Ima li nade za nas: Što je to trulo u državi Hrvatskoj i kad će već jednom netko ozbiljno progovoriti o pravim problemima

Pišu: Ante Rašić i Neven Pavelić

Na tragu dramatičnih riječi Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarević o alarmantnoj, bezizlaznoj situaciji probali smo na osnovu svojih iskustava, dakako stečenih u nekim drugim uvjetima, u nekoj drugoj državi, malo sagledati situaciju. Također, gledanjem na rješenja u državama u koje iseljavaju Hrvati, mogu se dokučiti pravi razlozi najvećeg problema, koji je posljedica stanja u državi, a to je gubitak najproduktivnijeg dijela stanovništva, kao i negativan prirodni priraštaj.

Ne nismo u bezizlaznoj situaciji, u dramatičnoj jesmo ali brzim djelovanjem, presijecanjem hrvatskog Gordijskog čvora, vrlo brzo može se promijeniti sve. Sa samo par državničkih poteza, sa samo par zakona za manje od godinu dana Hrvatska može izaći iz defetizma i ući u optimizam.

Od nastanka države, sve stranke koje su participirale u vlasti, bilo na državnoj bilo na lokalnoj razini stvaraju svoju vojsku glasača uhljebljenih u državnim i javnim tvrtkama. Taj se broj svakom promjenom vlasti stalno multiplicirao tako da danas imamo preko 30 000 viška uposlenih u tim tvrtkama. U 21 stoljeću više nema potrebe za desetine, stotine, tisuće ljudi po šalterima, nema potrebe za daktilografima, silnim referentima i predmetima u fasciklima, nema potrebe ali svejedno se još uvijek uhljebljuje stranačka vojska.

I dok hrvatski turistički djelatnici „vape“ za konobarima i kuharima, koji zamislite neće raditi za 3000 kuna kad mogu za 1500 eura raditi u Austriji ili Irskoj pa traže od države da im odobre kvote stranaca koji su spremni raditi za 400 eura da se njihovi prihodi ne bi kojim slučajem smanjili.

Ti Bogom dani hrvatski poduzetnici svjesni situacije u kojoj se nalazi državu, reketare i ucjenjuju državu kad podigne minimalac za 100 kuna dok im je trećina poslovanja u zoni sive ekonomije ali eto država radi njih i njihovog doprinosa ekonomiji i rastu BDP-a njih ne dira.

Radi gomilanja „kompetentnih“ stranačkih uhljeba, novac iz EU fondova, povlači se na kapaljku, neki projekti se ni ne razrađuju pa se na njih ni ne natječe ali eto nama turističke sezone, ministarstva sunca i mora pa se namiri za plaće. Stvari se guraju pod tepih, demografija se rješava socijalom u visini 100 kuna povećanja dječjeg doplatka, malo povećanjem imovinskog cenzusa za isti, ali nitko nema hrabrosti presjeći i donijeti odluke.

Vlada koja donese odluku da:

– Pošalje na tržište 30 000 stranačkih uhljeba
– Donese zakon po kojem je zagarantirani osobni dohodak u Hrvatskoj onaj koji je prosječni ali samo za najnižu kvalifikaciju
– Poveća koeficijente za zaposlene u zdravstvu, školstvu te ta zanimanja proglasi strateškim i od nacionalnog interesa
– Prilagodi školstvo potrebama na tržištu
– Smanji parafiskalne namete za početak za 90 %
– Oslobodi plaćanja poreza na dobit za sve tvrtke koje ostvare promet manji od milijun kuna, ili barem za jednu tvrtku u vlasništvu jedne osobe za dobit do 100 tisuća kuna
– Donese kvalitetan i u praksi provediv ovršni zakon
– Učine promjene zakona tako da se provede predstečajna nagodba za blokirane, i odblokira 330 tisuća ljudi
– Eliminira korumpirano sudstvo i izglasa zakon po kojem bi se za najmanju korupciju i utaju poreza išlo u zatvor 20 godina

birači je neće kazniti već nagraditi.

Može li se to provesti u praksi – može. Poslodavci će cviljeti i negodovati najduže 2 dana, neće imati izbor ali imat će i zadovoljne radnike koji se neće povoditi devizom „Ne možeš me toliko malo platiti koliko ja mogu ne raditi“.

Rezultat – povećanje produktivnosti koji će uz ukidanje parafiskalnih nameta učiniti tvrtke i gospodarstvo konkurentnijim.

