Analiza velike igre (1. dio): Priča o INA-i je priča o svima nama. Ovo je tipična hrvatska priča

Piše: Ante Samodol

Slike govore sve – sadašnjost je prošlost. Ništa bolje ne prikazuje stanje ove energetske kompanije od usporednog prikaza tri godine od početka privatizacije i zadnje tri godine. Tri para godina po tri osnove kao što su prihodi od prodaje, financijski rezultat i ukupna imovina u stvari pokazuju svu bijedu nacionalne politike i ekonomike energetskog sektora. INA se na kraju 2018. zapravo nalazi u istom položaju kao i 2005. Kao da nije prošlo trinaest godina. Isto vrijedi za 2017. i 2016.


Izvor: Obrada autora prema www.hanfa.hr; SRPI i Prospekt izdanja dionica 10.11.2006.

Kad se na sličan način pogledaju trendovi od 2009. godine nakon potpisa prvog dodatka ugovoru iz 2003. po osnovi prihoda od prodaje, troškova osoblja i ukupne imovine, također se dobije više negoli jasna slika trenda. Kretanje troškova osoblja šalje najbolju poruku o broju zaposlenih. Od 2009. nestalo ih je više od 6 tisuća.


Izvor: Obrada autora prema www.hanfa.hr; SRPI

Strategija energetskog razvitka RH 2002. – sve će biti bolje

Hrvatski sabor je na sjednici 19.3.2002. osim Zakona o privatizaciji INA-e donio i Strategiju energetskog razvitka RH. Strategija je bila osnova za Zakon o privatizaciji INA-e, a razlozi o privatizaciji INA-e navedeni u strategiji su: „postizanje veće učinkovitosti uslijed boljeg iskorištenja postojećih kapaciteta, na temelju kvalitetnijih investicijskih odluka, boljeg managementa, kao i većim opcijama za potrošače“. Čista šablona, a o strategiji da se ne govori.

Da bi se stvari bolje razumjele potrebno je proletjeti vremenskom putanjom privatizacije INA-e i vidjeti tko i kako je zadnjih petnaest godina „gospodario“ tom nacionalno strateškom energetskom kompanijom. INA je privatizirana prema Zakonu o privatizaciji iz 2002. godine (SDP) kojim je predviđeno sljedeće:

– prijenosom bez naknade 7% dionica hrvatskim braniteljima

– prodajom do najviše 7% dionica zaposlenicima

– prodajom do najviše 25% plus jedna dionica strateškom ulagatelju,

– prodajom najmanje 15% dionica u postupku javne ponude

Prema ovako utabanom strateškom putu „kvalitetnijih investicijskih odluka i boljeg managementa“, privatizacija INA-e se provodila u nekoliko (deset) faza koje će nam poslužiti kao presjeci stanja i aktivnosti:

faza privatizacije INA d.d. 2003. Prodajom do najviše 25% plus jedna dionica INA-e d.d., društvu MOL, kao strateškom ulagatelju, za 505 milijuna USD završena je 2003. godine I. faza privatizacije INA-e d.d. Republika Hrvatska i MOL sklopili su dana 17. srpnja 2003. godine Sporazum dioničara u odnosu na INA-u. Vrlo je važno da prema sadržaju Sporazuma (Ugovora) RH i MOL djeluju zajedno (kao zajedničari) u smislu Zakona o preuzimanju dioničkih društava. Proces su vodili Deutsche bank i PricewaterhouseCoopers iz Londona.

faza privatizacije INA d.d. 2005. Sukladno odluci Vlade RH, od 12. listopada 2005. godine, Fondu hrvatskih branitelja preneseno je 7% dionica društva INA d.d., koje je držala RH. Dana 14. listopada 2005. godine Hrvatski sabor dao je suglasnost na navedenu odluku Vlade. Nakon toga, vlasnička struktura INA-e d.d. glasi:

