Tuđman: Cijelo vodstvo tada kreće izginuti na najbližu bojišnicu. Hrvati neće imati Hrvatsku, ali imat će nove Zrinske

Bio je to velik dan u povijesti Hrvatske. Jutarnji list donosi svjedočenja iz tog vremena.

Tog 15. siječnja 1992. službeno nas je priznalo svih tadašnjih 12 članica Europske unije uz još sedam europskih zemalja i Kanadu. Stvari su se odvijale brzo. Nakon što je Sveta Stolica odradila svoj dio posla dva dana ranije, do kraja mjeseca priznale su nas još 44 zemlje. A onda i Rusija već u veljači, Japan u ožujku, a SAD u travnju.

Na kraju, međutim, 15. siječnja samo je još jedan važan datum. Jer teren za priznanje pripreman je mukotrpno mjesecima ranije, jednako oružjem i tihom diplomacijom. Dok se Hrvatska, uvijek s premalo oružja, grčevito branila od agresije, predsjednik Franjo Tuđman je istovremeno sa svojim timom ministara i diplomata tražio legitimitet u međunarodnoj zajednici. U međuvremenu je učinjen niz povijesnih koraka – od prvih višestranačkih izbora u travnju i svibnju 1990., zatim referenduma o samostalnosti godinu dana kasnije, pa proglašenja neovisnosti 25. lipnja sve do sjednice Sabora u zgradi Ine 8. listopada iste godine, na kojoj su službeno raskinute sve veze s Jugoslavijom.

Primili smo niz teških udaraca, poginulo je sedam tisuća civila, trećina teritorija je okupirana, raketirani su Banski dvori. Istovremeno je trebalo, bez razaranja, JNA potjerati iz vojarni u velikim gradovima.

Neki od ključnih ljudi koji su ovo priznanje izborili, ili su toj borbi svjedočili izbliza, sada nakon 25 godina otkrivaju detalje o tome što se sve događalo u pozadini, u predvečerje međunarodnog priznanja Hrvatske.

Franjo Gregurić, predsjednik Vlade demokratskog jedinstva: Hrvatsku u to vrijeme nitko nije htio. Međunarodna zajednica očekivala je da će se Jugoslavija ipak nekako spasiti, da će se unutar nje naći rješenje. Beograd i vojni vrh uvjeravali su svijet da se Jugoslavija mora spasiti, a Hrvatsku disciplinirati. Mi smo krenuli korak po korak, pripremali se za samostalnost, a istovremeno branili od agresije. Radila je i diplomacija, uz pomoć naših ljudi koji su živjeli u inozemstvu. Bilo je to 13 iznimno intenzivnih mjeseci.

Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva i voditelj Glavnog stožera saniteta RH: Velike sile od početka su bile indiferentne i podijeljene. Dozvoljeno je da u dijelu Europe civili ginu punih godinu dana bez ikakve reakcije. Svi oni štitili su svoje interese, a jedna prava ekonomska blokada mogla je agresiju zaustaviti u tjedan dana. I zato to priznanje, kad je konačno došlo, u meni nije izazvalo euforiju, već pomalo strah i zebnju hoće li taj čin uopće imati težinu kod agresora. Priznanje nije zaustavilo rat kako se danas misli, zaustavili smo ga sami jer smo se konačno naoružali.

Mate Laušić, šef osiguranja predsjednika Franje Tuđmana: Imao sam sreću da budem u središtu zbivanja koja su stvorila Hrvatsku. Kao Tuđmanov šef osiguranja pratio sam ga između ostalog i na putovanjima po svijetu te 1991. Pravila su bila jasna: oči imam, ali ne vidim, uši imam, ali ne čujem, usta imam, ali jezik ne. O nekim stvarima nismo pričali. Ali Tuđmana su uvijek najviše otkrivale njegove geste, osmjesi i izrazi lica. Nije bio čovjek koji je znao skrivati emocije. Sjećam se sastanaka s primjerice Miloševićem i Kadijevićem u Ženevi ili Haagu, koji su trebali trajati nekoliko sati, ali su prekidani nakon samo 20 minuta. Tuđman bi izašao i kratko rekao: pokret, vraćamo se kući.