Svi oni koji će iz državnih firmi otići na tržište, vrlo brzo će se zaposliti jer povećanje zarada nosi povećanje potrošnje i otvaranje novih radnih mjesta. Konobar koji u Hrvatskoj ima plaću 1000 eura neće ići raditi za 1500 u zemlje EU , a diplomci s filozofskog, pravnog ili drugih zanimanja neće morati prati suđe u njemačkim i irskim restoranima.

Nedostatak strategije

Hrvatska ima veliki problem, apsolutni nedostatak prave državne razvojne strategije.

Nijedna stranka do sada nije zapravo brinula o razvitku Hrvatske, o čemu najbolje govore rezultati, a to je više od 250 tisuća iseljenih u posljednjih petnaestak godina.

Razvojna strategija treba obuhvaćati dva pravca: Izgradnju institucija koje sada proizvode nepravdu i probleme, te posljedično loše društvene odnose (ministarstva osim MORH-a i pravosuđe – to uključuje čitav prenormiran i loše ustrojen porezni, upravni i pravni sustav zemlje), te drugi pravac – populacijsko gospodarstvena politika, koja će zacrtati smjernice ravnomjernog razvitka na cjelokupnom teritoriju Hrvatske, uključujući, naravno i more.

Hrvatski problemi samo se gomilaju, a to se događa zbog neuređenih društvenih odnosa. Izgradnja institucija jedna je od osnovnih zadaća hrvatske Vlade, a neuređeni društveni odnosi, samo zatrpavaju društvo, kao npr pravosuđe koje je conditio sine qua non funkcioniranja države.

Hrvatsko pravosuđe mora donositi pravna rješenja u brzom roku, koja su vrlo blizu ideala pravde. Ovo što se danas događa, nije ni blizu pravde, jer se na pravorijek čeka godinama. Zakonski okvir u kojem djeluje pravosuđe, te sustav kontrole, napredovanja i nazadovanja u pravosuđu mora biti jasan i transparentan. Ne može se dogoditi da sucima padaju presude na višim sudovima, a da za to nisu uopće odgovorni, svaka korupcija mora u pravosudnom sustavu biti posebno kažnjavana, kao kvalificirano kazneno djelo s velikom zapriječenom zatvorskom kaznom.

Nijedna institucija države ne daje uslugu kakva bi trebala biti i zato smo po poslovanju gori od afričkih država. Svugdje se čeka stoljeće na jedan papir, a to otvara prostor korupciji, jer da bi stvar ubrzali, morate nekoga podmititi.

Prava politika države je razvojna politika, koju Hrvatska nema ili ne provodi i vrlo je učinkovito skriva. Ne smije se događati da se u Hrvatskoj cijeli mjesec radi za plaću koja je protuustavna, jer ne osigurava život dostojanstven čovjeku.

Cijeli je niz razloga zbog kojih je danas tako, ali država mora regulirati pravila igre, jer u ovom slučaju tržište rada ne postoji, a poslodavci su do sada koristili pravila igre koja su donijeli u državi – premala minimalna plaća, preveliki nameti na takvu plaću.

Svaki kapitalizam počiva na potrošnji, a onaj tko uspije proizvesti dovoljno za potrošnju i više od toga za izvoz, osigurao je budućnost svoje zemlje.

Upravo je zato potrebna ozbiljna strategija, da odgovori na pitanje zašto Hrvatska koja može prehraniti bez problema desetak milijuna stanovnika, proizvodi hrane upola manje od potreba za prehranjivanjem stanovništva?

Zašto se u Hrvatskoj u poljoprivredi ništa ne isplati raditi? Kako su te probleme riješile druge države i koje je rješenje primjenjivo na Hrvatsku (Danska primjerice ima proizvodnju hrane o kakvoj možemo samo sanjati a za razliku od Hrvatske nije u podneblju u kome sve raste gotovo samo od sebe)

Zašto se u Hrvatskoj ne isplati niti loviti ribu? (pitajmo Norvežane kako se to radi)

To je samo jedan primjer i jedno područje od kojeg se u uređenim zemljama može živjeti. Zašto se u Hrvatskoj ne može?

Zato što nema sustava, nema strategije, nema volje, kapital je za individualne akcije preskup, kamate su veće i 300 posto nego u drugim državama za takve razvojne projekte, a u Hrvatskoj se samo uz debelu vezu može dobiti kamata manje od 3 posto za razvojni projekt. To je 300 posto skuplji kapital nego u recimo SAD-u.

Dakle, vrijeme je da se progovori o pravim problemima i počne raditi.

Facebook Komentari