Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Zašto bi čovjek rođen između 1965. i 1970. godine 2017. otišao na koncert grupe The Cult? Možda zato što je darker („Love“ (1985.) je jedini njihov darkerski album).
Ali zašto bi to učinio čovjek rođen između 1975. ili 1980. godine? Možda da posluša najveće hitove s tri najveća albuma, spomenutog „Love“, zatim „Electric“ (1987. rokerski album) i „Sonic Temple“ (1989. skoro metal album) i da pokuša shvatiti u čemu se sastoji taj kult obožavanja tog banda kod starijih generacija.
Kako god bilo, dosta se ljudi navedenih i drugih generacija skupilo jučer (27. 06. 2017.) na Šalati u Zagrebu kako bi poslušalo The Cult.
Govoreći kao ljubitelj mogu reći da sam iznenađen u odnosu na prijašnje koncerte. Zvuk je bio dobar. Izvedba je bila na mjestu. Svi hitovi su bili odsvirani i otpjevani (povremeno recitirani). Bis je bio kolosalan.
Ian Astbury je pjevao jako dobro za svoje godine i zahtjevne dionice. Na momente je zvučao kao 80-ih. Billy Duffy je očito neuništiv na gitari sirovog zvuka pri čemu je paradoksalno svoje neznalaštvo doveo do savršenstva. Ostali su bili OK, iako im, istini za pravo niti imena ne znam, pa se ispričavam.
Ono što mi je zapelo za oko i za uho ili što osluškujem u rocku zanimljiva je play lista i tematska zaokruženost koncerta.
Nakon predgrupa započela je reprodukcija albuma „An American Prayer“ grupe The Doors i zastala je točno nakon legendarne najave „From Los Angeles California, The Doors“ i live izvedbe skladbe „Roadhouse Blues“ i tad je započeo koncert sa skladbom „Spritwalker“ (1984.) koja započinje s indijanskim napjevom.
Ian Astbury, inače Englez, kao mlad emigrirao je u Kanadu i tamo proučavao Francusko-Indijanske ratove i indijanska plemena, njihovu kulturu, jezik, glazbu i duhovnost.
Odjednom je shvatio filozofiju tog načina života i to „potaklo njegovu maštu, značajno utjecalo na njegove tekstove i glazbu i nikad ga nije napustilo“ (Intervju, 2012.). Po završetku bisa, tj. koncerta nastavila se reprodukcija navedenog albuma Doorsa na mjestu gdje Jim Morrison izgovara stihove „Indian, Indian, what did you die for. Indian says nothing at all“. (Sjetimo se da je Astbury nedavno s Doorsima izveo izvrstan koncert.).
Time je zaokružen koncert koji je počeo s njihovih prvim hitom „Spiritwalker“ koji je to postao tek 1984. godine, iako je nastao u počecima banda dok su se još zvali The Southern Death Cult (1981.) i Death Cult (1983.). To je poruka koncerta, tj. stihovi te skladbe: „Let the sun shine on me when I sing the last song. I will give you even my body. Spiritwalker. Dreamwalker. Starwalker. Sunwalker. Spiritwalker.” (Duhovi velikih predaka kao uzora koji su uvijek s nama i vode nas.)
Kako god bilo, bilo je lijepo vidjeti mlađe generacije kako pokušavaju poloviti starije hitove starijih generacija, poput mene koji sam The Cult prvi put čuo na radiju 1985. i to skladbu „Rain“ za koju mi ni na kraj pameti nije bilo da će preživjeti kao hit više od 30 godina, i te mlade kako pjevaju te sad već rock standarde. 