Franjo Gregurić: Nakon što je svibanjski referendum 1991. podržalo 94 posto građana, Sabor je temeljem tih rezultata izglasao Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Hrvatske. Kad je na tu odluku istekao tromjesečni moratorij koji je od nas zahtijevala međunarodna zajednica, u zgradi Ine smo 8. listopada raskinuli veze s Jugoslavijom i čekali to priznanje. A neprijatelj je radio sve da nas zaustavi. Dva dana prije sjednice u Ini, eksplodirala je bomba na židovskom groblju, pa su dan kasnije raketirani Banski dvori. Željeli su pokazati svijetu da Hrvatska nije ni zrela ni sposobna da bude samostalna, i da nema kontrolu nad događanjima.

Vladimir Šeks, za govornicom Sabora pročitao Odluku o raskidu veza s Jugoslavijom: Odluku sam napisao u jednom malom sobičku, praktički na koljenima. Bio sam predsjednik Radne skupine za izradu državotvornih akata. Tekst te odluke je dva dana ranije usuglašen s predsjednikom Tuđmanom u glavnim gabaritima, a na dan sjednice u Ini sam ga dorađivao. Trebalo mi je dva sata za to, a sve sam temeljio po uzoru na odluku Hrvatskog sabora iz listopada 1918. godine kojom je Hrvatska prekinula sve veze s Austro-Ugarskom.

Mate Laušić: Uoči priznanja često smo putovali. Tim je bio malen jer u državnom avionu bilo je samo sedam mjesta. To je bio Inin avion koji je prvo prešao u vlasništvo Sabora SRH, pa u naše državno. Toalet u repu aviona mogao se pretvoriti u još jedno mjesto, a ja bih uvijek sjedio na tzv. jump preklopnom stolčiću između pilota i kopilota u kokpitu. Najčešće smo letjeli iz Graza gdje je avion bio parkiran. Gdje god da sletjeli, u njemu sam uvijek ostavljao jednog naoružanog čovjeka da ga čuva. Uz Tuđmana su na putovanja letjeli i (tada) predstojnik njegova kabineta, Hrvoje Šarinić, zatim trenutni ministar vanjskih poslova i prevoditeljica. U avionu je uvijek bila i stjuardesa. Mjesta bi se brzo popunila.

Franjo Gregurić: Moja Vlada kontinuirano je zasjedala od prvog dana. Bili smo u Banskim dvorima non-stop. Svaki drugi dan sjednica Vlade, a svakog jutra u sedam sastanak užeg kabineta. Stalno smo donosili nove važne odluke, bez puno razmišljanja, u realnom vremenu. Nema tu filozofije i odugovlačenja. Uostalom, tako sam naučio u privatnim kompanijama u kojima sam radio prije. Bili smo u naponu snage, a dovoljno iskusni da znamo što treba.

Mate Granić, potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti, i glavni pregovarač s JNA: Pregovori o napuštanju vojarni u Hrvatskoj bili su teški i tvrdi. JNA je zastupao general Andrija Rašeta, a sastanci bili u hotelu I. Naš zadatak bio je da napuste Hrvatsku. Mirno. Za glavnog pregovarača izabran sam u trenutku kad se u zgradi Ine glasalo o prekidu veza s Jugoslavijom. Tuđman me pozvao u vilu Prekrižje i u krugu najbliskijih suradnika dao mi je taj zadatak. Odmah drugog jutra otišao sam kod njega pitati ga kako da to izvedem. Ti si pametan, snaći ćeš se, odgovorio mi je, bitno je samo da čim prije odu iz zemlje.

