bila je dužna prijaviti policiji. Na očevidnik je zalijepljena fotografija prostitutke i upisan je datum kada je fotografirana.

Propisi su jasno nalagali da mora dva puta tjedno ići na liječnički pregled i da se ne smije baviti prostitucijom van prostora javne kuće. Policajac bi ju podučio o redarstvenim propisima koji se odnose na njih. Na kraju bi i ona, a i policajac potpisali zapisnik.

Kada bi prostitutka odlučila da joj je dosta takvoga života i da se više ne želi baviti prostitucijom, opet bi došla u policiju i dala bi izjavu da se želi brisati iz očevidnika tolerantnih prostitutki, jer se više ne želi baviti prostitucijom. Opet bi policajac napravio zapisnik u kojem bi se naveo datum kada prestaje biti tolerantna prostitutka i naveo bi koji su to razlozi.

Ovim pravilnikom malo se preciznije regulirala problematika prostitucije. Starosna dob podigla se za godinu dana, tako da nisu mogle stupiti u bludilište mlađe od 18 godina. Kako ne bi negativno uticale na učenike, vjernike ili pak na druge osobe, stanovi tolerantnih prostitutki morali su biti dalje od škola, crkava, samostana…

Tako je Marija Papić po nadimku Sonja iz Mrkoplja 26. listopada 1922. godine, kada je napunila 18 godina, pokucala na policijska vrata u Đorđićevoj i izjavila da bi se htjela baviti prostitucijom. Policajac je dosta detaljno u evidencijski arak broj 82, kojeg su tada nazivali očevidnik, popunio podatke o njoj. Imala je Marija dosta težak i buran život. U desetoj godini života ostala bez roditelja i bila je do dvanaeste godine odgajana kod tete u Fužinama. Kasnije je prešla na Sušak kod sestrične kod koje je završila školu i vratila se teti u Fužine. Tu je 1920. obolila od tifusa i došla u Zagreb na liječenje gdje je bila do travnja 1922. Kada se zaliječila došla je u Ogulin prijateljici Milevi Manojlović. Kod nje je provela mjesec dana i onda je krenula u Zagreb da bi našla neko zaposlenje.

Nije se uspjela zaposliti iako, za to vrijeme, nije bila neobrazovana. Imala je 4 razreda pučke i 4 razreda više djevojačke. Nije bilo posla, a njezina priča i danas je aktualna. Doslovno je u zapisnik izjavila: ”Namještenje nisam mogla naći jer nisam bila u gradu poznata, a niti sam imala preporuka. Odlučila sam da ću sreću potražiti u javnoj kući”.

Raspitivala se kako dospjeti u javnu kuću, ali kako do tada nije imala nikakvo seksualno iskustvo i kao nevina nije mogla u javnu kuću, odlučila je da prvo seksualno iskustvo ima s liječnikom iz bolnice u kojoj se liječila od tifusa.

”Svibnja 1922. došla sam u Zakladnu bolnicu i dr. M. sam se kao nevina podala samo iz razloga da mogu u javnu kuću ustupit”, završila je svoju ispovijed Marija.

Zanimljivo je da je Marija osim hrvatskog govorila i talijanski što je i konstatirano u očevidniku. Izjavila je da će stanovati kod S. M. u Kožarskoj 69-c u bludilištu. Iduće godine 3. travnja 1923. preselila se kod S. Ž. u Kožarsku 69 – d.

Na kraju, usmeno je podučena o redarstvenim propisima i potpisala se da je primila na znanje ”propise Kraljevskog redarstvenog ravnateljstva za osobe koje stoje u očevidnosti tolerantnih prostitutki”.

Sastavni dio očevidnika je bio i bolesnički arak Zdravstvenog odsjeka Kraljevskog redarstvenog ravnateljstva u Zagrebu. U njega je uvedeno da je Marija nekoliko puta liječena u Zakladnoj bolnici i u bolnici Milosrdnih sestara radi gonoreje.

U Marijinom očevidniku rubrike o kaznama su prazne. Nije kažnjavana, očito, ili se držala propisa, ili ih je uspješno izvrdavala.

Prošao je Drugi svjetski rat i njezina očevidnika dohvatila se policija bivše države odnosno Jugoslavije. Tako su 11. lipnja 1946. godine provjerom utvrdili da je nema u evidenciji u prijavnom uredu. Ne zna se kako i gdje je završila Marija.