*Republika Hrvatska 67,99999%
*MOL 25,00001%
*Fond hrvatskih branitelja 7,00%

faza privatizacije INA d.d. 2006. Dana 14. rujna 2006. godine – Vlada RH donijela je Odluku o načinu prodaje, cijeni, vremenu i uvjetima prodaje dionica INA-e d.d. javnom ponudom i posebnim pogodnostima prodaje hrvatskim građanima. RH je izložila prodaji od 15% do 17% dionica INA-e d.d. Prodajna cijena po dionici bila je 1690,00 kuna. Menadžeri postupka ponude dionica bili su Merrill Lynch Intrnational iz Londona kao globalni koordinator i Raiffeisen Centrobank Beč i Raiffeisenbank Austria Zagreb. Prospekt su potpisali članovi Uprave: Tomislav Dragičević – predsjednik, Laszlo Geszti, Mirko Zelić, Josip Petrović, Niko Paulinović, Tomislav Thur, Zalan Bacs te članovi Nadzornog odbora: Ivan Šuker – predsjednik, Zoltan Sandor Aldott, Gyorgy Imre Mosonyi, Tomislav Ivić, Đuro Dečak. Dionice su uvrštene u prvu kotaciju Zagrebačke burze dana 1. prosinca 2006. godine. Istoga dana dionice društva INA d.d. uvrštene su i na Londonsku burzu.
Iz sadržaja Prospekta u dijelu koji se zove Strategija – Nadogradnja i povećanje iskoristivosti kapaciteta rafinerija nafte, kao poruka budućim investitorima doslovno stoji: „INA se nalazi u ranoj fazi realizacije značajnog programa modernizacije i proširenja svojih dviju rafinerija nafte, koji je usmjeren poboljšanju ukupne učinkovitosti i profitabilnosti te usklađenju s važećim standardima EU o emisijama u okoliš. INA Grupa planira uložiti oko 1,1 milijardi USD u razdoblju između 2006. i 2011. u rafinerije nafte u Rijeci i Sisku“. Sad znamo da su lagali.

faza privatizacije INA d.d. 2007. Dana 19. srpnja 2007. godine Vlada RH donijela je Odluku o načinu prodaje, cijeni, posebnim pogodnostima, vremenu prodaje i uvjetima prodaje dionica INA-e zaposlenicima i ranije zaposlenima u društvima koja čine INA grupu. RH će prodati do najviše 7% dionica društva INA d.d., što čini najviše 700.000 redovnih dionica. Prosječna cijena dionice za zaposlenike bila je 1.366,00 kuna.

faza privatizacije INA d.d. 2008. MOL 14.7.2008. objavljuje dobrovoljnu ponudu za preuzimanje INA-e. Cijena u ponudi za preuzimanje 2.800 kuna za dionicu (premija od 8,8%). U trenutku objavljivanja ponude za preuzimanje, MOL drži 25,00001% (25% plus jedna dionica), a RH 44,83% dionica, odnosno zajednički drže 69,83% dionica. MOL je u ponudi isplatio i preuzeo 22,15% dionica. Nakon provedenog postupka preuzimanja RH i MOL kao zajedničari drže 91,99% dionica, i to:

*MOL samostalno drži 47,15%
*Republika Hrvatska samostalno drži 44,83%

Iz popisa dioničara ispao je Fond branitelja, i to nakon odluke Upravnog odbora fonda i procjene društva za upravljanje da je najbolje prodati dionice MOL-u po 2.800 kuna. Rašireni je stav je da je za ovo kriva J. Kosor kao potpredsjednica vlade koja je imala pod kontrolom Upravni odbor Fonda. Kad je dobrovoljna ponuda MOL-a objavljena J. Kosor me pozvala na Markov trg radi konzultacija o postupku i proceduri kod eventualne prodaje dionica iz fonda. Taj kratki sastanak sam upamtio po dvije stvari.

Prvo, bizarna, njena stroga tajnica J. Ž. me premještala dva puta jer sam oba puta sjeo u „krivu“ fotelju čekajući J. Kosor. Druga stvar, J. Kosor se požalila kako je pod strašnim pritiskom jer „ova dvojica“ čekaju da se to riješi. Ovdje se moglo postupiti na nekoliko načina: investitorski, umjereni, domoljubni i neutralni itd. Kako god postupili Upravni odbor i J. Kosor, posljedice su u najmanju ruku financijske i političke.

