Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Demokratičnost je ono što si mister 2822 glasova misteriozno misli, život ono što ima ministar zdravstva za razliku od Mattea čijoj obitelji ni sućut nije došao iskazati, deblokiranje ovršenih je ono što legalizira autor tog istog zakona po kojem su ti isti ovršeni, uspješnost cijele sezone je ono što turist veli iako ima podatke jedva za prvi kvartal itd.
Ministar gospodarstva veli da banka isplaćuje plaće iz depozita Uljanika, a šuti na pitanje odakle novac u tom istom depozitu da ne spominjemo ostale ministre, a ni manje ni više nego kancelar, koristi politički korektan jezik unije pa umjesto da lijepo veli bankrot, stečaj ili propast on se pristojno izražava koristeći insolvencijske postupke, pri čemu nasuprot tome može što hoće, neće njemu nitko određivati s kim će oblikovati većinu, izbacuje ljude iz stranke i svadi se s braniteljima, Gradonačelnikom Vukovara i svima ostalima.
Netko bi ovdje trijunfalno prepoznao poznatu vatikansku politiku čelične ruke u baršunastoj rukavici, ali stvari su možda složenije. Naime iskaljuje se slavodobitno samo nad tuzemno-politički nemoćnijima pokazujući ne samo nedostatak snošljivosti, Hrvati vele tolerancije, ne samo aroganciju, nego i posvemašnju nadmoć, dok je krajnje ponizan, servilan skoro pa podatan prema inozemno-politički moćnijima. Njegovo dociranje tuzemnima politički puno iskusnijima o tome što jest, a što nije pravi način izgleda djetinje kakvim će se i pokazati čim ili izgubi sljedeće izbore ili ne uspije sastaviti većinu s najvećim otpatcima, otpadnicima, obraćenicima i ortodoksnim ljubiteljima vazelina, a njegovo odobravanje nadmoćnima bez trunke otpora zaista je racionalno ponašanje iako u neskladu s govorom.
Ovdje je zanimljiv taj meki inozemni jezik. Koji je to međunarodni uspjeh požnjela ova vlada RH? Diplomatski zasigurno nije. Demografski smo već i onako na samrti, samo je pitanje koliko ćemo dugo usporavati dolazak Kosca.
Gospodarski polako ali sigurno padamo na zadnje mjesto EU. Politički smo još uvijek na razine divljačke plemenske nadri-zajednice koja si utvara kako je uljuđena i građanska. Upravno-pravno svjetski smo prvaci birokratskog meda i mlijeka. Itd. Ipak, jezik kojim se opisujemo, vjerojatno prije spavanja i kad ujutro pjevušimo u kupaonici, u neskladu je sa zbiljom. Što je najgore, vjerujemo mu i prividu kojeg si njime stvaramo. Jeziku kojeg je George Carlin opisao kao jezik koji skriva istinu i prekriva zbilju; jezik eufemizama, meki govor. Poput Amerikanaca i Hrvati imaju problem sa suočavanjem sa stvarnošću pa izmišljaju mekan jezik kojim se štite od zbilje i samih sebe kakvi zaista jesu pri čemu je dokaz toga točno to da u ovom trenutku mnogima ide pjena na usta, jer oni nisu takvi, oni su bolji, mnogi su bolji što vidimo po tome da su osvojili vlast. A ne ne, ovo su najbolji koje imamo. Nema boljih.
Harry Frankfurt je to nazvao preseravanjem (engl. bullshit) , tj. situacijom u kojoj govoritelja nije briga za istinu i činjenice, ali briga ga je za fikciju. Carlinova poredba naziva PTSP-a, tj. „shell shock“ (1. svjetski rat), „battle fatigue“ (2. svjetski rat), „operational exhaustion“ (Korejski rat), „post-traumatic stress disorder“ (Vijetnamski rat) najbolje ilustrira razvoj mekog jezika tijekom 20. st. Usporedimo to sad s nekim gospodarskim temama RH zadnjih 28 godina. Gospodarska pljačka nazvana je privatizacijom, prodavanje stranim vlasnicima restrukturiranjem, a danas se propast naziva insolvencijskim postupcima.
Mlohav jezik nije najgora stvar. Najgore je što je skovan kako bi prikrio čeličnu i barbarsku praksu. Gospodarski kriminal nije ničim izazvan stao sam od sebe, zašto i bi, nego je metamorforzirao pod drugim imenima sve do danas, a demokracija je, nasuprot onome što si vi možda umišljate imajući praznovjerja o političkoj slobodi, odgovornosti i sebi samima, točno ono što kaže mister 2822 glasova.
