Postojanje uranija u oceanima nije novost, no znanstvenici smatraju da su pronašli način za njegovu ekstrakciju na brz, jednostavan i tri puta učinkovitiji način od dosadašnjeg uz značajno manji negativni učinak na okoliš.
.
Dosadašnji način dobivanja uranija podrazumijevalo je stvaranje rudnika i bušenje stijena, no na ovaj bi se način moglo doći do mnogo više uranija u kraćem vremenu i bez loših posljedica za okoliš. Osim toga, značajno bi se smanjili troškovi zemalja koje uranij moraju uvoziti iz zemalja poput Australije, Kazahstana, Kanade i Rusije.
S procjenama Međunarodne agencije za atomsku energiju da će nuklearna energija porasti za 68% u sljedećih 15 godina, ovo bi otkriće moglo imati doista povoljne posljedice na smanjivanje emisija ugljikovog dioksida.
Koncentracija uranija u oceanima je, zapravo, vrlo niska i ekvivalentna je jednom zrnu soli rastopljenom u litri vode, no oceani su toliko prostrani da sadrže 4.5 milijardi tona uranija rastopljenog u vodi, što bi nas energijom moglo opskrbljivati nekoliko tisućljeća.
No, ukoliko se odlučimo za ovu metodu skupljanja uranija, imamo puno posla – na raspolaganju nam je 1.37 milijardi km³ vode sa samo 3 čestice uranija na milijardu čestica vode.
Uranij se u vodi pojavljuje kao pozitivno nabijeni ion jer reagira s kisikom, a taj se oblik zove uranil kojeg je moguće mnogo jednostavnije izdvojiti iz vode.
Dosadašnjim se postupkom koristio spoj amidoksim koji prikuplja čestice uranila dok izbjegava ostale pozitivno nabijene čestice. Kad se plastično vlakno premaže amidoksimom i provuče kroz morsku vodu, na njemu će ostati uranij. Nakon saturacije tog vlakna uranilom, potrebno ga je okupati u kemijskoj kupki kojom će se ukloniti uranil i zatim poslati čestice na daljnju obradu.
No, taj način nije pretjerano isplativ, pa su znanstvenici malo modificirali taj proces.
Dodavanjem amidoksima paru ugljikovih elektroda, znanstvenici su uspjeli stvoriti vezujući sloj kojeg je moguće pogoditi udarima struje male snage kako bi modificirali vlakno na način da može prikupiti 9 puta više uranila prije nego što se vlakno saturira ionima. Osim toga, sloj presvučen amidoksimom bio je triput trajniji od prijašnjeg.
Sljedeći korak znanstvenika je pokušati smanjiti snagu električne energije, kako bi troškovi prikupljanja bili još manji.
Naravno, još uvijek ostaje pitanje o samoj nuklearnoj energiji.
Sjećanja na nuklearne nesreće u Černobilu i Fukushimi još su uvijek svježa, a posljedicama svjedočimo i danas, godinama nakon nesreća. No na kraju se sve svodi na odluku o manjem zlu – isplati li se riskirati nesreće s razornim posljedicama za čovječanstvo i ostali živi svijet kako bismo smanjili emisije ugljikova dioksida i imali čišći i zdraviji planet.
