Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Prvo neki državljanin RH Tomić uporabi izraz „gnjila trupla“ za posmrtne neekshumirane ostatke ubijenih u Hudoj jami što je prije svega netočan izraz, a zatim nekima zasigurno uvredljiv, ali najviše neprimjeren, jer nije ni do kakvog Tomića kvalificirati posmrtne ostatke ubijenih u poraću Drugog svjetskog rata od strane partizana i komunističkog režima, već preuzeti legitimnu i stručnu terminologiju nadležnih profesija.
Zatim se neka državljanka RH Markić nađe povrijeđenom uporabom tog izraza, pa joj navedeni Tomić odgovori protupitanjem „Zašto su Željku rasrdila gnjila trupla u mom tekstu…?“ Nije jasno u kojem se svojstvu ona našla pogođenom?
Kao liječnica potresena nepreciznim izražavanjem pisca čini se nije. Kao odgovorna osoba na bilo koji način profesionalno povezana s navedenim posmrtnim ostacima čini se isto tako nije. A čini se da nije niti na način bliske obiteljske sveze s ljudima čiji su posmrtni ostatci pronađeni i ekshumirani iz rudarskog okna Hude jame (ako jest, ispričavam se, ali to nije spomenula u svojoj uvrijeđenosti što bi jedino i imalo smisla).
Što je točno zasmetalo spomenutog Tomića u samoj povrijeđenosti navedene također nije jasno.
Umjesto da se ispriča na uporabi uvredljivog izraza ili pojasni zašto je rabio izraz „gnjila trupla“, a ne „otkrivena i neekshumirana tijela“ ili „neekshumirani posmrtni ostatci“, on ustraje na etimologiji, iako je kristalno jasno kao noć da jezična raščlamba nikad nije riješila niti jednu nejezičnu poteškoću. Osim što se počesto rabi za izgovor, sredstvo za skretanje s teme i za nesposobnost priznavanja vlastite pogreške. Kako ne-post-moderno! Kako antički!
Na koncu se navedena Markić nalazi drugi put uvrijeđenom jer je navedeni Tomić postavio to pitanje o njezinoj prvotnoj uvrijeđenosti.
U tom pismu Slobodnoj Dalmaciji ona donosi povijesne prosudbe za koje ni na koji način nije kvalificirana, zatim donosi sudove o kakvoći glazbe jednog glazbenika za što koliko je poznato također nije kvalificirana i na koncu se osvrće na Tomićevu biografsku natuknicu koja kaže da je bio polaznik Škole JNA, pri čemu o utjecaju školovanja na takvoj totalitarnoj instituciji na kasniji razvoj demokratske svijesti čovjeka također nije previše kvalificirana govoriti, osim ako ne govori pod vidikom psihijatrije, psihologije, psihoanalize i povezanih područja za koja nije poznato je li u njima stručna.
Ne bi nas trebali smetati niti Tomić ni Markić. Demokratska sloboda nema cijenu, a sve sam skloniji vjerovanju da je u njezinom očuvanju ponekad razborito žrtvovati i djelić sigurnosti.
Ne bi nas trebali smetati niti Tomić kao novinar koji će prestati biti isplaćivan za rad kad troškovi nadvise profit na navodno slobodnom medijskom tržištu u Hrvata, a niti Markić kao predsjednica udruge, stranke i vlasnica portala koji je glasilo prethodnih organizacija i u kojima se pojavljuju iste osobe što je demokratski i politički pomalo dvojbeno, a medijski tržišno nekorektno.
No moglo bi nas smetati kad kolumnist rabi izraz koji može biti uvredljivi živim potomcima pobijenih i pobacanih u Hudu jamu i kad se u ime nacije predsjednica neke udruge / stranke / vlasnica medija (za koji postoje indicije o tome da čak niti plaće nije isplaćivao zaposlenicima) itd. postavlja kao nositeljica nacionalne istine što nije, jer, između ostalog, nije uspjela prijeći čak niti izborni prag na parlamentarnim izborima 2016. godine i kao glasnogovornica potomaka žrtava komunističkih zločina što, koliko je poznato, također nije. Ipak i on i ona govore na sve strane i istovremeno bez ikakvog legitimiteta i to bi nas moglo smetati.
A žrtve. Nebrojene nedužne žrtve (žene i djeca). Žrtve šute. Kosti šute. Počinitelji i nalogodavci zločina također šute ili su i sami već preminuli. Šute na koncu i potomci žrtava, jer su u 45 godina naučeni šutjeti. Povjesničari i mnogi stručnjaci za stvar u pitanju govore potmulo, nemušto i razjedinjeno.
Kad oni progovore, prije svega stručnjaci, a zatim i potomci pobijenih, onda će to biti legitiman glas, glas koji treba slušati i čuti. A dotad bilo bi najbolje kojekakvim Tomićima i Markićkama da ne govore ako baš ne moraju, jer doslovno nije do njih govoriti o tome, a nije jer nemaju skoro nikakvog legitimiteta niti prava, osim dakako vlastite sebe-promocije što je, ako je to slučaj, ujedno dodatno uvredljivo.