Andrija Hebrang: Mjesec dana prije priznanja vratio sam se iz Osijeka u Zagreb na Tuđmanov poziv. Glavni štab JNA bio je namjerno smješten u tadašnjoj vojnoj bolnici u Dubravi jer su znali da nas nitko neće priznati ako protivnička vojska ima štab u srcu Hrvatske. Zato mi je Tuđman rekao: završi pregovore što prije, ima da ih najuriš kako god znaš. To je uvjet za priznanje. Otišao sam u bolnicu koja je bila pod opsadom niških specijalaca, a s druge strane pregovore je vodio general Andrija Rašeta. Pristao sam na sve samo da što prije odu: potpisao sam zdravstveno osiguranje za 20 tisuća članova obitelji oficira koji su napustili teritorij RH, dozvolio im da odnesu sve televizore iz bolnice. Samo da odu, u pitanju je bila Hrvatska. A onda na kraju Rašeta mi kaže: nije gotovo, morate platiti ono što ste ukrali. Što, pitam ga. Zlato, kaže on, sedam kilograma zubnog zlata koje je bio u bolničkom sefu. A onda mi još kaže da je cijena 120 tisuća maraka i da imamo do kraja dana da skupimo taj novac, i damo mu ga na ruke, nikakve uplate na račun. Uspjeli smo, rastrčali smo se, nabavili novac i završili pregovore. Tek godinama kasnije saznao sam iz jednog intervjua Josipa Perkovića da je zlato ukrala tajna služba kako bi JNA naštetila iznutra.

Verica Varga, Hrvatski ured za vezu s europskom promatračkom misijom: U Zagreb sam sa suprugom stigla u ljeto ‘91. na odmor iz Kanade gdje sam radila kao financijska stručnjakinja u jednoj banci. Na televiziji je bio proglas u kojem su tražili ljude za ured koji bi radio s europskim promatračima i ja sam se javila na nagovor biskupa Juraja Jezerinca. Ured je vodila Ljerka Mintas Hodak, a trebali su prevoditeljicu engleskog. Javila sam se u Banske dvore i tamo su me pitali mogu li odmah sutra rano ustati jer moraju predati izvješće MUP-a promatračima. Pitali su me koju bih plaću htjela, a ja sam ih pitala: zar nije ovo samo privremeno? I bilo je, ostala sam privremeno četiri godine, bez plaće i staža.

Promatrači su nadgledali povlačenje JNA iz vojarni, a mi smo za njih prevodili izvješća i slali naše volontere s njima na teren. Misija se tada sastojala od vojnog i diplomatskog dijela i bila je puna vrlo visoko rangiranih vojnih lica, najniži čin bio je pukovnički. U hotelu I gdje je bio ured bilo je jako puno diplomata, akademika, ali i 1200 mladih volontera koji su došli na poziv Sveučilišta, među njima i Andrej Plenković.

Mate Laušić: O tome je li nam neka zemlja prijateljska otkrivao mi je puno način na koji smo dočekivani dok smo tražili međunarodnu potporu. Primjerice, kakvu su nam sigurnosnu pratnju određivali. Jer kad smo išli kod Margaret Thatcher, čini mi se u kasnu jesen ‘91., dočekani smo u njenoj obiteljskoj kući, i dobili samo tri policajca na motorima koji su nam pomogli s gužvama u Londonu. Ali kad smo išli kod Helmuta Kohla pratila nas je puna eskorta, s pratećim timom njemačkih specijalaca. Taj taktički tim je svaki put kad bi stali izlazio iz kombija s dugim cijevima i pancirkama na sebi. Bilo je očito da tiha diplomacija radi svoj posao, da se priprema teren za nešto veliko, a da Nijemci ozbiljno računaju na nas.

Franjo Gregurić: Prije nego što sam stupio na dužnost predsjednika Vlade bio sam predsjednik SOUR-a u Chromosu. Zato znam da smo, uostalom kao i u druge tadašnje firme, u sklopu programa civilne teritorijalne zaštite bili obavezni nabavljati i držati zalihe oružja. I to ne samo pješačkog, imali smo i minobacače i topove. Problem je što je zadnja Vlada prije osamostaljenja tu značajnu količinu oružja pristala vratiti u vojna skladišta JNA. Zato smo ostali goloruki, dok su Slovenci bili pametniji, oni su dio oružja iščupali od JNA pa nam ga kasnije prodavali.

Andrija Hebrang: Odmah na početku smo utemeljili odjel koji je identificirao i evidentirao poginule civile. Od početka rata do tog 15. siječnja prošlo je skoro godinu dana i poginulo je 7263 civila. Tu brojku zauvijek ću pamtiti. Kad smo međunarodno priznati to je stradavanje ublaženo, i za mene je samo zato bitno, jer je nakon njega na ratišta razmješten UNPROFOR koji je pomagao štititi civile.