Investitorski pristup bi značio prodaju 700.000 dionica po cijeni 2.800 kn, što iznosi 1,96 milijardi kuna, naročito kad se zna da je fond bio zadužen gotovo 450 milijuna kuna po stopi od 12% uz stalni pritisak branitelja na isplate udjela. Umjereni pristup bi bio prodaja polovice dionica iznosa radi vraćanja duga fonda i očuvanja likvidnosti iz ostatka sredstava. Domoljubni pristup bi značio da se javno odbije prodaja dionica INA-e radi očuvanja hrvatske ekonomije i energetskog sektora te tako još jednom pokaže kako je bitna domovina, a ne osobna imovina! Neutralni pristup bi bio potpuna ogluha o ponudu mađarskog MOL-a. No, što bi se dogodilo s fondom i Upravnim odborom s obzirom na činjenicu da je nastupom krize dionica INA-e već na kraju 2008. vrijedila samo 1.150 kn, na kraju 2009. 1.650 kn , a na kraju 2010. 1.700 kn. Gubitak bi bio između 800 milijuna i 1,1 miljarde kuna.

Kod glasanja o prodaji dionica na Upravnom odboru fonda branitelja J. Kosor je ostala suzdržana, ali često se zaboravlja da su u Upravnom odboru cijelo vrijeme Đ. Dečak i T. Ivić koji su bili i članovi Nadzornog odobra INA-e i koji su trebali znati sve o dionicama INA-e, odnosno potencijalu INA-e barem kao članovi NO, ako ne kao branitelji. Očito je u Upravnom odboru fonda branitelja bila tanka granica između kratkoročnih osobnih političkih probitaka i dugoročnog domoljubnog pogleda na ekonomiju i domovinu. Ovako, barem nakratko, politički vuk je bio sit, a ovce na broju, ako se umjesto dionica INA-e računaju kune na računu fonda.

faza privatizacije INA d.d. 2009. Prva izmjena i dopuna ugovora o međusobnim odnosima dioničara od 17. srpnja 2003. godine napravljena je između INA-e d.d. i MOL-a dana 30. siječnja 2009. godine. Ugovorne strane mijenjaju članak 7. Ugovora, tako da:

*Nadzorni odbor INA-e d.d. ima 9 članova
*Vlada ima pravo nominirati 3 člana, MOL ima pravo nominirati 5 članova, a 1 člana će imenovati zaposlenici u skladu s važećim zakonima
*Predsjednika Nadzornog odbora nominirat će Vlada, a potpredsjednika MOL
*Uprava INA-e d.d. ima 6 članova
*Vlada ima pravo nominirati 3 člana, MOL ima pravo nominirati 3 člana
*MOL ima pravo nominirati predsjednika Uprave

Ugovor automatski prestaje na datum kada bilo koja od ugovornih strana, Vlada RH ili MOL, zajedno sa svojim povezanim društvima, prestane, izravno ili neizravno, biti vlasnikom najmanje 25% plus jedne dionice izdanog temeljnog kapitala društva INA d.d.

Ovo je sigurno najturbuletnija faza privatizacije koja je obilježila političke i ekonomske odnose unutar i izvan RH. Do dana današnjega. Objava iz INA-ina Sektora odnosa s investitorima na Zagrebačkoj burzi 30. siječnja 2009. je glasila:

„Predsjednik Uprave INA-e d.d. dr. sc. Tomislav Dragičević i predsjednik Uprave društva Plinacro d.o.o. Branko Radošević potpisali su danas, 30. siječnja 2009. u Zagrebu Ugovor o kupoprodaji 100-postotnog poslovnog udjela u društvu Podzemno skladište plina d.o.o. Tim ugovorom definirano je da tvrtka Plinacro d.o.o. postaje 100-postotni vlasnik PSP Okoli. Vrijednost ugovora je 514 milijuna kuna.

Potpisani Ugovor dio je Glavnog ugovora o poslovanju prirodnim plinom (okvirni ugovor kojim se uređuju neka od osnovnih pitanja glede budućnosti tržišta i opskrbe prirodnim plinom u Hrvatskoj) kojeg su danas potpisali Vlada Republike Hrvatske i mađarska naftna kompanija MOL Plc. Realizacijom odredbi Glavnog ugovora o poslovanju prirodnim plinom postupno će se izdvojiti plinsko poslovanje iz aktivnosti INA-e d.d. te će u skladu sa svojom poslovnom strategijom INA d.d. zadržati isključivo aktivnosti istraživanja i proizvodnje u Republici Hrvatskoj u kopnenom i obalnom dijelu. Osim Glavnog ugovora, Vlada Republike Hrvatske i MOL Plc potpisali su i Prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima koji se odnose na društvo INA-INDUSTRIJA NAFTE d.d.“

