Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Kad sam prvi put vidio i čuo poklič/devizu HDZ-ove kampanje „Vjerodostojno“ sjetio sam se pokojnog učitelja Ivana Macana kako mi je tijekom doktorskog studija (1998.) dao za čitati tad ne previše staru knjigu profesora Keitha Lehrera kojeg sam dotad znao po ranijim knjigama, člancima („Knowledge“, 1974. i „Theory of Knowledge“, 1990.) predavanjima i razgovorima, tj. knjigu „Self-Trust: Study of Reason, Knowledge, and Autonomy“ (1997.) tvrdeći kako je poučna za analizu Wittgensteinovog pojma povjerenja u „O izvjesnosti“ (1949.-1951., 1969).
Ono što sam naučio iz Lehrerove knjige je da se s vjerodostojnošću dvostruko griješi, a možda i trostruko ak se prve dve greške čine istovremeno i poistovjećuju, bilo identifikacijom ili redukcijom.
Prva greška je svaku vjerodostojnost temeljiti na isključivo prethodnom i previše rigoroznom dokaznom materijalu.
Druga je negirati prirodno (kulturno, a možda i biološki uvjetovanu) implicitnu vjerodostojnost (ta je bliska Wittgensteinovom pojmu, „nečeg kao životinjskog“ / „als etwas Animalisches“, OI:358-9).
Kakve to sveze ima sa sloganom HDZ-a? Vjerodostojnost (engl. trustworthiness, credibility od lat. credo, vjerovati) jest dostojnost vjerovanja čemu ili kome što ili tko je vjere ili povjerenja dostojan.
Po definiciji, u prvom značenju, netko tko svojim prethodnim činima nije učinio ništa kako bi bio dostojan povjerenja ne treba biti držan vjerodostojnim tako dugo dok to ne zavrijedi što u kampanji nije učinjeno.
Dakle, taj smisao vjerodostojnosti otpada. Po definiciji, prema drugom značenju, a s obzirom da je to bio slogan cijele stranke, a ne pojedinih personaliziranih kampanja, nekome čiji se prethodni čini mogu držati izigravanjem povjerenja, ne samo da nije vrijedan prirodnog minimalnog, automatskog i prethodnog povjerenja, nego i je i imanje takvog povjerenja znak ozbiljnog epistemičkog (spoznajnog) poremećaja. Dakle, i taj smisao vjerodostojnosti otpada.
Bez obzira što se bez krucijalnog argumenta protiv, s vremenom djelovanja, u novoj Vladi RH polako, ali sigurno i nezaustavljivo gomilaju sitne slutnje, indicije, a možda i argumentići o tome kako nisu bili bogznakako vrijedni povjerenja, tj. vjerodostojnosti, pravo pitanje nije o njima, nego o onima koji su im pružili povjerenje.
To je pitanje sasvim jednostavno, shvatljivo i lako odgovorivo, iako je potrebna epistemička ne samo vrlina, nego i hrabrost postaviti si ga.
U prvom licu jednine, jer stvar u pitanju je filozofska, tj. samim time osobna i nacionalna kako je pisao veliki P. Valery pitanje je sljedeće – Koliko malo sebe-povjerenja moram imati kako bi ga bio spreman ne samo poricati, nego i poistovjetiti s povjerenjem u nekoga u koga nitko razuman u sličnoj situaciji ne bi imao povjerenja?
Pretpostavimo, vrlo malo sebe-povjerenja. A nacija čiji članovi imaju premalo povjerenja u sebe, kao i ona čiji ga članovi imaju previše, osuđena je na mnogošto, ali na uspjeh zasigurno nije.
