Većina Hrvata živi u vlastitoj nekretnini. Vlastiti stan ili kuća kod nas nisu samo pitanje novca, predstavljaju sigurnost, stabilnost i svojevrsni životni cilj.
Zvuči kontradiktorno, ali istraživanja o psihologiji stanovanja su pokazala da nas vlastiti stan može učiniti zadovoljnijima ali ne nužno i sretnijima.
Za mnoge Hrvate postoji jedna gotovo univerzalna životna želja: imati nešto svoje.
Stan. Kuću. Komadić zemlje. Nekretninu koju nitko ne može otkazati, iznajmiti drugome ili nam jednog dana odlučiti prodati.
I brojke pokazuju koliko je ta želja snažna.
Prema podacima Eurostata, 91,4 posto stanovništva Hrvatske u 2025. živjelo je u kućanstvu koje je vlasnik nekretnine. Prosjek Europske unije istodobno je bio oko 68,5 posto.
Kod nas zato „imati svoj stan” često znači puno više od pukog rješavanja stambenog pitanja.
To je sigurnost.
To je ulaganje.
To je nešto što možemo ostaviti djeci.
I, možda najvažnije, osjećaj da nas nitko ne može izbaciti iz vlastitog doma.
Ali tu počinje zanimljiv dio.
Vlastiti stan može vas učiniti zadovoljnijima ali ne nužno i sretnijima
Zvuči kontradiktorno, ali upravo je to jedna od zanimljivijih spoznaja istraživanja o psihologiji stanovanja.
Kako piše Psychology Today, ljudi koji kupe vlastiti dom često postanu zadovoljniji svojim stanovanjem. Ali to ne znači automatski da postaju zadovoljniji svojim životom.
Dugoročno istraživanje provedeno u Njemačkoj pokazalo je upravo takvu razliku. Vlasnici nekretnina bili su zadovoljniji svojim domom, ali sama kupnja nije pokazala trajni pozitivan učinak na opće zadovoljstvo životom.
Drugim riječima, možete godinama sanjati o vlastitom stanu, dobiti ključeve, urediti ga baš po svom ukusu i biti presretni.
Ali nakon nekog vremena, to jednostavno postane vaš stan.
A život se nastavlja.
Najveća zamka krije se u četiri riječi: „Stambeni kredit”
Postoji još jedan detalj koji može potpuno promijeniti priču.
Kako ste kupili nekretninu?
Jer nije isto biti vlasnik stana koji je u cijelosti plaćen i biti vlasnik stana koji ćete sljedećih 25 ili 30 godina otplaćivati banci.
Istraživanje iz Njemačke, koje prenosi Psychology Today, pokazalo je da vlasnici koji otplaćuju stambeni kredit mogu imati niže zadovoljstvo životom od onih koji su nekretninu kupili bez zaduživanja. Veće opterećenje kreditom u odnosu na prihode bilo je povezano s manjim zadovoljstvom životom.
I tu nastaje svojevrsni paradoks.
Kupili ste stan kako biste se osjećali sigurnije.
Ali sada svakog mjeseca morate pronaći novac za ratu kredita.
„Moj stan” tako istodobno može značiti i „moja financijska obveza”.
Zašto nam je toliko važno imati nešto svoje?
Psihološki odgovor nije teško razumjeti.
Vlasništvo nam daje nešto što ljudi posebno cijene: kontrolu.
Ako ste vlasnik, možete srušiti zid, promijeniti kuhinju, okrečiti dnevni boravak ili potpuno preurediti prostor.
Nitko vam ne mora odobriti svaku promjenu.
Ali kontrola nije jedina stvar.
Vlastiti dom daje i osjećaj stabilnosti.
Znate gdje ćete živjeti.
Znate da vas vlasnik stana ne može nazvati i reći da se morate iseliti.
Možete dugoročno planirati.
I upravo taj osjećaj predvidljivosti može biti važan za psihološko blagostanje.
A najam? Možda problem uopće nije u tome što stan nije vaš
Ovdje istraživanja postaju posebno zanimljiva.
Često se pretpostavlja da je najam sam po sebi psihološki lošiji od vlasništva.
Ali problem možda nije u tome jeste li najmoprimac, problem je koliko je vaš život kao najmoprimca siguran.
Veliki pregled istraživanja o stambenoj nesigurnosti pronašao je povezanost između nesigurnog stanovanja i lošijih ishoda mentalnog zdravlja. Među problemima koji se pojavljuju su financijski teško podnošljiva stanarina, nestabilni uvjeti stanovanja i strah od gubitka doma.
Zamislite dvije osobe.
Prva deset godina iznajmljuje isti stan. Ima stabilan ugovor, može bez problema plaćati najamninu i zna da će tamo moći ostati.
Druga svake dvije godine mora tražiti novi stan, strahuje od povećanja najamnine i nikada ne zna kada će morati seliti.
Obje su najmoprimci.