Nakon ove faze privatizacije INA-e, ostavke Sanadera krajem lipnja 2009., ostavke potpredsjednika Vlade Polančeca krajem listopada, ugovori Vlade i MOL-a ne prestaju biti politička tema. Dok jednima ne smrkne, drugima ne svane. Na Izvanrednoj Glavnoj skupštini INA-e održanoj dana 28. prosinca 2009. opozvani su članovi NO: Damir Polančec i Vesna Orlandini, dok su istodobno izabrani novi članovi Nadzornog odbora na mandat do 10.6.2013., i to: Ivan Šuker i Božidar Pankretić.

Sve vodi k osnivanju saborskog istražnog povjerenstva.

Istražno povjerenstvo u 2010. – „grosse spiele“

Na zahtjev SDP-a povjerenstvo je izglasano u ožujku 2010. i radilo od svibnja do sredine listopada iste godine. Na povjerenstvu se svega čulo, ali tri iskaza su od fundamentalne važnosti za razumijevanje ponašanja MOL-a i, što je još važnije, hrvatske države i njenih predstavnika.

Prema Izvješću saborskog istražnog povjerenstva o INI od 21.10.2010. potpredsjednika Povjerenstva je zanimalo je li Vlada RH učinila stratešku grešku kada je odlučila prodati 25% plus jednu dionicu INA-e? Svjedok S. Linić odgovorio je da sama INA nije bila razlog privatizacije, nego gospodarska situacija u kojoj se RH nalazila početkom 2000. godine (što je različito od onoga što je naznačeno u Strategiji energetskog razvitka RH!). Svjedok je u svom iskazu naglasio da je temelj daljnje budućnosti INA-e bio u srednjoročnom planu razvoja koji je morao prihvatiti svatko od ponuđača koji su se javili na natječaj.

Na pitanje potpredsjednika Povjerenstva – je li Vlada RH imala alternativu kako sanirati dugove ili se baš moralo ići u privatizaciju INA-e i jesu li upravljačka prava proporcionalna postotku vlasništva, Lj. Jurčić kao drugi član Savjeta za privatizaciju INA-e je naveo da se odgovor treba sagledati kroz činjenice da je državi bio potreban novac za sanaciju brodogradnje, sanirali su se PIK-ovi, radile kuće povratnicima. Naglasio je da politika nikada nije upravljala INA-om, da je MOL od upravljačkih prava za 25%+1 dionicu dobio 2 člana Uprave od 7, da je sve operativne odluke poslovanja donosila hrvatska strana, a MOL je imao pravo da čuva svoj ulog.

Međutim, svjedok T. Dragičević, kao predsjednik Uprave INA-e u vrijeme privatizacije pa sve do 2009., a nakon toga član Uprave do 11.2.2011., o upravljanju INA-om nakon što je MOL stekao paket 25%+1 dionica, svjedočio je u bitnome različito od onoga što je naveo Lj. Jurčić. Dragičević je na pitanje Potpredsjednika Povjerenstva o tome je li kao predsjednik Uprave INA-e imao problema u provođenju odluka od strane MOL-a, odgovorio da je 25%+1 dionica kao i 49% dionica u načinu upravljanja! Naglasio je da je kao predsjednik Uprave s MOL-om imao profesionalan pristup te da su se odluke donosile konsenzusom! Posebice odluke koje su se odnosile na godišnji plan, plan investicija itd.!

Također, jednog člana Povjerenstva je zanimalo je li Vlada RH prodajom jedne zlatne dionice prodala i određeni broj upravljačkih prava koja ne proizlaze iz kupnje 25% + 1 dionica INA-e nego iz upravljačkih prava? Svjedok S. Linić je odgovorio da nije bilo razlike između 25% i 25% +1 dionica te da je cijena tog paketa iznosila 505 milijuna USD. Govoreći o upravljačkim pravima istaknuo je da nije prodavan upravljački paket. Sve je zanimao daljni process privatizacije, kada će moći krenuti u daljnji process privatizacije INA-e i to je po njegovu mišljenju najjača klauzula koja se dodatno htjela platiti. Upravo ta klauzula da će daljnja privatizacija ovisiti samo o Vladi RH i da taj poseban paket koji bi možda netko i vrednovao nije na prodaju, odlučivala je o strateškom partneru. Govoreći o zadržanim pitanjima iz Ugovora o prodaji 25%+1 dionica INA-e naglasio je da su ona rezultat odgovornosti dvaju dioničara kojima je cilj zajedničko unapređenje razvoja INA-e.