Vladimir Šeks: Priznanje se dogodilo nakon što je međunarodna zajednica shvatila da neće biti mira. Kad smo mi i Slovenija na isti dan, 25. lipnja ‘91. donijeli odluku o neovisnosti, Europa je tražila tromjesečni moratorij jer su htjeli dati šansu miru. Ali Hrvatska je bila u krvi, gorjelo je od Dalmacije do Slavonije. I onda su shvatili da mira neće biti.

Mate Laušić: Da nas shvaćaju ozbiljno, prvi put sam vidio za posjeta Italiji, gdje je bio planiran prijem kod predsjednika Francesca Cossige krajem svibnja ‘91., sedam mjeseci prije priznanja. Bio je to prvi put da je Tuđman primljen uz državničke počasti i to je bilo impozantno. U predvorju Palazzo del Quirinale postrojena mu je predsjednička garda, predan mu je prijavak i on je izvršio obilazak. Prvi je put primljen kao predsjednik republike koja još nije formalno priznata. I bio je jako ponosan na to.

Andrija Hebrang: Franjo Tuđman mi je mjesec dana prije priznanja naredio da odem u Osijek koji je nakon pada Vukovara bio pod najtežim udarima agresora. U tom trenutku ostao je koridor širok samo 6 kilometara. Tuđmanu je bilo bitno da u gradu stalno bude neki član Vlade da bi imali legitimitet za pregovore padne li u okruženje. On je bio veliki vojskovođa i prema van je nastupao hrabro i s optimizmom, ali u sebi je bio zabrinut i postojali su i trenuci sumnje, što je zapravo ljudski. Imao sam samo jedno pitanje: što ako Osijek padne i odsjeku nam istok zemlje? Vidio sam duboku dilemu na njegovom licu. Nije me hrabrio, nego je rekao: U tom slučaju gubimo rat. A ti se vrati u Zagreb kako znaš. Cijelo vodstvo tada kreće izginuti na najbližu bojišnicu. Hrvati neće imati Hrvatsku, ali imat će nove Zrinske. Tako je, dakle, razmišljao samo 30 dana prije priznanja.

Ljerka Mintas Hodak, savjetnica u Uredu predsjednika i šefica Ureda za vezu s europskom Promatračkom misijom: Moj zadatak bio je osnovati Hrvatski ured za vezu s Promatračkom misijom Europske zajednice, i to u hotelu I gdje su se promatrači upravo bili smjestili. Naši ljudi odlazili su na teren s njima i objašnjavali im situaciju. Bilo je puno skepse. Sjećam se jednog visokorangiranog danskog časnika koji je bio šef danske misije i to u trenutku kad je Danska predsjedala EZ-om. Rekao mi je, kad se jednom vratio s terena, da je impresioniran s JNA: Samljet će vas u pet dana, nemate šanse pred takvom silom. Niste naoružani i nemate vojsku. Ja sam mu odgovorila da zato imamo srce i da branimo vlastiti teritorij i da ćemo još vidjeti tko će pobijediti. Kad je odlazio priznao mi je da ne može vjerovati kako smo se oduprijeli: To se protivi svemu što sam u vojnim školama naučio u ratovanju, rekao je.

Franjo Gregurić: Sjećam se da smo pred samu odluku o osamostaljenju sjednicu Vlade imali navečer u zgradi Ine, iz sigurnosnih razloga. Prenoćili smo tamo, u atomskom skloništu. Nije se puno spavalo, netko je možda uhvatio koji sat u fotelji ili na nekom kauču. Bili smo skromni jer bilo je ratno doba. Kako je dan ranije bombardiran Tuđmanov ured, sjednica Sabora je isto održavana u Ini, jer smo se bojali da će raketirati Sabor. Nismo željeli izgubiti vrh zakonodavne vlasti. Odluku je prije čitanja dotjerao Šeks, a kad je izglasana počela je nova bitka. Ministri su krenuli razgovarati sa stranim veleposlanicima i pisati šefovima stranih država da ih o tome obavijeste.