Ali njihovo psihološko iskustvo stanovanja potpuno je različito.
Čini se da je sigurnost važnija od same riječi „vlasništvo”.
Vlasnici se možda osjećaju manje usamljeno
Postoji još jedan zanimljiv aspekt.
Istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji, koje prenosi Psychology Today, na više od 10.000 odraslih osoba pronašlo je razlike u osjećaju povezanosti sa susjedstvom između vlasnika i najmoprimaca.
U tom istraživanju 40 posto najmoprimaca izjavilo je da se osjeća usamljeno, u usporedbi s 29 posto ljudi koji su svoje domove posjedovali bez hipoteke. Vlasnici su također češće poznavali svoje susjede.
Ali postoji važna kvaka.
To ne znači da kupnja stana automatski liječi usamljenost.
Vlasnici su u prosjeku mogli imati i druge karakteristike, primjerice biti stariji, financijski stabilniji ili rjeđe mijenjati mjesto stanovanja.
Ipak, postoji zanimljivo moguće objašnjenje.
Ako znate da ćete negdje živjeti godinama, možda ćete biti spremniji upoznati susjede, uključiti se u lokalnu zajednicu i izgraditi odnose.
Ako očekujete da ćete se uskoro preseliti, možda vam se to jednostavno ne čini vrijednim truda.
Može li stanovanje čak utjecati na naše starenje?
Ovdje stvari postaju još zanimljivije.
Britanski istraživači proučavali su povezanost stambenih uvjeta s tzv. epigenetskim starenjem, odnosno biološkim pokazateljima koji se mogu koristiti za procjenu procesa starenja.
Pronašli su povezanost između privatnog najma i nepovoljnijih pokazatelja biološkog starenja.
Ali prije nego što zaključimo da „podstanari brže stare”, treba stati na loptu.
Istraživanje ne dokazuje da najam uzrokuje brže starenje.
Na zdravlje i biološko starenje utječe ogroman broj faktora.
Ono što je zanimljivo jest da su se s nepovoljnijim pokazateljima povezivali i drugi problemi poput dugova povezanih sa stanovanjem i loših stambenih uvjeta.
Dakle, možda nije presudno piše li na ugovoru „vlasnik” ili „najmoprimac”.
Možda je presudnije koliko je život u tom domu stresan.
Postoji još jedna psihološka zamka: mislimo da će nas kupnja stana zauvijek usrećiti
Ovo će mnogima zvučati poznato.
„Samo da kupim stan.”
„Samo da riješim kredit.”
„Samo da imam svoju kuću.”
Često zamišljamo da će se nakon ostvarivanja tog cilja nešto trajno promijeniti.
I hoće, ali možda ne onoliko koliko očekujemo.
Kada ostvarimo veliki cilj, zadovoljstvo obično s vremenom počinje slabjeti jer se navikavamo na novu situaciju.
Stan koji je prvog dana bio ostvarenje životnog sna nakon nekoliko godina postaje mjesto u kojem živimo.
I onda ponovno počinjemo razmišljati o drugim stvarima.
Poslu.
Novcu.
Partneru.
Djeci.
Zdravlju.
Godišnjem odmoru.
I sljedećem cilju.
Zato možda nije najvažnije pitanje: „Imate li svoj stan?”
Ako bismo sva ova istraživanja pokušali svesti na jednu stvar, ona bi bila prilično jednostavna:
Nije presudno samo jeste li vlasnik ili najmoprimac.
Važno je kakav odnos imate prema svom domu i koliko se u njemu osjećate sigurno.
Vlastiti stan može pružiti osjećaj kontrole, stabilnosti i pripadnosti.
Ali velika rata kredita može donijeti sasvim suprotan osjećaj.
Najam može biti izvor nesigurnosti.
Ali stabilan i dugoročan najam može nekome pružiti vrlo kvalitetan život bez tereta višedesetljetnog kredita.
Hrvati posebno dobro razumiju zašto je „svoj na svome” toliko važan
U Hrvatskoj je vlasništvo nad nekretninama izrazito rašireno. Više od 90 posto stanovništva živi u kućanstvima koja posjeduju svoj dom.
Zato kod nas nekretnina često nije samo nekretnina.
Ona je sigurnost.
Nasljedstvo.
Ušteđevina.
Status.
Mjesto gdje će živjeti djeca.
I dokaz da smo „nešto napravili u životu”.
Možda upravo zato nije čudno što se najam često doživljava kao privremena faza, a vlastiti stan kao konačno rješenje.
Međutim, psihologija sugerira nešto zanimljivije.
Vlastiti dom može nam puno značiti, ali sama činjenica da smo vlasnici ne jamči sreću.
Možda je važnije nešto puno jednostavnije.
Da znamo da smo sigurni.
Da možemo planirati budućnost.
Da se osjećamo povezano s mjestom u kojem živimo.
I da, kada navečer zatvorimo vrata za sobom, imamo osjećaj da smo kod kuće.
