Piše: Snježana Nemec
Čitam u nekom Informeru kako su Srbi koji leže na hrvatskim plažama zapravo nacionalni mazohisti i izdajnici. Ako sam dobro shvatila Srbi na hrvatskim plažama su zapravo turistički izdajnici.
Pa dobro, ako ništa dobili smo novu kategoriju izdaje. I čitam dalje kako neki tamo Anđelković, patriota, desničar i „istoričar“ izjavljuje :„nijedan narod na svetu ne bi otišao na odmor na mesto svog stradanja“. Želi li zapravo čovjek reći da je zemljopisno čitava Hrvatska „mesto stradanja“. I sad sam u sto čuda. Razmišljam o Zrču, Rovinju, Mljetu….I usput, onako sjetim se onog Gutenberga što izmisli tiskarski stroj. Bolje da nije.
Otvoriš novi link kad tamo statistički podaci o djeci koja su na rubu gladi. Sedamnaest tisuća gladne djece, nevinih duša koja su u nekom društvenom ugovoru na koji nitko od njih nije stavio svoj potpis rezultat su vještina stečenih u sluzavom okruženju političkih partija.
Ovaj način funkcioniranja politike podsjeća me na L’Oréalovu krilaticu: Jer ja to zaslužujem (naravno, nije njihova). Iz nje proizlazi i imam pravo na sve, bez protivljenja. Odbijam svaku normu i vrstu obveze koja me koči do udobnosti i lagodnog života. Drugi su tu samo poradi mene i mog postojanja, a da pritom nemam nikakvu dužnost prema njima. I što me briga što se krugovi u obliku lijevka suzuju. I što me briga što polako stvaram okvir za vlastiti poraz. Što reći na sve ovo. Ako smo se evolucijski i razvili od majmuna, u razvoju svojih duhovnih potencijala definitivno jurimo prema natrag.
I čitam o nasilju. I sve smo okrutniji jedni prema drugima. Djeca su okrutna prema drugoj djeci. Više se i ne smijemo zdravo već ismijavamo jedni druge. A oduvijek je bilo važno znati razliku između zdravog humora i ismijavanja drugih. Ismijavanje, pojava koja je postala sve učestalija, a služi za liječenje vlastitih slabosti. Ako ne ide zdravije probati se vratiti na razinu orangutana koji se smiju kad su sretni…
I klima se mijenja, iako mi još uvijek nije jasno hoće li doći do globalnog zatopljenja ili zahladnjenja. Ali vidim da nema više godišnjih doba. Gdje su nestala četiri godišnja doba? Zvuči nestvarno, ali tih godišnjih doba je bilo četiri i izmjenjivala su se svaka tri mjeseca. Prepričavanje o nestalom fenomenu polako će se pretvarati u bajku kroz nazočan polaritet dobra i zla te nesputanu moć mašte i želje nad stvarnošću.
U ovo malo pročitanog ništa lijepoga. Strahovito puno obmana i posljedica istih.
Kad smo već kod obmana, iluzija, davnih dana kaže moja profesorica književnosti. Evo, kako izgleda zaljubljenost. Upoznam ja svog sadašnjeg supruga. I tako nakon nekih dva mjeseca odvede on mene u prekrasnu prirodu. Udišem ja tople zrake proljetnog sunca, gledam u daljinu, nebo i zemlja samo što se ne spoje. Cvjetovi samo čekaju da promole svoje glave.
Slušam cvrkut ptica i mislim si – samo neka sila mogla je stvoriti ova prekrasna bića. Prstima prolazim kroz vodu. Bistra, životna baš kao ja sada. Osjetim vječnost. A on, on, samo on je mogao izabrati ovako savršeno mjesto. Vratim se nakon par godina na to isto mjesto. Kada tamo močvarica ustajala, plitka i smrdljiva. Sudbina prirode joj neizvjesna, daleko od vječnosti. Borim se sa insectare dok ubadaju, zarezuju, urezuju. Čisti horor. Eto, lijepi moji tako vam izgleda zaljubljenost. Slijepa. “molekula ljubavi” koja smanjuje aktivnosti mozga koji su povezani sa stvarnošću.