Verica Varga: Promatrači su u početku dolazili iz Slovenije nadgledati stanje, a kasnije su se ulogorili u hotelu I. Svako jutro dolazila sam u sedam i u početku im prevodila izvješća. Strani diplomati su nas u početku uvjeravali da Jugoslavija mora opstati, ali Tuđman je svejedno inzistirao da oni ostanu u Zagrebu. Nikome od njih nije bilo jasno što oni ovdje zapravo moraju raditi. Svađali su se i međusobno, a jednom se jedan Danac potukao s Nijemcem zbog nekog rata iz 18. stoljeća. Onda, recimo, Nijemci nisu podnosili da im Slovaci zapovijedaju, Talijani su se pravili važni i na sebe su preuzeli transport. Ukupno ih je tada bilo oko 120.

Mate Laušić: Uvijek smo bili naoružani, bez iznimke. Sjećam se kako smo jednom prilikom morali hitno u Graz na avion. Organizirali smo kolonu i krenuli, ali kako je bila zima i ceste su bile zaleđene, već kod Britanskog trga jedno je vozilo sletjelo i udarilo u rubnik. U autu je bio general Tus. Nismo mogli čekati da se kotač zamijeni, pa smo Tusa i ostale putnike prebacili u druga vozila. Jurili smo na granicu, ali s vozilom manje pa pripadnici osiguranja koji inače idu samo do granice i vraćaju se, nisu imali čime nazad. Ali Austrijanci su bili vrlo susretljivi. Propustili su nas sve, iako je osiguranje bilo u maskirnim uniformama s dugim cijevima u rukama. Imali smo Ultimaxove i Berette, ali ne samo da su nas pustili preko granice nego i direktno na platformu aerodroma. Nisu radili probleme. I to sam zapamtio.

Franjo Gregurić: Dva tjedna prije priznanja, u novogodišnjoj noći, svi članovi Vlade krenuli su u obilazak frontova da ohrabrimo vojnike. Ja sam otišao u Sisak jer sam tamo nekad radio, pa u Petrinju. Donijeli smo im cigareta, pića, hrane, ono što smo imali. Bilo je to vrijeme oskudice, ja sam čak napunio demižone s domaćim vinom iz vinograda mog pokojnog oca i to sam im dao. Negdje kod Petrinje vojnici su se grijali oko vatre. Dao sam im pršut, ali vidim da nisu zadovoljni. Saznam da su muslimani. Nema problema dečki, sad ćemo vam naći nekog purana, kažem.

Verica Varga: Jesu li europski promatrači pomogli priznanju? Na kraju dana jesu. I to ne ovdje na terenu nego kad bi se vratili u svoje zemlje, prenijeli su istinu koju su sami ovdje uočili. Ali ovdje nisu imali mandat da išta promijene. Atmosfera se promijenila tek kad je ubijeno pet promatrača u helikopteru koji je JNA srušila, osam dana prije međunarodnog priznanja. Sve sam ih znala i teško to i danas proživljavam. Jer taj je događaj promijenio percepciju o Hrvatima, shvatilo se da mi ipak nismo krivi. Teško je bilo slati te mlade ljude na teren, koji nisu kad bi otišli smjeli pričati što su sve radili i vidjeli. I zato su promatrači bili uvijek na udaru kritika, zvali su ih sladoledarima. Ali nitko nikad nije javno rekao da su primjerice promatrači ušli u Ilok nakon pada i u crkvi Svetog Ivana Kapistrana popisali svu imovinu i blago. I da je to bilo deponirano u Novom Sadu i da je sve vraćeno. Takvih dobrih djela je bilo puno više nego što se misli.

Franjo Gregurić: Sjećam se kako je Vlada donijela odluku da dio rata financiramo tako da upadnemo u monetarni sustav Jugoslavije, da otmemo milijardu dolara i tako brzo financiramo naoružavanje. Tuđman je tu odluku odbio jer je guverner narodne banke tvrdio da je to međunarodna sramota i nešto što se ne smije raditi. Kako smo to mislili napraviti? Jednostavno, uđeš unutra i uzmeš lovu, tvoja je, ne daš je. Zadužiš se na račun Jugoslavije i to potrošiš. Odustali smo, a tri dana kasnije to je učinila Srbija. Nema tu milosti, ponekad moraš biti i razbojnik.