Nisu samo Hrvatice stanovale u Kožarskoj 69. Bilo ih je tu i s inozemnom putovnicom. Najviše je bilo Mađarica. A jedna od strankinja je i Emma Wotke rođena 7. travnja 1901. godine u Čehoslovačkoj kćer krojačkog obrtnika i kućanice. U Bratislavi je završila 5 razreda pučke škole i tri ugostiteljske. Bila je zaposlena kao ugostiteljska blagajnica. Osim materinjeg, govorila je i njemački jezik. Kada je ostala bez posla, odlučila se baviti prostitucijom, ali nije to htjela činiti u svojoj državi već su je neizvjesni i čudni životni putovi doveli u Zagreb.

Došla je u policiju 12. siječnja 1924. godine i prijavila se da bi postala tolerantna prostitutka. Iznajmila je stan u Petrinjskoj 25. Nasuprot Mariji koja je bila tiha i držala se propisa, Emma je bila problematična. Više puta je uhićena. Tako je u njezinu očevidniku zapisano da je još u siječnju 1924. uhićena radi besposličarenja i provođenja nemoralnog života. Kažnjena je sa 8 dana zatvora i izgonom iz grada Zagreba na dvije godine. Drugi put je uhićena 17. lipnja 1924. i kažnjena s dva dana zatvora.

Liječila se nekoliko puta u Zakladnoj bolnici i u bolnici Sestara milosrdnica radi gonoreje. Naredne godine, 3. ožujka 1925. godine opet je kažnjena s osam dana zatvora. Očito da je u zatvoru Emma dosta razmišljala o svemu te joj je bilo dosta takvoga života i isti dan, po izlasku, 11. ožujka 1925. došla u policiju i tražila da se briše iz evidencije tolerantnih prostitutki. Navela je kao razlog da ”napušta život prostitucije i da se vraća u Čehoslovačku radi nabave dokumenata jer se udaje za vozača iz Zagreba L. M”.

Što se dalje događalo s Emmom, ne zna se. I nju su vlasti nove države potražili. Kako je nisu pronašli 12. kolovoza 1946. na njezin očevidnik udarili su pečat na kojem je označeno ”neprijavljena u prijavnom uredu”.

Ipak, problemi u javnim kućama su se gomilali. Početkom 1928 godine u Kožarskoj ulici, jedna ljubomorna gospođa fizički je napala prostitutku koja je tu stanovala. Policija je napad okvalificirala kao pokušaj ubojstva. O tome je brujao cijeli grad. To je bila kap koja je prelila čašu i gradsko redarstvo donijelo odluku da se prostitutke rasele iz Kožarske. To je i učinjeno 1. travnja 1928. godine.

Zagrebačko redarstvo je na sve načine brinulo o tolerantnim prostitutkama. Možda je to bilo i korak dalje od Europskih država. Ćudoredni odsjek uveo je za svaku djevojku prisilnu štednju pa su morale od svoje zarade odvajati za budućnost. Na ovaj način država je pokušala čak i prisiliti prostitutke da štede, da se koliko toliko materijalno osiguraju na neke nepredvidive životne situacije.

Bez obzira na sve propise i brigu države, sve više prostitutki je oboljevalo od spolnih bolesti. Radi toga sve je više protivnika ovakvoga načina kontrole prostitucije. Među najglasnijim bili su liječnici. Kazneni zakon Kraljevine SHS iz 1929. godine nije ništa promijenio nabolje, pa se razmišljalo o konačnoj zabrani prostitucije. Tako je 28. ožujka 1934. nakon 82 godine manje ili više dopuštene prostitucije, ukinuta javna prostitucija. Zatvarane su javne kuće i oduzete su dozvole za rad tolerantnim prostitutkama.

Kako nitko do sada u povijesti nije uspio iskorijeniti prostituciju, tako ni tada država nije uspjela u tome. Rijetko da je koja dotadašnja javna prostitutka, radi novih pripisa, odustala od posla kojim se bavila. Većina njih su se preselile u ilegalu. One ljepše nastavile su rad u barovima. Druge su izašle na ulice ili su ispijale pića u lokalima u Amruševoj, Petrinjskoj i okolnim ulicama.

Bez obzira koji su propisi bili na snazi, ilegalnih prostitutki bilo je cijelo vrijeme i pretpostavlja se da ih je bilo nekoliko puta više nego li ranije legalnih. Bilo ih je svugdje. Počele su se skupljati oko Glavnog kolodvora, a neke i na periferijama grada u lokalima. Policija je to dobro znala i povremeno je na njih imala ciljane akcije provodeći racije, uglavnom u ponoćnim satima i pred jutro. Sve uhićene privođene su obično u Đorđićevu, gdje je provođena kriminalistička obrada. Iz Đorđićeve su išle na liječničke preglede pa sucima gdje su im izricane kazne zatvora. U ovakvim akcijama godišnje ih je privođeno i više od 1000. Mnoge od njih su bile spolno zaražene.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata njemačka vojska nastavila je kriminalistički nadzor nad našim prostitutkama. Obavili su uvid u hrvatske evidencije i odabrali neke prostitutke koje su im bile zanimljive, uglavnom one koje su posjećivale otmjene lokale u koje su zalazili i njemački časnici. Nije to bilo bez razloga.