Na pitanje člana Povjerenstva jesu li svi potencijalni kupci imali mogućnost uvida u konačni prijedlog ugovora o međusobnim odnosima dioničara ili je nakon odabira konačnog kupca došlo do promjene takovog ugovora, Linić je odgovorio da su elementi ugovora bili poznati svim potencijalnim kupcima, odnosno elementi ugovora koji su bili navedeni u natječaju bili su zadržani i u ugovoru.

No, Ljubo Jurčić je u svezi s prijedlozima ugovora istražnom povjerenstvu kazao u bitnome drugačije od S. Linića, navodeći da su se pregovori odvijali tako da je svatko od ponuditelja mogao dati svoje primjedbe i prijedloge ili zatražiti neke izmjene ugovora. Oni su to radili pisano ili usmeno na sastancima. S tim prijedlozima od strane ponuđača kao ministar išao je pred Savjet za privatizaciju. Inače, glavni cilj Savjeta za privatizaciju INA-e koji su činili: I. Račan, G. Granić, S. Linić, R. Čačić, Lj. Jurčić, B. Kovačević i Ž. Pecek – bio je nadziranje i razmatranje ponuda najpovoljnijih ponuđača u postupku privatizacije INA-e! Nadalje, Lj. Jurčić je, govoreći o vrijednosti jedne dionice, naglasio da je njena vrijednost 20%, odnosno pojasnio je da se s 24% nema utjecaja na upravljanje, ali s 25%+1 dionica ima, i da se mora platiti premiju za to upravljanje, što je u bitnome različito od S. Linića.

Kad se ovome doda da je HR strana pristala da MOL-ov član uprave bude nadležan za financijske poslove i to poveže s izjavom predsjednika uprave (hrvatski član) da su se odluke donosile konsenzusom, a ne većinom glasova, iako su hrvatski članovi Uprave činili većinu, stvari više nisu samo jasne, negoli dramatično jasne! Svima, osim pravosudnim prvacima.

Uglavnom, sukladno željama MOL-a, zaključeni Ugovor se razlikuje u nizu stavki od predloženog sadržaja, među kojima su (prema ranijim medijskim objavama) najznačajnije:

Epilog svi znamo. Ugovori su izmijenjeni sa svim posljedicama koje su proizveli. Ove izmjene nikada nisu smatrane prodajom upravljačkih prava jer, eto, nitko nije niti primio poklon – premiju. Premija za 25% +1 nikada nije plaćena niti vlasniku. No, ove izmjene nikada nisu smatrane niti ustupanjem upravljačkih prava – besplatno. Zašto? E, to je pitanje za milijune ili, preciznije, za milijarde bilo čega? I još nešto, 99% članova svih naših vlada MOL nazivaju strateškim partnerom, a ne strateškim ulagateljem ili investitorom, što on po ugovoru (zakonu) i jest. I dan danas za trenutnu vladu MOL je strateški partner! Razlika između hrvatske kratkovidnosti kojom se prodaje INA radi spašavanja brodogradilišta u odnosu na dugoročni pogled i strategiju mađarske strane koja MOL drži nacionalnim interesom i strateškom energetskom kompanijom je velika kao Himalaja.

Danas ova tri zaboravljena svjedočenja ispred Saborskog istražnog povjerenstva treba više puta iznova pročitati. Ona govore sve. To je bio početak i kraj, putokaz budućnosti INA-e i Hrvatske. Pri tome je potpuno nevažno što se radi o pripadnicima jedne političke stranke ili opcije. To je to – Hrvatska.