Mate Laušić: Inin avion kojim smo letjeli na sastanke imao je registraciju 9-Yu-LBY i bio je označen jugoslavenskom zastavom. Baš pred odlazak u Rim tog svibnja ‘91. svjedočio sam kako brigadir Šehić, koji je bio kapetan aviona, Tuđmanu objašnjava da se zastava ne može prelijepiti hrvatskom jer nismo članica Međunarodne udruge civilnog zrakoplovstva. Ali Tuđman je bio rezolutan i naredio da se zastava zalijepi pod svaku cijenu. Tako je i bilo. Doista paradoks koji danas nije moguć – da imate na avionu registraciju zemlje koja još uvijek službeno postoji, a iznad je zastava zemlje koje tek treba biti priznata.

Franjo Gregurić: Kad je JNA odlazila iz vojarni, bojali smo se razaranja, ali srećom sve je ostalo na puškaranju. U studenome ‘91., dva mjeseca prije priznanja, došlo je do incidenta na zagrebačkom Mostu slobode. Stigao sam oko 15 sati, ravno iz Vlade. Na mostu kraj kamiona JNA koji je napuštao Maršalku leže ranjena dva mladića. Kamion nije htio stati, a naši pripadnici civilne zaštite su zapucali. Nikad to neću zaboraviti, prišao sam ranjenom mladiću, a on me pitao: Pa što sam vam ja skrivio? Ništa ti sinko nisi skrivio, rekao sam mu i na brzinu pozvao kola Hitne pomoći. Spasili smo mu život. Gorih incidenata nije bilo, osim što je u Bjelovaru zapovjednik vojarne dignuo u zrak vojno skladište.

Verica Varga: Jednom prilikom u rujnu ‘91. u helikopteru smo se našli Ivan Jarnjak, ja, general Andrija Rašeta, novinari, prevoditelji i europski promatrači. Jarnjaku je to bio prvi radni dan u MUP-u, do tada je bio gradonačelnik Krapine. Iz Zagreba smo poletjeli vojnim helikopterom JNA prema Okučanima da pregovaramo o otvaranju autoputa prema Beogradu. Ali zaobišli smo Okučane i prilazili s istočne strane nad područjem koji je čuvao HV. Učinilo mi se da oko nas frcaju nekakvi kamenčići, a kad smo sletjeli shvatila sam da je helikopter pogođen s 300 metaka. Iz rezervoara je curilo gorivo, ne znam kako smo ostali živi. Naime, naša je vojska željela ubiti Rašetu, ali nisu znali tko je sve unutra. Oni su to naravno iskoristili da pokažu na što su sve spremni Hrvati. Sjećam se da sam imala na sebi svilenu plavu haljinu i bijele sandale, a kad sam izlazila iz helikoptera neke gospođe su komentirale: pazi ovu Engleskinju kako se samo dotjerala (smijeh).

Andrija Hebrang: Priznanje sam doživio nešto drugačije od ostalih. Sa zebnjom. Prvo, stiglo je prekasno, a drugo – pokazalo je da smo tek na početku puta jer SAD nas je primjerice priznao tek u travnju ‘92. Čitavo to vrijeme stradavali su civili. Tog dana bio sam na bojištu negdje u istočnoj Slavoniji. Radio sam.

Mate Granić: Dan priznanja jedan je od najsretnijih dana u mom životu. Tada sam vidio Hrvatsku koja nikad nije bila toliko ponosna i sretna, nikad prije takvog zajedništva i vjere u budućnost. Puno smo otad napravili. Uz SAD smo najzaslužniji za kraj rata u BiH, za Washingtonski i Daytonski sporazum, oslobodili smo teritorij, izveli mirnu reintegraciju, postali članica NATO-a i EU. Strateške ciljeve smo ispunili. Sam 15. siječnja proveo sam radno, na sjednici Vlade. Stalno smo dobivali informacije o tome tko nas je novi priznao. Sjećam se da sam u 18 sati otišao na večeru s Joseom Mariom Mendiluceom (izaslanikom UN-a za izbjeglice op.a.) i njegovim suradnicima. A onda sam požurio kući i proslavio priznanje sa suprugom i članovima obitelji.