Dame su tu zalazile po raznoraznim zadacima, a uz koju čašicu više, jezik se razveže i otme se pokoja riječ više. Razumije se, Nijemci su nastavili kontrolirati one koje bi njima bile od koristi. Tako im je zapala za oko M. Š. i stavili su je pod svoju kontrolu 10. veljače 1944. godine. Vidi se da su o njoj sve znali pa čak i kada se napila, ili kada je imala upalu slijepog crijeva te da je 30. listopada 1944. godine operirana na Rebru. Sve su to pedantno evidentirali. Na jednom od tih izvještaja netko od hrvatskih policajaca je dopisao da je jednom bila pijana i da ju treba uhititi.

Nakon Drugog svjetskog rata i policija nove države nastavila je neki vid kriminalističke kontrole nad prostitutkama. U toj poslijeratnoj, evidenciji našla se i zagrepčanka LJ. H. Stanovala je u Rendićevoj 15. Zavedena je u evidencije pod brojem 248. I LJ. H. je bila privođena i saslušavana nekoliko puta. Zagrebačkoj policijskoj isljednici Anki Nikpalj izjavila je mnogo toga. Imala je četiri razreda gimnazije i jednu godinu srednje tehničke, arhitektonski smjer. Kasnije je završila 4 razreda gimnazije i zaposlila se kao službenica u Narodnoj banci. Nakon što se udala za automehaničara, napustila je posao jer je muž bio ljubomoran, maltretirao ju i tukao. Muž je završio u zatvoru i izdržavao kaznu od 18 godina.

Za vrijeme zagrebačkog velesajma 1952. godine upoznala se s M. Đ. iz Novog Pazara iz Srbije, također automehaničarom. Odselili su u Beograd. Stanovali su tjedan dana u Nušićevoj 17,a onda se ona sama preselila u Knez Mihajlovu. U novom stanu dečko nije bio sa njom jer je morao otputovati u Novi Pazar. Ni u jednom stanu nije bila prijavljena. Jednom je legitimirana na ulici i privedena u policiju. Začudila se kada su joj beogradski policajci pokazali njezine fotografije snimljene u jednom ateljeu, a koje su ostale kod njezina dečka. Na njima je bila gotovo bez odjeće. Nije joj poznato kako su dospjele u policiju. Postojala su samo dva načina da završe u policijskim rukama, ili da ih je policiji dao fotograf ili da su ih dobili od njezina dečka. U beogradskoj policiji su je optuživali da se tamo prostituirala, iako je ona to u početku uporno poricala. Kasnije je priznala jer su je maltretirali. Zagrebačkoj policiji također nikada nije priznala da se ikada prostituirala.

Iako se dobro držala na policiji, sudac ju je kaznio s 15 dana zatvora i izgonom iz Beograda. Po izlasku iz zatvora zaputila se na beogradski željeznički kolodvor i vratila u Zagreb.

Što se tiče Zagreba, tvrdila je da u barovima bila samo par puta, u lokale zalazi rijetko, a ako i zađe, onda su to dva ugledna lokala u centru Zagreba. Kako ja bila nezaposlena prijavila se i na burzu rada, ali nakon prijave nikada nije zasnovala novi radni odnos.

Bez obzira što nikada nije priznala da se bavi prostitucijom, policija ju je 9. studenog 1954. godine uputila u Dispanzer za spolne bolesti Petrinjska 34 na pregled. Nije imala spolnu bolest.

Iskoristila je priliku da se makne iz tadašnje države. Do policije je doprla informacija da je 1. siječnja 1955. godine pobjegla iz Jugoslavije. U njezinu dosjeu na papiriću je običnom olovkom dopisano: ”Na ilegalan način napustila našu zemlju, pobjegla u autu nekih stranaca. 13.1.1955. javila se pismom iz Rima. Operativni organi ove Uprave obaviješteni.”

LJ. H. se kasnije vratila iz Italije i živjela je u istočnom dijelu Zagreba.

”Nema više tragova prostitucije na zagrebačkom Gornjem gradu, iako još uvijek nije iskorijenjena kao takva. Današnje prostitutke prilagodile su se novom vremenu, a današnji policajci i dalje, kao onda oni policajci prije stotinjak godina, vode bitku s njima i smišljaju strategiju kako ih pobijediti. Za sada ne uspijevaju u tome. Možda nekada…”, zaključuje umirovljeni kriminalist Branko Lazarević, piše RTL.

Facebook Komentari