Može se samo nagađati što bi bilo da je Ugovor trajao deset godina i da je isticao 2013. kad je S. Linić bio ministar financija u SDP-ovoj koalicijskoj vladi. Iz SDP-a je izbačen u lipnju 2014. Ovako je Ugovor istekao 2008. pa se HDZ “borio” za novi dodatak ugovoru u 2009. Prva izmjena i dopuna ugovora o međusobnim odnosima dioničara se može promatrati s više strana. S političke strane je zanimljivo da HDZ formalno nije prodao niti jednu dionicu INA-e MOL-u za razliku od SDP-a koji je prodao 25% +1 dionicu, a s druge strane HDZ je vrlo revno izvršio sve korake u privatizaciji INA-e koje je SDP zacrtao u Zakonu o privatizaciji INA-e. S treće strane, ne može se poreći da su pojedinci iz vlade i oko vlade HDZ-a s MOL-om imali osobne, poslovne i financijske odnose koji nadilaze odnose i položaje dvaju dioničara koji djeluju zajedno u INA-i. U tom kontekstu do danas traju sumnje da su dopune ugovora o međusobnim odnosima dioničara 2009. između ostalog bile oslonjene i na privatne izvaninstitucionalne odnose pojedinaca, a ne na odnose koji bi proizlazili iz Sporazuma, Zakona ili Strategije energetskog razvitka RH. Na kraju se ispostavilo da je ta 2009. bila prijelomnica s ostavkama kako za premijera, tako i za potpredsjednika Vlade. Kad su ti privatni odnosi dobili sudski epilog, mnogi ministri kao članovi Sanaderove vlade su postali „bokci“ koji se ničega ne sjećaju i ništa ne znaju.

Zanimljivo je da je Sanader i sam sudjelovao u davanju iskaza (12.10.2010.) pred povjerenstvom i na pitanje jednog člana Povjerenstva je li to bila „grosse spiele“ (kako je ovu prodaju INA-e MOL-u nazvao Lj. Jurčić koji je inače potpisao s MOL-om Sporazum dioničara u odnosu na INA-u 2003.), Sanader je onako suvereno odgovorio protupitanjem -što to znači i počeo objašnjavati i da „grosse spiele“ u stvari množina čime je zapravo ponizio i člana povjerenstva. Njegova osobna dramatična „velika igra“ je započela dva mjeseca kasnije. Uhićen je u Austriji u prosincu 2010. nakon završetka rada Povjerenstva pod optužbom za primanje mita radi ustupanja upravljačkih prava MOL-u. Sanader je doslovno temeljem osobnih izvaninstitucionalnih odnosa na ježiću naježio. Velika igra još traje i sud će u ponovljenom postupku dati konačno pravorijek. Međutim, iako su „upravljačka prava“ postala prava medijska poštapalica, ona u sebi zapravo sadrže sve što se izvodi iz prava glasa na skupštini društva. Upravljačka prava koje dionica daje formalnopravno se iscrpljuju u radu glavne skupštine dioničkog društva. Radi se o pravu na sudjelovanje u radu glavne skupštine društva, pravu na obaviještenost, pravu glasa i pravu na pobijanje odluke Glavne skupštine. U praksi, međutim, upravljačka prava se redovno protežu i do samog vođenja poslovanja društva mehanizmom biranja više ili manje lojalnih članova nadzornog odbora koji opet biraju više ili manje lojalne članove uprave društva koji pak vode poslovanje društva. Unatoč pravu glasa iz vlasništva nad dionicama, konkretno u INA-i pravno nikada nije procesuirano kreiranje tzv. LODO dokumenta (liste ovlaštenih potpisnika) koji je omogućio upravljanje INA-om izvršnim „mađarskim“ direktorima, a ne pravoj Upravi koja je dogovorena na temelju prava glasa. Kreiranje LODO dokumenta je efektivno vođenje poslovanja društva dalo u ruke izvršnih direktora koji su dio upravljačke strukture uspostavljene LODO-m, dok je Uprava, odnosno članovi Uprave koji nisu dio LODO sustava upravljanja, samo nominalno ostala zadužena za vođenje poslovanja društva, bez stvarne mogućnosti da na vođenje poslovanja doista i utječe.

Pravni kreatori tog dokumenta i oni koji su ga upravljački ugradili u rad INA-e nikad za to nisu ispitani iako su tako oduzeta prva upravljanja koja proizlaze iz prava glasa. Nije se ispitivala odgovornost niti onih koji su prilagođavali sadržaj konačnog međudioničarskog sporazuma, a bome niti onih koji su „glumili Mađare“ u vrijeme kad su Hrvati bili većina u Upravi pa su odluke donošene konsenzusom. Sve to nije bila prodaja niti ustupanje upravljačkih prava!? Tko je to utvrdio i u kojem postupku?

nastavlja se……

Facebook Komentari