Franjo Gregurić: Najviše smo se veselili 13. siječnja kad nas je priznala Sveta Stolica. Znali smo da je ovo što se dogodilo 15. siječnja samo formalnost. Dan sam proveo radno. Ovako sam zapisao u svojem dnevniku: Dan je za mene bio radni, kao i obično. Ovo je dan za koji smo živjeli, svi mi, kao i naši preci. Stvorili smo Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave sutra na izgradnji nove zemlje.

Mate Laušić: Na sam dan priznanja sam bio negdje na terenu. Obavljao sam i dužnost načelnika uprave Vojne policije i kako se VP tek formirao morao sam na teren da osobno izvršim pregled stanja. Na televiziji sam u međuvremenu uhvatio tek detalje. Odmah s prvih par zemalja sam shvatio da je priča gotova. Čitavo to vrijeme Tuđmanova samouvjerenost me umirivala. Čak i u najkritičnijim trenucima kad su raketirani Banski dvori ili kad je pao Vukovar, on se nije pokolebao. Posebno nakon Banskih dvora, shvatili smo da je priča gotova. Bilo nam je jasno da je to potez očajnika, krajnje sredstvo. Ne znam bi li se što promijenilo da je napad bio uspješan, neću o tome uopće razmišljati. Rekao sam Tuđmanu da je taj napad za mene osobno kompliment. Jer akciju je odobrila politika, a detaljno je pripremana svim sredstvima. I opet nisu uspjeli.

Vladimir Šeks: Tog 15. siječnja bio sam negdje na obali Drave, jer sam bio povjerenik Vlade za koordinaciju općinskih kriznih štabova u Slavoniji. Dakle, bio sam na terenu, ali pratili smo sve događaje savršeno. Ne mogu izdvojiti neki posebni detalj tog dana, ali zauvijek ću pamtiti taj trenutak kad je slomljen velikosrpski imperijalni projekt. To je bio trenutak kad je hrvatska politika pobijedila. Sjećam se masovnog oduševljenja naroda, čiji sam ja samo jedan mali dio, a koji je dubinski osjetio da je pobijeđena ideja u kojoj je Hrvatska trebala nestati.

Franjo Gregurić: Ne znam hoće li se ikad ponoviti to jedinstvo koje smo imali tada u Vladi. Imala je podršku svih sedam tadašnjih parlamentarnih stranaka. Danas se to izbjegava reći, ali to je bila prva koalicijska vlada. Jednom mjesečno u drvenom kabinetu održavali smo sastanke sa svim šefovima parlamentarnih stranaka i o svemu ih izvještavali. I to je bio ključ uspjeha. Sjećam se da je Ivica Račan bio posebno kooperativan i konstruktivan. Najgore je u doba prije i poslije priznanja bilo što nismo odmah mogli pomoći ljudima koji su bježali iz svojih domova s jednom plastičnom vrećicom u ruci. Sjećam se kolone iz Iloka, 13,5 kilometara duge. Pa mora vam poteći suza kad to vidite.

Ljerka Mintas Hodak: U uredu za vezu smo pratili tko nas sve priznaje i bili smo veseli i uzbuđeni. Za mene najzaslužniji su Papa, Franjo Tuđman i hrvatski branitelji. Papa jer nas je prvi priznao, Tuđman jer je osjetio da smo u povijesnom trenutku u kojem je stvaranje Hrvatske moguće, i branitelji jer su nas obranili. Moram priznati da nisam vjerovala da ćemo uspjeti dok sam gledala Tuđmana kako večer uoči parlamentarnih izbora najavljuje samostalnu Hrvatsku. Mislila sam da će ga uhititi.

Verica Varga: Nad priznanjem su od promatrača najviše likovali Nijemci koji su govorili da je to trebalo biti i ranije. Talijani su bili sretni, upravo zbog te tragedije 7. siječnja kad su njihovi poginuli. Mnogi od promatrača, ili oni koji su bili blizu te Misije, kasnije su postali veleposlanici u Hrvatskoj. Sjedili smo u uredu i pratili tko nas sve priznaje. Bila sam s dr. Sinišom Petrovićem i njegova rečenica tada mi je ostala za cijeli život: Ništa od toga dok nas Burundi ne prizna. A oni nas ni dan danas nisu priznali. I uvijek se toga sjetimo.

Facebook Komentari